Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1515/15 (N. M.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1515/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1515/15, rješavajući apelaciju Nede Markovića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Miodrag Simović, sudija Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nede Markovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 056950 14 Rev od 29. januara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedo Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 056950 14 Rev od 29. januara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 3. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju. Takođe je 20. jula 2017. godine zatraženo od Osnovnog suda da dostavi kompletan spis predmeta.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Pravobranilaštvo su u periodu od 6. do 17. marta 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Osnovni sud je 28. jula 2017. godine dostavio Ustavnom sudu kompletan spis predmeta broj 71 0 P 056950 09 P (raniji broj P-2005/98). III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelant je 5. avgusta 1998. godine podnio tužbu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade materijalne štete kao posljedice mobilizacije i onemogućavanja korišćenja objekta stambeno-poslovnog sadržaja (u daljnjem tekstu: predmetni objekat) u Vitovlju, koje je u njegovom vlasništvu, a koji je tužena koristila u periodu od 15. juna 1992. godine do 13. septembra 1995. godine za potrebe vojske.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-2005/98 od 3. maja 2000. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev.
7. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-917/00 od 17. jula 2000. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
8. Apelant je 2009. godine precizirao tužbeni zahtjev, tražeći da mu tužena naknadi materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade za naknadu korišćenja predmetnog objekta.
9. Iz spisa predmeta proizlazi da je apelant podnio 25. maja 2010. godine apelaciju koja je registrovana pod brojem AP 2008/10. Navedenu apelaciju je podnio zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom, ističući da taj sud ni nakon 10 godina nije poduzeo nijednu procesnu aktivnost po Rješenju Okružnog suda broj Gž-917/00 od 17. jula 2000. godine. Nakon toga je Ustavni sud (na osnovu stanja spisa u tom predmetu) donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2008/10 od 16. januara 2013. godine, (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i naložio Osnovnom sudu da hitno okončan postupak u predmetu broj 71 0 P 056950 09 P (raniji broj P-2005/98) koji je Rješenjem Okružnog suda broj Gž-917/00 od 17. jula 2000. godine vraćen na ponovni postupak. Takođe je naloženo Vladi Republike Srpske da apelantu isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Osporeni postupak
10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 056950 09 P od 28. septembra 2012. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena naknadi materijalnu štetu koja je posljedica mobilizacije i onemogućavanja korišćenja predmetnog objekta koje je vlasništvo i posjed apelanta, a za šta je odgovorna tužena.
11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev da mu tužena naknadi materijalnu štetu u vidu izgubljene dobiti koja je nastala kao posljedica mobilizacije predmetnog objekta u Vitovlju, a koji je apelantovo vlasništvo. Nadalje je Osnovni sud istakao da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da se apelant bavio kako ugostiteljskom djelatnošću tako i trgovinskom djelatnošću - prometom robe na veliko i malo i da je ove djelatnosti obavljao u prizemnom dijelu predmetnog objekta na kojem se kao suvlasnik i suposjednik vodi i njegov brat Dragoslav koji se takođe za vrijeme svoga života (do 28. juna 1992. godine - kada je poginuo) bavio navedenim djelatnostima. Stoga je Osnovni sud naveo da su neosnovani navodi tužene da prizemni dio predmetnog objekta apelanta i njegovog brata Dragoslava nije korišćen u poslovne svrhe na način kako je to naveo apelant u toku postupka (trgovina na veliko i malo i za obavljanje ugostiteljske djelatnosti). Spornim se u toku postupka pokazalo je li apelant, za vrijeme dok mu je predmetni objekat bio mobilisan za potrebe vojske, bio onemogućen u stjecanju prihoda po osnovu zakupa, odnosno da li je u tom periodu predmetni objekat mogao izdavati u zakup zbog ratnih dejstava i lokacije objekta.
12. S obzirom na navedena sporna pitanja, Osnovni sud je naveo da je apelant u smislu odredbi čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazao da je za vrijeme dok je tužena za potrebe vojske koristila predmetni objekat u periodu od 15. juna 1992. godine do 13. septembra 1995. godine, bez obzira na ratna dejstva, mogao ostvarivati naknadu po osnovu zakupa. Odgovornost tužene zasnovana je na odredbi člana 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 9 Uredbe o provođenju materijalne obaveze za potrebe odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba), koju je tužena donijela tokom 1992. godine i koja je bila na snazi u vrijeme kada je bio mobilisan predmetni objekat apelanta i kada je zbog nekorišćenja objekta došlo do nastanka štete na apelantovoj strani. Potom je Osnovni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 154 stav 1 ZOO, kojom je regulisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Kako je u konkretnom slučaju šteta na apelantovoj strani nastala ulaskom pripadnika tužene u objekat na kojem je apelant suvlasnik (i to u njegov prizemni i spratni dio), tj. mobilizacijom predmetnog objekta u navedenom periodu, Osnovni sud je istakao da je zbog nemogućnosti obavljanja trgovinske djelatnosti i ugostiteljske djelatnosti u prizemnom dijelu predmetnog objekta za apelanta nastala šteta za koju je odgovorna tužena.
13. Nadalje je Osnovni sud naveo da je tužena donijela naprijed navedenu Uredbu kojom je regulisala da građani, preduzeća, ustanove i druga pravna lica su dužni da daju za potrebe vojske, civilne zaštite, službe osmatranja ... materijalna sredstva i objekte, koji su taksativno pobrojani u tačkama od 1 do 24 člana 1 navedene Uredbe. Apelantova obaveza je bila da da na korišćenje tuženoj da predmetni objekat u skladu sa članom 1 ove Uredbe, ali da mu isto tako pripada pravo na naknadu za korišćenje predmetnog objekta za potrebe odbrane, koja se prema članu 9 navedene Uredbe određuje prema zakupnini koja je u vremenu korišćenja objekta bila uobičajena u mjestu gdje se nalazi zgrada ili zemljište. S tim u vezi je Osnovni sud istakao da je visinu zakupnine utvrdio uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Snježane Stanković. Imajući u vidu navedeno, a cijeneći materijalne i formalne dokaze, Osnovni sud je naveo da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev, slijedom čega je odlučio kao u dispozitivu presude.
14. Presudom Okružnog suda broj 71 0 056950 14 Gž od 18. avgusta 2014. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati i dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant suvlasnik sa 2/3 dijela predmetnog objekta, koji se nalazi u Vitovlju i da u naravi prizemni dio tog objekta predstavlja poslovni prostor koji se koristio za obavljanje registrovanih djelatnosti trgovine i ugostiteljstva, a da se na spratu nalazi stambeni prostor. Zatim, nesporno je da je apelant u vrijeme mobilizacije predmetnog objekta 15. juna 1992. godine imao registrovano preduzeće TUP na veliko i malo ,,MN Travnik“ i da je on lice ovlašteno za zastupanje. U konkretnom slučaju je sporan osnov tužbenog zahtjeva, odnosno činjenica je li apelant, za vrijeme dok mu je predmetni objekat bio mobilisan za potrebe vojske, bio onemogućen u stjecanju prihoda po osnovu obavljanja ugostiteljske i trgovačke djelatnosti. Dakle, je li apelant za period dok se u predmetnom objektu nalazila vojska zbog ratnih dejstava i lokacije predmetnog objekta mogao isti izdavati u zakup. S tim u vezi je Okružni sud naveo da je članom 9 Uredbe propisano „za korišćenje stambenih i drugih zgrada i zemljišta, sa uređajima i instalacijama iz člana 1 tač 18 i 23 ove uredbe, naknada se određuje prema zakupnini koja je u vremenu njihovog korišćenja uobičajena u mjestu gdje se nalazi zgrada ili zemljište“. Naime, oštećeni u pravilu ima pravo na naknadu štete i izmakle koristi pri čijoj se ocjeni u pravilu uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Za priznanje prava na naknadu izmakle koristi nastale kao posljedica štetnikove radnje moraju biti ispunjeni uslovi i to: da je šteta u vidu izmakle koristi izvjesna i da postoje elementi na osnovu kojih se može odrediti visina izmakle koristi i ako očekivana naknada izmakle koristi ne bi bila suprotna važećim propisima i dobrim poslovnim običajima. Nije dakle dovoljna apstraktna mogućnost da bi oštećenik mogao ostvariti korist od svoje djelatnosti, već da je zaista imao objektivnu dokazanu mogućnost ostvarenja dobiti u utuženom periodu. S tim u vezi je Okružni sud naveo da je apelant dokazao u smislu odredbi čl 7 i 123 ZPP da je za vrijeme dok je tužena za potrebe vojske koristila predmetni objekat (od 15. juna 1992. godine do 13. septembra 1995. godine), bez obzira na ratna dejstva, mogao ostvarivati naknadu po osnovu zakupa, a što proizlazi iz izjava saslušanih svjedoka.
16. Slijedom navedenog, a kod nesporno utvrđene činjenice da je apelant prije mobilizacije predmetnog objekta za potrebe vojske imao prodavnicu i ugostiteljski objekat, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant u utuženom periodu mogao ostvarivati određenu dobit i da je pretrpio štetu zbog nekorišćenja predmetnog objekta u smislu člana 155 ZOO i člana 9 Uredbe. Žalbeni navodi tužene da prvostepeni sud nije cijenio dokaze tužene strane, a koji su relevantni za presuđenje, nisu osnovani. Prvostepeni sud je cijenio sve izvedene dokaze u smislu člana 8 ZPP i ocjenom dokaza tužene ne može se izvesti drugačiji činjenični i pravni zaključak u pogledu osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva. Dakle, apelant je dokazima koje je izveo u toku postupka dokazao da je do dolaska vojske i mobilizacije predmetnog objekta koristio isti i da ga nije napustio prije dolaska vojske, a da vojska predmetni objekat nije koristila kao napuštenu stvar. Kako je visinu štete utvrdio vještak finansijske struke Snježana Stanković, čemu tužena nije prigovarala, Okružni sud je istakao da je visina štete utvrđena na pravilan način i da je odluka prvostepenog suda u pogledu osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva pravilna.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 056950 14 Rev od 29. januara 2015. godine usvojena je revizija tužene i preinačena drugostepena presuda na način da se žalba tužene usvaja i prvostepena presuda od 28. septembra 2012. godine preinačava tako što se odbija kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno naveo da je predmet spora apelantov zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene zakupnine u vremenskom periodu od 15. juna 1992. godine do 13. septembra 1995. godine, a koji se temelji na činjenici da je Vojska Republike Srpske (u daljem tekstu: VRS), u tom periodu, koristila predmetni objekat za potrebe smještaja ljudstva i materijalnih sredstava. Polazeći od navedenog, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant suvlasnik predmetnog objekta i da je tužena koristila predmetni objekat. Međutim, suprotno zaključku nižestepenih sudova, Vrhovni sud je naveo da se ne može prihvatiti njihov stav da je apelant dokazao osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je Vrhovni sud ukazao na sadržaj člana 9. Uredbe, navodeći da se postavljenim tužbenim zahtjevom ne traži naknada u skladu sa navedenom Uredbom, već zahtjeva naknadu na ime izgubljene koristi u smislu odredbe člana 155 ZOO. Apelantu, kao suvlasniku predmetnog objekta, pripada pravo da zahtijeva naknadu zbog nemogućnosti korišćenja i izdavanja u zakup objekta jer je on mobilisan za potrebe odbrane. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (član 189 stav 3 ZOO).
19. Potom je Vrhovni sud naveo da je za odlučivanje o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva nužna pravilna ocjena da li ga je u spornom vremenskom periodu mogao, s obzirom na ratna dejstva i lokaciju predmetnog objekta, izdavati u zakup, jer od toga zavisi da li je i u kom obimu pretrpio materijalnu štetu u vidu izmakle koristi. Za priznavanje prava na naknadu štete u vidu izmakle koristi nije dovoljno postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi, već i to da je oštećeni imao namjeru ostvarivati korist izdavanjem predmetnog objekta u zakup, kao i vjerovatnost njenog ostvarivanja. Tužena je dokazala da je selo Vitovlje, u kojem je sagrađen predmetni objekat, bilo smješteno u zoni borbenih dejstava sve do septembra 1995. godine kada se VRS povukla sa tog reona. Zatim je dokazala da je radila samo jedna prodavnica (koja je zatvorena početkom 1994. godine “zbog neplaćanja, pijanstva vojnika, te otežanog snabdijevanja sa robom”) i da je u periodu od 15. juna 1992. godine do 13. septembra 1995. godine bio zabranjen rad ugostiteljskih objekata. S druge strane, Vrhovni sud je istakao da apelant nije pružio nijedan relevantan dokaz da je imao ponude da sporni objekat da u zakup (posebno da li se to odnosi na cijeli objekat ili samo njegov poslovni dio), koliko bi iznosila zakupnina i za koji period. Nalaz vještaka finansijske struke zasnovan je na hipotetičkoj pretpostavci o mogućnosti izdavanja predmetnog objekta u zakup, tako da, sam za sebe, ne može predstavljati dovoljno relevantan dokaz o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ovo posebno, jer je vještak izgubljenu zakupninu računao, ne samo u odnosu na poslovni već i u odnosu na stambeni dio predmetnog objekta, a apelant nije ni tvrdio da je imao namjeru ili da je mogao izdavati stambeni dio u zakup. Pored toga, opšte poznata je činjenica da raseljena i izbjegla lica koja su smještana u napuštene objekte nisu ni imala obavezu niti su plaćali naknadu za korišćenje objekata.
20. Nadalje je Vrhovni sud naveo da apelant, takođe, nije ni dokazao u vezi koje djelatnosti bi predmetni objekat bio davan u zakup unutar spornog perioda, posebno kada se ima u vidu da je za vrijeme ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini (1992-1995. godina) bilo znatno, a u većini slučajeva i potpuno otežano ili nemoguće nabavljati robu bilo koje vrste, a posebno u onim područjima koja nisu bila gradskog karaktera. Iz apelantovog iskaza datog u svojstvu parnične stranke, proizlazi da je mobilisan još u martu 1992. godine u 22 brigadu VRS (prije nego je VRS preuzela predmetni objekat) i da je krajem jula 1992. godine prekomandovan u Banjaluku, gdje je i ostao do kraja rata. On i ne tvrdi da je u tom periodu imao ponuda za zakup ili da je dolazio iz Banje Luke kako bi, eventualno, izdavao predmetni objekat u zakup. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istakao da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan, jer apelant nije dokazao da je mogao, prema redovnom toku stvari, osnovano očekivati ostvarenje zakupnine u periodu od 15. juna 1992. godine do 13. septembra 1995. godine za predmetni objekat. Takođe, Vrhovni sud je, povodom revizionog prigovora presuđene stvari, naveo da je on neosnovan, jer je za postojanje presuđene stvari potrebno ispunjenje tri uslova, tj. da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. U konkretnom slučaju ne postoji identitet stranaka, jer je u parnici broj 71 0 P 107534 10 P tužitelj Jovo Marković (brat tužitelja iz ove parnice), a ni činjenični identitet, jer se radi o različitim poslovnim objektima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant, takođe, navodi i povredu člana 14 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
22. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio (materijalno i procesno) pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelant navodi da je zaključak Vrhovnog suda u pogledu osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva očigledan i proizvoljan. Suprotno pravnom shvatanju Vrhovnog suda, apelant smatra da nije bio u obavezi dokazivati da li bi ili ne mogao izdavati predmetni objekat u zakup ili pak ostvarivati zaradu iz obavljanja djelatnosti. S tim u vezi apelant ističe da se tužena ne može osloboditi odgovornosti da mu naknadi štetu u vidu izgubljene dobiti kako u smislu relevantnih odredbi Uredbe tako i ZOO. Pored navedenog, apelant ukazuje da su sudovi u Republici Srpskoj u istoj životnoj i pravnoj situaciji njegovom rođenom bratu (Jovi Markoviću) u postupku broj 71 0 P 107534 10 P dosudili naknadu za njegov prostor koji je takođe bio mobilisan od strane VRS u periodu od 15. juna 1992. godine do 13. septembra 1995. godine. Apelant, takođe, navodi i povredu prava na suđenje u razumnom roku, ističući da je predmetni postupak trajao gotovo 17 godina.
23. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da utvrdi da mu Vrhovni sud donošenjem osporene odluke povrijedio prava na koja se pozvao, te da posljedično tome ukine osporenu odluku i naredi Vrhovnom sudu da donese pravilnu i zakonitu odluku. Nadalje, apelant predlaže da se Bosna i Hercegovina i Republika Srpska obavežu na isplatu iznosa od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete kao vid priznanja za nepravdu koju je apelant pretrpio uslijed donošenja nezakonite sudske odluke i povrede prava na suđenje u razumnom roku.
24. Takođe, apelant je tražio od Ustavnog suda da naredi Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj da mu isplate troškove postupka pred Ustavnim sudom, tj. troškove sastava predmetne apelacije u iznosu od 3.000,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom tog suda povrijeđeno pravo apelanta na imovinu i pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Po ocjeni Vrhovnog suda, osporena odluka sadrži jasno i pravno obrazloženo stajalište, sa navođenjem svih bitnih i relevantnih činjenica i okolnosti, kojima se taj sud rukovodio u donošenju osporene odluke koja sadrži materijalnopravne propise i ne predstavlja proizvoljnu primjenu prava. Navodi iz apelacije u suštini predstavljaju u reviziji isticane razloge i činjenice o kojima se Vrhovni sud izjasnio u osporenoj odluci. U vezi sa pozivanjem apelanta na odluke prvostepenog i drugostepenog suda u predmetu broj 71 0 P 107534 10 P (tužitelj Jovo Marković), Vrhovni sud je naveo da je dao odgovor u okviru istaknutih revizionih navoda tužene. Stoga nema mjesta apelantovim navodima apelanta o diskriminaciji kod činjenice da su nižestepeni sudovi postupali na jednak način, jer su i njegov i zahtjev njegovog brata u parnici 710 P 107534 10 P usvojili. Predmetna odluka broj 71 0 P 107534 10 P nije bila predmet revizije, te se ne može prihvatiti tvrdnja da je Vrhovni sud različito postupao u predmetima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu. U odnosu na apelacione navode koji se tiču dužine postupka, Vrhovni sud je istakao da nisu prihvatljivi kada je u pitanju postupanje tog suda. Revizija tužene zaprimljena je 3. oktobra 2014. godine, a osporena odluka po njoj je donesena 29. januara 2015. godine, što znači da je ukupno postupak pred Vrhovnim sudom trajao nepuna četiri mjeseca. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije.
26. Okružni sud je naveo da u cjelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju drugostepene presude od 18. avgusta 2014. godine, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji kao i njegov zahtjev da mu se dosudi iznos od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete.
27. Pravobranilaštvo je navelo da u cjelosti osporava apelantove navode da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije dao jasne razloge za njeno donošenje, te da je osporena odluka zasnovana na odredbama sa jasnim i valjanim obrazloženjem. Stoga je Pravobranilaštvo predložilo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154 stav 1 1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155 Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 189 st. 1 i 3 (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem
29. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7 Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10 (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123 (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126 Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
30. U Uredbi o provođenju materijalne obaveze za potrebe odbrane („Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ broj 9/92) relevantne odredbe glase: Član 1 tač 18 i 23 (1) Građani, preduzeća, ustanove i druga pravna lica (u daljem tekstu:
imaoci sredstava) dužni su da daju za potrebe vojske, civilne zaštite, službe osmatranja, centra za obavještavanje i za potrebe funkcionisanja državnih organa, organa uprave, privrede i društvenih djelatnosti, sljedeća materijalna sredstva i objekte:
18. pumpe i kompresorske stanice i agregate za vodu, skladišta pogovonskog goriva i maziva, skladišta municije i minsko-eksplozivnih sredstava, skladišta za smještaj rezervnih dijelova, reprodukcionog i potrošnog materijala, ljudske i stočne hrane, opreme i drugog materijala 23. stambene i druge zgrade i zemljišta sa uređajima i instalacijama i servisne i radioničke objekte sa odgovarajućim instalacijama i pratećom infrastrukturom za održavanje i remont sredstava.
Član 9.
Za korišćenje stambenih i drugih zgrada i zemljišta sa uređajima i instalacijama iz člana 1. tač. 18. i 23. ove uredbe, naknada se određuje prema zakupnini koja je u vremenu njihovog korišćenja uobičajena u mjestu gdje se nalazi zgrada ili zemljište.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 056950 14 Rev od 29. januara 2015. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena apelantu 12. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2015. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz i čl. II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo iz člana 14 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: […]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
Apelant smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je suština (konačno opredjeljenog) apelantovog tužbenog zahtjeva bio zahtjev da mu tužena naknadi štetu po osnovu izgubljene zakupnine za period u kojem je vojska tužene koristila predmetni objekat. Iz obrazloženja osporene odluke, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud tako postavljeni tužbeni zahtjev tumačio na način da apelant predmetnu naknadu potražuje na ime izgubljene dobiti u smislu odredbe člana 155 ZOO, a ne člana 9 Uredbe. Pored toga, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zauzeo stav (suprotan stavu nižestepenih sudova) da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao u smislu odredbi čl. 7 i 123 ZPP da je mogao očekivati ostvarenje zakupnine u (ratnom) periodu za predmetni objekat kojeg je koristila tužena. U prilog navedenom zaključku, Vrhovni sud se rukovodio činjenicom postojanja ratnog stanja i lokacijom mjesta gdje se nalazi predmetni objekat, zatim okolnostima koje su preovladavale u tom periodu i mjestu, te uslovima pod kojim su se obavljale poslovne djelatnosti u tom mjestu, kao i samim apelantovim statusom i mogućnostima da vrši izdavanje predmetnog objekta.
40. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Vrhovni sud sud u odluci naveo jasne i argumentovane razloge u pogledu neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud drugačijom ocjenom dokaza izveo svoj zaključak o neosnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, Vrhovni sud takvim postupanjem nije pogrešno primijenio procesno pravo upuštajući se u analizu utvrđenog činjeničnog stanja pred nižestepenim sudovima. Vrhovni sud jeste u obrazloženju svoje odluke iznio konstatacije u vezi sa provedenim dokaznim postupkom, ali Ustavni sud smatra da je to učinjeno isključivo u funkciji pojašnjenja obrazloženja suda koje se tiče zaključka o primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi po istom činjenično-pravnom pitanju (slučaj njegovog brata Jove Markovića) drugačije odlučili, Ustavni sud zapaža da je navedeni slučaj (broj predmeta P71 0 P 107534 10 P) pravosnažno okončan donošenjem drugostepene presude Okružnog suda u tom predmetu i da taj predmet za razliku od ovog predmeta, nije bio predmet raspravljanja Vrhovnog suda kao u konkretnom slučaju. Stoga se, po ocjeni Ustavnog suda, ne radi o istoj činjenično-pravnoj situaciji kako to smatra apelant, odnosno situaciji koja bi eventualno otvorila pitanje pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje, budući da ne postoje proturječne odluke donesene u okviru Vrhovnog suda. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i to da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni (materijalnog i procesnog) prava smatra neosnovanim. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, ističući da je predmetni postupak trajao gotovo 17 godina.
42. Ustavni sud je u uvodnim napomenama istakao da je u toku postupka u kojem je donesena osporena Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 056950 14 Rev od 29. januara 2015. godine Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2008/10 od 16. januara 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 056950 09 P (ranije broj P-2005/98), pritom dosuđujući apelantu iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Iz navedenog proizlazi da je za jedan period na koji se apelacijom ukazuje u pogledu dužine trajanja postupka već donesena konačna i obavezujuća odluka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, st. 42. i 43, te AP 603/15 od 10. novembra 2016. godine, stav 44, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) u konkretnom predmetu razmatrati period od donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP2008/10 od 16. januara 2013. godine do dana donošenja osporene odluke Vrhovnog suda od 29. januara 2015. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak trajao skoro 16 i po godina, relevantni period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste period od oko dvije godine.
43. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji po zakonu nije hitne prirode, a iz stanja spisa proizlazi da se radi o relativno složenom postupku. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da on svojim postupcima nije uticao na dužinu trajanja predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa (ovog) predmeta proizlazi da se u momentu donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2008/10 od 16. januara 2013. godine postupak nalazio po žalbi tužene pred Okružnim sudom. Nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda, donesene su dvije sudske odluke, jedna po redovnom pravnom lijeku (presuda Okružnog suda od 18. avgusta 2014. godine) i jedna po vanrednom pravnom lijeku (osporena presuda Vrhovnog suda od 29. januara 2015. godine). Prema mišljenju Ustavnog suda, dužina trajanja predmetnog postupka nakon donošenja navedene Odluke Ustavnog suda (AP 2008/10) nije prešla granice „razumnog roka“ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
44. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka tražio naknadu nematerijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
46. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Zabrana diskriminacije
47. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava u suštini veže za navode u pogledu različite prakse sudova Republike Srpske prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ostali navodi
48. Imajući u vidu navedene zaključke u pogledu prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra cjelishodnim da posebno razmatra navode apelanta koji se odnose na kršenje prava iz člana 14 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, budući da je suština garancija iz navedenih odredbi ovog međunarodnog instrumenta ista kao i garancije koje pružaju navedene odredbe člana 6. Evropske konvencije, što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci i navode apelanta ocijenio neosnovanim.
Troškovi sastava apelacije
49. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova na ime sastava apelacije, Ustavni sud konstatuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na teret apelanta.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3
e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio pravo, te kada je predmetni postupak (u relevantnom periodu za Ustavni sud) pravosnažno okončan u roku od oko dvije godine.
51. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
52. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelant ove navode veže za navode u pogledu različite prakse sudova Republike Srpske prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju, koji su razmatrani u vezi sa pravom na pravično suđenje i u kojim nije utvrđeno kršenje ovog prava.
53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman