Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2280/15 (PTP „Zlatno zrno“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2280/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2280/15, rješavajući apelaciju PTP „Zlatno zrno“ d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija PTP „Zlatno zrno“ d.o.o. Gradiška podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 008617 14 Rev od 4. februara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. PTP „Zlatno zrno“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 7. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 008617 14 Rev od 4. februara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 10. marta 2017. godine od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao pravnog zastupnika Republike Srpske, Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. marta 2017. godine, a Pravobranilaštvo 17. marta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužilac je 7. novembra 2006. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate potraživanja (glavnog duga) u određenom novčanom iznosu zajedno sa dospjelom zakonskom kamatom na glavno potraživanje po osnovu ugovora kojeg su parnične stranke zaključile 13. marta 2000. godine o regulisanju međusobnih odnosa, prava i obaveza plaćanja pšenice (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor).
6. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 008617 07 Ps od 22. aprila 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca.
7. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je nesporno među parničnim strankama da su zaključile predmetni ugovor kojim je apelant preuzeo obavezu podjele vaučera privatnim farmerima i uskladištenja preuzete pšenice, odnosno kupovinu pšenice. Nesporno je i da su parnične stranke i “Poljoprivreda Draksenić“ a.d. Kozarska Dubica postigle saglasnost (koju je apelant potpisao 12. septembra 2002. godine, u daljnjem tekstu: saglasnost) da se neizmirene obaveze apelanta prema tužiocu prenesu u određenom novčanom iznosu na to drugo pravno lice. Nadalje je sud naveo da je Odlukom Vlade Republike Srpske od 27. februara 2002. godine odobrena prodaja pšenice, te da je na osnovu te odluke umanjena apelantova obaveza po predmetnom ugovoru za određeni novčani iznos. Potom je Okružni privredni sud naveo da je apelant 23. jula 2004. godine potvrdio svoju saldo obavezu prema tužiocu na 31. decembar 2003. godine. Takođe, u odnosima parničnih stranaka došlo je do potpisivanja izvoda otvorenih stavki (u daljnjem tekstu: IOS) od 27. septembra 2005. godine.
8. Međutim, Okružni privredni sud je naveo da je sporno u ovoj pravnoj stvari da li je apelant dužan vratiti iznos po osnovu predmetnog ugovora zbog toga što apelant ističe da je potraživanje u međuvremenu zastarjelo i da stoga nije dužan platiti utuženi iznos tužiocu. Rješavajući ovu pravnu stvar, Okružni privredni sud je istakao da, prije svega, mora poći od analize predmetnog ugovora. Definisanjem ugovornog odnosa sud može na pravilan način raspraviti o apelantovom prigovoru zastare potraživanja, pa onda i o eventualnom pravu tužioca da traži isplatu po osnovu navedenog ugovora. S tim u vezi je Okružni privredni sud istakao da se, čitajući predmetni ugovor, može zaključiti da se radi o ugovoru o uskladištenju, tj. ugovoru između pravnih lica sa određenim specifičnostima i određenom namjenom, odnosno apelantove mogućnosti da kupi uskladištenu robu do određenog datuma, što ovom ugovoru daje karakteristike ugovora o kupoprodaji. Iz predmeta ugovora može se utvrditi da je obaveza tužioca bila da apelantu obezbijedi vaučere određene nominalne vrijednosti, a na apelantu je bila obaveza da izvrši podjelu vaučera privatnim farmerima a zauzvrat da od privatnih farmera primi pšenicu. Apelantova obaveza je bila i da preuzetu pšenicu plati tužiocu najkasnije do 15. septembra 2000. godine i da, ukoliko ne isplati pšenicu do ugovorenog datuma, tužiocu izda potvrdu o uskladištenju pšenice, a da on zauzvrat plati troškove uskladištenja i čuvanja pšenice.
9. Nadalje je Okružni privredni sud naveo da je nesporno između parničnih stranaka da apelant nije izvršio obavezu isplate uskladištene robe, kao i da nije tužiocu izdao potvrdu o uskladištenju pšenice na koji način se mogao osloboditi obaveze plaćanja. Definicija ugovora o uskladištenju propisana je odredbom člana 730 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je definicija ugovora o kupoprodaji propisana odredbom člana 454 navedenog zakona. Posmatrajući istaknuti prigovor zastare i prirodu ugovornog odnosa između parničnih stranaka, Okružni privredni sud je istakao da je tužiočevo potraživanje prema apelantu zastarjelo zbog sljedećih razloga. Naime, saglasnošću od 12. septembra 2002. godine apelant je prekinuo tok zastarjelosti, jer je svoje dugovanje prenio na drugo pravno lice i na taj način djelimično ispunio obavezu - izvršio plaćanje obaveze preuzete po članu 4 predmetnog ugovora u skladu sa članom 387 ZOO. Od tužiočevog potraživanja dospjelog 15. septembra 2000. godine do podnošenja tužbe (7. novembra 2006. godine) protekao je rok zastarjelosti iz člana 374 ZOO, ali je djelimična otplata duga koju je apelant učinio potpisujući saglasnost od 12. septembra 2002. godine dovela do prekida roka zastarijevanja davanjem otplate. Računajući zastarjelost u skladu sa članom 374 ZOO, Okružni privredni sud je naveo da je jasno da je 13. septembra 2005. godine nastupila zastara potraživanja po predmetnom ugovoru.
10. Nadalje je Okružni privredni sud istakao da apelantovim potpisivanjem IOS-a od 27. septembra 2005. godine nije došlo do priznanja duga i do ponovnog i eventualnog prekida zastarjelosti zbog toga što IOS predstavlja u ovakvim okolnostima samo jednu knjigovodstvenu radnju koja se preduzima s ciljem obezbjeđenja potpunog i tačnog knjiženja međusobnih potraživanja stranaka i ne može predstavljati priznanje duga. Naime, na tužiocu je bio teret da dokaže postojanje obligacionopravnog odnosa među strankama, kao i ostalih navoda iz tužbe na kojima zasniva tužbeni zahtjev. U toku postupka nije dokazano da je apelant izdao potvrdu o uskladištenju, niti je tužilac dokazao da ju je potraživao. Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je naveo da zbog navedenih razloga smatra da se tužilac ne može pozivati na desetogodišnji rok zastare propisan članom 371 ZOO, odnosno da nisu nastupili uslovi za realizaciju ugovora o uskladištenju. Kako je u predmetnoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja, Okružni privredni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
11. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 008617 14 Pž od 27. avgusta 2014. godine usvojena je apelantova žalba, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je žalba tužioca odbijena i potvrđena prvostepena presuda.
12. U obrazloženju presude Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud, u skladu sa sprovedenim dokazima, te tako utvrđenim činjeničnim stanjem pravilno utvrdio da su se parnične stranke nalazile u materijalnopravnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji, pa slijedom toga je pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o prigovoru zastare. Zatim je, između ostalog, Viši privredni sud naveo da se, ocjenjujući ponašanje stranaka kao ugovarača nakon zaključenja predmetnog ugovora, može utvrditi da su se oni saglasili da je apelant kupac predmetne robe-pšenice, te da se oni nalaze u materijalnopravnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji. Ovo slijedi iz toga, jer apelant nije izdao skladišnicu, pa slijedom toga nije ni došlo do zaključenja ugovora o skladištenju, kako to predviđa ZOO u odredbama čl. 730-748 ZOO. Naime, ponašanje parničnih stranaka kao ugovarača nakon zaključenja predmetnog ugovora ne ukazuje na nastanak ugovora o uskladištenju. Tužilac se nakon zaključenja ugovora ne ponaša kao vlasnik pšenice, niti ju je knjižio kao svoju imovinu, već se ponaša kao njen prodavač, jer u svojoj finansijskoj dokumentaciji knjiži apelanta kao dužnika za tačno isporučenu količinu pšenice i tačno određenu cijenu. Tu cijenu tužilac umanjuje na taj način što jedan dio apelantovog duga naplaćuje cesijom, tj. zatvara svoj dug prema drugom pravnom licu („Poljoprivreda Draksenić“ a.d. Kozarska Dubica), a takođe se taj iznos umanjuje i za troškove koje je apelant imao u obavljanju poslova otkupa pšenice od farmera. Samo postavljanje tužbenog zahtjeva za isplatu kupoprodajne cijene govori u prilog tome da se radi o ugovoru o prodaji, a ne o ugovoru o skladištenju. Ukoliko se radi o ugovoru o uskladištenju, tada je tužilac vlasnik robe, te bi mogao samo postavljati zahtjev za predaju u posjed robe koja je njegova svojina a koja se nalazi kod apelanta. Isplatu u novcu tužilac bi mogao tražiti samo u slučaju da je dokazao da je roba koju je uskladištio kod apelanta propala njegovom krivicom. Dakle, navedeno ukazuje da su se parnične stranke nalazile u materijalnopravnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud, te primjenom odredbe člana 374 ZOO pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju predmetno potraživanje tužioca zastarjelo. S tim u vezi je, takođe, Viši privredni sud istakao da se potvrda salda od 23. jula 2004. godine ne može smatrati priznanjem duga, jer ne sadrži elemente koje zahtijeva odredba člana 387 ZOO. Plaćanje drugom pravnom licu je bilo protekom više od tri godine prije podnošenja tužbe, kao i umanjenje duga po odluci Vlade Republike Srpske iz 2002. godine.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 008617 14 Rev od 4. februara 2015. godine revizija tužioca je usvojena i drugostepena presuda preinačena tako da se apelantova žalba odbija, a žalba tužioca usvaja, pa se prvostepena presuda preinačava na način da se usvaja tužbeni zahtjev tužioca.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pogrešno shvatanje nižestepenih sudova da predmetni ugovor ima karakter ugovora o prometu robe i usluga. Stoga, nema osnova za primjenu roka zastarjelosti predmetnog potraživanja od tri godine. Međutim, i pod uslovom da se ovdje primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz odredbe člana 374 ZOO, kako tvrdi apelant (a ne primjenjuje se), predmetno potraživanje ni u tom slučaju ne bi zastarjelo. Ovo zbog toga što, imajući u vidu da je IOS (koji predstavlja potvrdu salda dugovanja) u apelantovo ime potpisao zakonski zastupnik, a što, suprotno shvatanju nižestepenih sudova, ima kao posljedicu odricanje od zastarjelosti (član 366 ZOO). Kako od dana potpisivanja IOS-a do podnošenja tužbe nije protekao taj rok, ni u tom slučaju prigovor zastarjelosti ne bi bio osnovan.
15. Ocjenjujući pravnu narav predmetnog ugovora, Vrhovni sud je naveo da je on kombinovani ugovor koji ima elemente ugovora o nalogu iz člana 749 ZOO i neimenovanog ugovora kojim su ugovorne strane regulisale međusobna prava i obaveze iz osnova realizacije vaučer-projekta za otkup pšenice. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, ugovorom o nalogu obavezuje se nalogoprimac (apelant) prema nalogodavcu (tužilac) da za njegov račun preduzme određene poslove (stav 1), a istovremeno se nalogoprimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova (stav 2), a prema stavu 3 ove odredbe, nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizilazi iz prirode međusobnog odnosa. Nadalje je Vrhovni sud istakao da je nesporno da je apelant podijelio vaučere privatnim farmerima i da je preuzeo od njih pšenicu (i uskladištio je) u protivvrijednosti izdatih vaučera. Međutim, apelant tužiocu nije platio pšenicu do ugovorenog roka (15. septembra 2000. godine) po minimalnoj ugovorenoj cijeni u određenom iznosu, što nije učinio ni nakon tog roka, niti mu je predao potvrdu o uskladištenju pšenice. To znači da apelant nije izvršio u cjelini nalog prema primljenim uputstvima tužioca, shodno odredbi člana 751 st. 1 i 3 ZOO, i nije se rukovodio interesima tužioca o realizaciji vaučer-projekta na ugovoreni način (otkupom pšenice od privatnih farmera), što je, po prirodi stvari, u interesu ne samo tužioca nego i apelanta.
16. Kako apelantova ugovorna obaveza ima dva predmeta, isplata cijene pšenice tužiocu ili izdavanje potvrde o uskladištenju pšenice (alternativna obaveza), s tim da je apelant bio dužan dati samo jedan predmet da bi se oslobodio ugovorne obaveze, Vrhovni sud je naveo da pravo izbora, u smislu odredbe člana 403 ZOO, pripada apelantu (član 4 predmetnog ugovora). Prema tome, u situaciji kada apelant nije predao tužiocu nijedan od ugovorenih predmeta obaveze, apelantova ugovorna obaveza nije prestala. Zbog navedenih razloga, tužilac, u smislu odredbe člana 124 ZOO i odredaba predmetnog ugovora, ima osnova da zahtijeva ispunjenje obaveze u odnosu na apelanta, što i jeste predmet ovoga spora. S obzirom na pravnu prirodu predmetnog ugovora za koji zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti, Vrhovni sud je naveo da sporno potraživanje u odnosu na apelanta zastarijeva u opštem roku zastarjelosti od 10 godina iz člana 371 ZOO. Potraživanje tužioca je dospjelo 15. septembra 2000. godine, a djelimično ispunjenje obaveze apelanta prema saglasnosti od 12. septembra 2002. godine dovelo je do prekida zastarjelosti, tako da je novi rok počeo teći 13. septembra 2002. godine, a istekao je 13. septembra 2012. godine. Dakle, Vrhovni sud je istakao da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena u okviru tog roka, pa je zbog tih razloga apelantov prigovor o zastarjelosti predmetnog potraživanja neosnovan. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je apelant potpisivanjem IOS-a potvrdio svoj dug prema tužiocu na koji iznos je i postavljen predmetni tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Naime, apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio materijalno pravo (ZOO) pri ocjeni pravne prirode predmetnog ugovora, zaključujući da se u konkretnom slučaju radi o kombinovanom ugovoru koji ima elemente ugovora o nalogu i neimenovanog ugovora. Pri tome apelant ukazuje da je pogrešno shvatanje Vrhovnog suda da obrazac IOS predstavlja priznanje duga koje ima kao posljedicu odricanje od zastarjelosti. Slijedom toga, apelant ističe da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio i materijalno pravo u pogledu zastarjelosti potraživanja tužioca. Imajući u vidu navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da ukine osporenu odluku i da na snazi ostavi presudu Višeg privrednog suda i presudu Okružnog privrednog suda.
19. Takođe, apelant traži da mu se naknade troškovi na ime sastavljanja predmetne apelacije u ukupnom iznosu od 1.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da osporena odluka, u pogledu pravne kvalifikacije predmetnog ugovora, sadrži jasne i argumentovane razloge zasnovane na sprovedenim dokazima i pravnorelevantnim odredbama materijalnog prava. Zato su apelantovi navodi da su razlozi na kojima je zasnovana osporena odluka proizvoljni, odnosno nisu osnovani. Takođe je obrazložena i odluka u pogledu roka zastarjelosti predmetnog potraživanja propisanog zakonom od 10 godina iz člana 371 ZOO, kao i njegov stav u pogledu pravnog značaja obrasca IOS od 28. septembra 2005. godine, čijim je potpisivanjem apelant na taj dan potvrdio postojanje duga prema tužiocu u određenom iznosu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je naveo da ostaje u svemu kod činjeničnih navoda i pravnih zaključaka datih u osporenoj odluci s prijedlogom da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
21. Pravobranilaštvo je navelo da su neosnovani i da nisu ničim dokazani navodi apelacije da je došlo do povrede apelantovih prava, pa je predloženo da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbaci kao nedozvoljenu, odnosno da je odbije kao neosnovanu i utvrdi da ne postoje povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 74/04) relevantne odredbe glase: Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 374. stav 1.
Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
Član 454.
(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cijenu u novcu i preuzme stvar.
(2) Prodavac nekog drugog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahtijeva državinu stvari, da mu i preda stvar.
Član 749.
(1) Ugovorom o nalogu obavezuje se nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove.
(2) Istovremeno se nalogoprimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova.
(3) Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizilazi iz prirode međusobnog odnosa.
Član 751. st. 1. i 3.
(1) Nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputstvima, sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu paziti na interese nalogodavca i njima se rukovoditi.
(3) Ako nalogodavac nije dao određena uputstva o poslu koji treba obaviti, nalogoprimac je dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti kao dobar privrednik, odnosno dobar domaćin, a ako je nalog bez naknade, kako bi u istim okolnostima postupio u sopstvenoj stvari.
23. U Ugovoru (kojeg su apelant i tužilac zaključili 13. marta 2000. godine) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Apelant je obavezan da preuzetu pšenicu od privatnih farmera plati tužitelju do 15. septembra 2000. godine [...] ili da za preuzetu, a neplaćenu pšenicu do 15. septembra 2000. godine tužitelju izda potvrdu o uskladištenju pšenice [...].
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju konačna odluka je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 008617 14 Rev od 4. februara 2015. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantu 9. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2015. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .
31. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet raspravljanja pred redovnim sudovima bio tužiočev zahtjev da mu apelant isplati određeni novčani iznos na ime ispunjenja predmetnog ugovora. Naime, kao suštinsko pravno pitanje u ovoj pravnoj stvari postavilo se tumačenje, odnosno kvalifikacija pravne naravi predmetnog ugovora, a s tim u vezi i računanje roka zastarjelosti koji se ima primijeniti na apelantovu obavezu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova kao nesporno proizilazi da apelant svoju ugovornu obavezu prema tužiocu nije ispunio, a koja se ogledala u plaćanju ugovorene cijene tužiocu do ugovorenog roka (15. septembra 2000. godine), ili u izdavanju potvrde o uskladištenju robe-pšenice (član 4 predmetnog ugovora).
34. Međutim, ocjenjujući apelantov prigovor zastare u predmetnoj pravnoj stvari, prvostepeni i drugostepeni sud su zauzeli stav da je on osnovan i da je u konkretnom slučaju protekao trogodišnji rok iz odredbe člana 374 ZOO s obzirom na to da je tužba podnesena 7. novembra 2006. godine a da je zastara potraživanja nastupila 13. septembra 2005. godine (imajući u vidu djelimičnu otplatu duga koju je apelant učinio potpisujući saglasnost od 12. septembra 2002. godine). Ovakav pravni stav su prvostepeni i drugostepeni sud temeljili prethodno ocjenjujući da materijalnopravni odnos u kojem su se parnične stranke nalazile po osnovu predmetnog ugovora predstavlja ugovor o prodaji iz odredbe člana 454 ZOO. Pri tome su prvostepeni i drugostepeni sud zaključili da apelantovo potpisivanje IOS-a od 27. septembra 2005. godine nije dovelo do priznanja duga tužiocu i do ponovnog eventualnog prekida zastarjelosti.
35. Nasuprot navedenom pravnom rezonovanju prvostepenog i drugostepenog suda, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je Vrhovni sud zauzeo pravni stav da predmetni ugovor po svojoj pravnoj naravi nije ugovor o prodaji iz člana 454 ZOO, već da se radi o kombinovanom ugovoru koji u sebi sadrži elemente ugovora o nalogu iz člana 749 ZOO i neimenovanog ugovora, a da apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu, odnosno izvršio u cjelini nalog tužioca shodno odredbi člana 751 st. 1 i 3 ZOO. Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju ima primijeniti opšti (desetogodišnji) rok zastare potraživanja iz člana 371 ZOO, a ne trogodišnji, kako su to zaključili prvostepeni i drugostepeni sud. Kako je (novi) rok za tužiočevo potraživanje počeo teći 13. septembra 2002. godine (potpisivanjem saglasnosti), Vrhovni sud je zaključio da je rok u konkretnom slučaju istekao 13. septembra 2012. godine, odnosno da je tužba podnesena u okviru tog roka. Pri tome iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je Vrhovni sud smatrao da je apelant potpisivanjem IOS-a od 27. septembra 2005. godine potvrdio postojanje duga prema tužiocu iz predmetnog ugovora.
36. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama citiranim u obrazloženju osporene odluke i u obrazloženjima presuda prvostepenog i drugostepenog suda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud naveo jasne i argumentovane razloge u pogledu osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva, odnosno neosnovanosti apelantovog prigovora zastarjelosti potraživanja u konkretnom slučaju. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu (materijalnog) prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima, obrazloženje osporene odluke u potpunosti zadovoljava standarde iz člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Troškovi za sastavljanje apelacije
38. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud konstatuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove za sastavljanje apelacije, te stoga navedeni troškovi za sastavljanje apelacije padaju isključivo na apelantov teret.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman