Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-213/15 (D. B. iz Kikinde - R Srbija, L. M. iz Kanade i M. D. iz Norveške)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-213/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 213/15, rješavajući apelaciju Dušana Babića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Babića, Ljiljane Mirković i Mirjane Dizdar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 005138 14 Rev od 29.
oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 005138 13 Gž 2 od 6. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 005138 12 P 2 od 13. marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušan Babić iz Kikinde - Republika Srbija, Ljiljana Mirković iz Kanade i Mirjana Dizdar iz Norveške (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mensud Đonko, advokat iz Mostara, podnijeli su 14. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 005138 14 Rev od 29. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 005138 13 Gž 2 od 6. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 005138 12 P 2 od 13. marta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i zakonskog zastupnika tužene Federacije BiH, Vlade FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 16. do 30. maja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su, kao zakonski nasljednici iza umrlog Milenka Babića, tužbom pokrenuli predmetni parnični postupak radi utvrđenja da je njihov pravni prednik (otac), zaključenjem ugovora o otkupu tzv. vojnog stana koji se nalazi u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni stan), stekao pravni osnov za stjecanje isključivog prava vlasništva na predmetnom stanu, te shodno tome obavezivanje tužene da apelantima izda tabularnu ispravu na osnovu koje bi se pravni prednik apelanata upisao kao isključivi vlasnik na predmetnom stanu, tražeći istovremeno i predaju u posjed predmetnog stana.
6. Odlučujući u ponovnom postupku o tako postavljenom tužbenom zahtjevu apelanata Općinski sud je Presudom broj 58 0 P 005138 12 P 2 od 13. marta 2013. godine tužbeni zahtjev u cijelosti odbio (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je pravni prednik apelanata, kao penzionisani potpukovnik i nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, prije 6. aprila 1992. godine, zaključio pravnovaljan ugovor o otkupu predmetnog stana s bivšom SFRJ - SSNO - Vojnom ustanovom za upravljanje stambenim fondom JNA (u ugovoru o otkupu nije naveden datum zaključenja ugovora, niti je ugovor ovjerila Porezna služba), zatim da je pravni prednik apelanata umro 18. maja 1992. godine, da je predmetni stan nastavila da koristi majka apelanata sve do smrti (5. maja 1994. godine), da apelanti nisu bili članovi porodičnog domaćinstva, niti su tražili povrat predmetnog stana u posjed. Općinski sud se u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da je pravni prednik apelanata stekao isključivo pravo vlasništva na predmetnom stanu pozvao na relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), i to čl. 39a, 39b. i 39c. koje je citirao, te je shodno odredbi člana 39a. Zakona o prodaji stanova zaključio da pravni prednik apelanata ni u kom slučaju nije mogao steći valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva s obzirom na okolnost da u vrijeme stupanja na snagu tog zakona pravni prednik apelanata nije bio živ, te da se stoga važeće odredbe Zakona o prodaji stanova ne odnose na njihovog pravnog prednika. Općinski sud je naglasio da se zaključenjem ugovora o otkupu stečena prava iz ugovora mogu prenositi, odnosno nasljeđivati, ali da apelanti tokom postupka nisu dostavili dokaz da su shodno članu 22. u vezi sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima ispunjavali uvjete za prenos stanarskog prava, niti su, kao članovi porodičnog domaćinstva svojih roditelja, pokrenuli postupak povrata predmetnog stana u posjed.
8. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je traženo obavezivanje tužene na izdavanje tabularne isprave za upis prava vlasništva pravnog prednika apelanata u zemljišne knjige, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 39a. Zakona o prodaji stanova za koju je tokom postupka utvrđeno da se ne odnosi na pravnog prednika apelanata, te da stoga pravni prednik apelanata, kao nosilac stanarskog prava u vrijeme smrti, nije stekao pravo da mu tuženi izda tabularnu ispravu, te da stoga apelanti nisu aktivno legitimirani za postavljenje takvog zahtjeva, uključujući i zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana.
9. Odlučujući o žalbi apelanata podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je Presudom broj 58 P 005138 13 Gž 2 od 6. marta 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je nakon ispitivanja žalbenih navoda zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanata. Tako je Kantonalni sud ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te se u vezi s tim pozvao na izmijenjenu odredbu člana 39. Zakona o prodaji stanova koja je stupila na snagu 16. oktobra 2004. godine i koja propisuje uvjete za pravnu valjanost ugovora o otkupu tzv. vojnih stanova. U tom pravcu je Kantonalni sud, između ostalog, naveo da i pod pretpostavkom da je pravni prednik apelanata zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana (u ugovoru nije naznačen datum zaključenja ugovora, niti su apelanti dostavili dokaz da je ugovor zaključen prije 6. aprila 1992. godine i da je dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi) pravni prednik apelanata nije mogao steći vlasništvo na predmetnom stanu bez uknjižbe i tabularne isprave koju izdaje prodavac. Osim toga, kako je istakao Kantonalni sud, apelanti ne mogu tražiti da im se izda tabularna isprava na osnovu koje će se njihov pravni prednik uknjižiti u zemljišnim knjigama jer za to nisu aktivno legitimirani, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud, pri čemu redovni sudovi nisu nadležni da odlučuju o povratu stana u posjed. Osim toga, kako je naglasio Kantonalni sud, apelanti nisu dokazali da su tražili i ostvarili pravo na povrat predmetnog stana u posjed, u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Kantonalni sud se osvrnuo i na Odluku Ustavnog suda broj AP 96/04 na koju su apelanti ukazali tokom postupka, za koju je taj sud naveo da nije primjenjiva u konkretnom slučaju, pa je pozivanje na citiranu odluku ocijenio neosnovanim.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, donio Presudu broj 58 0 P 005138 14 Rev od 29. oktobra 2014. godine kojom je reviziju odbio, kao i zahtjev apelanata za naknadu revizionih troškova. Ispitujući drugostepenu presudu u kontekstu istaknutih prigovora, Vrhovni sud je naveo da je uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud opravdao valjanim razlozima koje je kao pravilne prihvatio i taj sud budući da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporište i u odredbama materijalnog prava na osnovu kojih je predmetni spor i razriješen. Vrhovni sud se u obrazloženju osvrnuo i na konkretne prigovore apelanata vezane za datum zaključenja ugovora o otkupu (koji na ugovoru nedostaje). Tako je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim prigovore apelanata vezane za njihove tvrdnje da se općepoznate činjenice ne moraju dokazivati u smislu člana 125. stav (4) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a sve u kontekstu prigovora vezanih za datum zaključenja ugovora o otkupu koji nedostaje u ugovoru. U tom pravcu apelanti su ukazali da se predmetni stan nalazi u Mostaru, te da stoga pravni prednik apelanata po izbijanju rata nije mogao otići u Sarajevo da zaključi ugovor o otkupu, odnosno prigovaraju da ratno stanje, mjesto smrti pravnog prednika apelanata i sl. ne ostavlja ni najmanju sumnju da je ugovor zaključen prije 6. aprila 1992. godine. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da apelanti, iznošenjem ovakvih prigovora, zapravo iznose svoju ocjenu provedenih dokaza na način da iznose drugačije činjenično stanje iz kojeg izvode svoj činjenični zaključak, čime sugeriraju na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, iz kog razloga se revizija ne može izjaviti.
11. Vrhovni sud je naveo da je cijeneći da je drugostepeni sud u pogledu odlučnih činjenica utvrdio činjenično stanje kojim je taj sud vezan, na osnovu kojeg je drugostepeni sud pravilno izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu je drugostepeni sud za svoju odluku dao valjane i potpune razloge. Nadalje je Vrhovni sud pojasnio da se u konkretnom slučaju radi o tzv. vojnom stanu na kome je pravo raspolaganja imala država SFRJ - SSNO, a prema odredbi člana 15. stav (1) Zakona o prodaji stanova prodaju takvog stana vrši Federalno ministarstvo odbrane, odnosno tužena u skladu s tim zakonom kao lex specialis.
12. Vrhovni sud se shodno navedenom pozvao na odredbu člana 39. Zakona o prodaji stanova prema kojoj je nosilac stanarskog prava na vojnom stanu zaključio pravnovaljan ugovor o otkupu ako je pisani ugovor o otkupu stana zaključio prije 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tada važećim zakonom i ako ju je izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. Zatim je Vrhovni sud prezentirao činjenično utvrđenje nižestepenih sudova iz kojeg je proizašlo da je pravni prednik apelanata ispunjavao uvjete za otkup predmetnog stana, da su ugovorne strane zaključile i potpisale ugovor, da u ugovoru nije naznačen datum zaključenja, pri čemu apelanti nisu pružili relevantne dokaze da je zaključen prije 6. aprila 1992. godine i da je dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te je shodno takvom utvrđenju taj sud zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da se u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarile materijalno-pravne pretpostavke iz odredbe člana
39. Zakona o prodaji stanova da se ugovor o otkupu prihvati kao pravno obavezujući. U tom pravcu je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim i bez značaja za odlučenje predmetnog spora prigovore apelanata da je dokaz o dostavljanju ugovora na ovjeru poreznoj službi potpuno irelevantan za rješavanje konkretne pravne stvari jer je taj administrativni postupak, prema ocjeni apelanata, potreban samo za uknjižbu prava vlasništva.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su se pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP 96/04, za koju smatraju da je primjenjiva u konkretnom slučaju, a koju redovni sudovi nisu uvažili prilikom odlučenja. Zatim su iznijeli hronologiju postupka naglašavajući da su u predmetnom postupku željeli da dokažu dvije stvari i to da su zakonski nasljednici iza svojih roditelja Milenka i Vasilije Babić, te da je njihov otac otkupio predmetni stan prije izbijanja rata i da je u cijelosti izmirio kupoprodajnu cijenu, a što su, prema njihovoj ocjeni, tokom postupka uspjeli dokazati. Shodno tome, osporavaju stavove redovnih sudova, posebno prvostepenog suda, koji je zaključio da je njihov otac nosilac stanarskog prava jer se u konkretnom slučaju radi o vlasništvu na predmetnom stanu, te ukazuju na proizvoljnost redovnih sudova da su oni, kao zakonski nasljednici, bili dužni da traže povrat u posjed predmetnog stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene. Apelanti su se pozvali i na odredbu člana 125. stav (4) ZPP koja propisuje da se općepoznate činjenice ne trebaju dokazivati, odnosno da prema njihovoj ocjeni ne treba dokazivati da je rat u BiH počeo 5. aprila 1992. godine, da se predmetni stan nalazi u Mostaru, te da pravni prednik apelanata nije mogao po izbijanju ratnih sukoba otići u Sarajevo da zaključi ugovor o otkupu i sve navedeno ne bi trebalo ostavljati ni najmanju sumnju da ugovor o otkupu nije zaključen prije 6. aprila 1992. godine, pri čemu se navedeno osnažuju činjenicom da je zahtjev za otkup podnesen 19. novembra 1991. godine. Za apelante je neprihvatljiv stav redovnih sudova da tokom postupka nisu dokazali da je ugovor o otkupu zaključen prije 6. aprila 1992. godine. Nadalje, za apelante je irelevantna činjenica da li je ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi jer se administrativni postupci trebaju provesti poslije sklapanja ugovora, a ta činjenica za apelante nije od suštinskog značaja za odlučenje u konkretnom slučaju. Smatraju da su redovni sudovi povrijedili odredbu člana 125. stav (4) ZPP, te da su zatim proizvoljno primijenili materijalno pravo, sve na štetu apelanata, zbog čega smatraju da je apelacija osnovana, tražeći da se apelacija usvoji, te da se utvrdi kršenja prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali, te da se osporene presude ukinu i predmet vrati Općinskom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima koji su dati u obrazloženju osporene odluke.
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj presudi tog suda.
16. Općinski sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da činjenica da je tužbeni zahtjev odbijen, sama po sebi, ne znači da su apelantima prekršena ustavna prava, već samo da tužbeni zahtjev nije osnovan, a u kojem dijelu je na apelantima bio teret dokazivanja, pa u tom smislu općepoznate činjenice, shodno članu 125. ZPP nisu bile od utjecaja za donošenje prvostepene presude. Još je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da su apelanti ovaj spor i pokrenuli upravo radi saniranja posljedica nekorištenja svojih prava na predmetnom stanu, ta da su ovim postupkom pokušali otkloniti za njih negativne posljedice, ali na način za koji prvostepeni sud nije našao uporište u materijalnom pravu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana jer su osporene presude zasnovane na zakonu, te činjenično stanje tačno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno.
17. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su osporene odluke donesene saglasno važećim propisima i nisu u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, niti sa drugim pozitivnim zakonskim propisima jer su osporene presude donesene u skladu sa stavovima koje je u svojim ranijim odlukama upravo zauzimao Ustavni sud u identičnim pravnim pitanjima. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 125. stav (4) (4) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 005138 14 Rev od 29. oktobar 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 13. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da su apelanti, kao zakonski nasljednici, pokrenuli postupak radi utvrđivanja prava vlasništva njihovog pravnog prednika na predmetom stanu i vezi s tim pravne valjanosti ugovora o otkupu, pa se shodno tome može izvesti zaključak da se predmetni postupak posredno ticao imovinskih prava apelanata kao nasljednika, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
30. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
31. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja i raspoloživih dokumenata ne uočava da je osporenim presudama na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, niti uočava da su apelantima na bilo koji način bile uskraćene procesne garancije da ravnopravno s tuženom učestvuju u postupku, predlažu dokaze i ističu prigovore, osim što su nezadovoljni ishodom predmetnog postupka što, samo po sebi, ne pokreće pitanja kršenja ustavnih prava apelanata. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, jasno obrazložio zašto je tužbeni zahtjev neosnovan pozvavši se prije svega na odredbu člana 39. Zakona o prodaji stanova koja propisuje uvjete za punovažnost ugovora o otkupu tzv. vojnog stana koji moraju biti kumulativno ispunjeni. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, uvidom u ugovor o otkupu, utvrdio da shodno uočenim nedostacima (na ugovoru nedostaje datum zaključenja i ovjere nadležne porezne službe) predmetni ugovor ne ispunjava uvjete za punovažnost shodno odredbi člana 39. Zakona o prodaji stanova, te da kao takav ne predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva, što je bio osnovni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je traženo utvrđenje da je zaključenjem ugovora o otkupu pravni prednik apelanata stekao valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva na predmetnom stanu. Imajući u vidu sadržaj citirane odredbe Ustavni sud u obrazloženju Vrhovnog suda ne uočava proizvoljnost u primjeni citirane odredbe. Shodno tome, u okolnostima konkretnog slučaja čine se neosnovanim prigovori apelanata koji se odnose na tvrdnje da su tokom postupka dokazali da je predmetni ugovor zaključen prije 6. aprila 1992. godine, odnosno da je dokaz o ovjeri ugovora od strane porezne službe irelevantan budući da su se identičnim prigovorima bavili redovni sudovi ispitujući žalbene, odnosno revizione prigovore apelanata, a data obrazloženja Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim.
32. U vezi s pozivanjem apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 96/04 od 12. aprila 2005. godine koju je pokrenulo Federalno ministarstvo odbrane, Ustavni sud prihvaća stav Kantonalnog suda da je pozivanje na citiranu odluku neosnovano. Navedeno stoga što se u citiranoj odluci ne radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji budući da ugovor o otkupu koji je zaključio pravni prednik tužioca u citiranom predmetu, čiju su pravnu valjanost ispitivali redovni sudovi u tom postupku po tužbi pravnog sljednika na kojeg su prava iz ugovora o otkupu prešla na osnovu rješenja o nasljeđivanja, nije imao nedostatke, odnosno ispunjavao je uvjete za punovažnost iz člana
39. Zakona o prodaji stanova, što ključno razlikuje ova dva predmeta.
33. Apelacione prigovore u vezi s obrazloženjem nižestepenih sudova kojima je apelantima stavljena na teret činjenica da nisu podnijeli zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, odnosno da nisu bili članovi domaćinstva svojih roditelja, Ustavni sud smatra nebitnim u svjetlu postavljenog tužbenog zahtjeva i zaključka Vrhovnog suda da ugovor o otkupu ne ispunjava uvjete iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, odnosno da takav ugovor ne predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva, što je bio i ključni argument za odbijanje tužbenog zahtjeva.
34. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne upućuje na zaključak da su osporenim presudama apelantima bile uskraćene garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima na koje su neosnovano ukazali, te zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama utvrdivši da ti prigovori nisu osnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da predmetni ugovor o otkupu ne ispunjava uvjete za punovažnost u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, te da takav ugovor ne predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva, što su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili.
37. Nema ni kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje navedenog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenja prava na pravično suđenje.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman