Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-524/17 (V. K., B. K., S. K. i J. K.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Mjera obezbjeđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekid postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-524/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-524/17, rješavajući apelaciju Velimira Kovačevića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Velimir Kovačević, Branka Kovačević, Stojan Kovačević i Jovana Kovačević protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 003332 16 Mož 2 od 23. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Velimir Kovačević, Branka Kovačević, Stojan Kovačević i Jovana Kovačević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Nevesinja, koje zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnijeli su 7. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 003332 16 Mož 2 od 23. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata (kao predlagača obezbjeđenja) i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je odbijen zahtjev apelanata za izvršenje privremene mjere obezbjeđenja.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud kao razlog za odbijanje zahtjeva za izvršenje privremene mjere obezbjeđenja, određene rješenjem tog suda od 19. septembra 2013. godine, naveo da je prekinut postupak u toj parnici rješenjem od 26. novembra 2013. godine, te da u smislu čl. 380. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za izvršenje parničnih radnji i da sud ne može preduzimati nikakve radnje u postupku. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud dalje naveo da parnične radnje koje je jedna stranka preduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakvo pravno dejstvo, te da njihovo dejstvo počinje tek pošto postupak bude nastavljen. Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud smatrao da se ne može usvojiti zahtjev za izvršenje privremene mjere obezbjeđenja, u smislu čl. 380. ZPP-a, zato što je prekinut postupak. Okružni sud je istakao da prekid postupka nije smetnja za izdavanje mjere obezbjeđenja, pa tako i za njeno ukidanje, ako su ispunjeni ostali materijalno-pravni uslovi za njeno izdavanje, odnosno ukidanje. Međutim, Okružni sud je naglasio da i bez obzira na prekid postupka ne može se izvršavati odluka o utvrđivanju privremene mjere obezbjeđenja koja je usvojena rješenjem prvostepenog suda od 19. septembra 2013. godine. Okružni sud je pojasnio da tim rješenjem nije određena mjera obezbjeđenja, nego privremena mjera obezbjeđenja. Okružni sud je naglasio da privremena mjera obezbjeđenja može trajati, ako je određena u smislu čl. 278. st. 1. ZPP-a i dostavljena protivniku obezbjeđenja, pa je protivnik obezbjeđenja u odgovoru osporio razloge za određivanje privremene mjere obezbjeđenja, samo do zakazivanja ročišta koje sud mora zakazati u naredna tri dana, u smislu čl. 278. st. 2. ZPP-a. Okružni sud je ukazao da nakon održanog ročišta sud mora rješenjem ukinuti rješenje o određivanju privremene mjere ili ga zamijeniti novim rješenje o određivanju mjere obezbjeđenja. Okružni sud je zaključio da navedeno znači da privremena mjera obezbjeđenja kakvu je odredio prvostepeni sud ne može trajati "do okončanja parničnog postupka" kako je u rješenju određeno, te da se zbog toga kao takva ne može ni izvršavati. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što navode hronologiju predmetnog postupka i smatraju da su sudovi povrijedili navedeno pravo jer su odbili da izvrše privremenu mjeru.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud zapaža da se apelanti samo pozivaju na povredu prava na pravično suđenje, odnosno da samo navode da je do povrede navedenog prava došlo jer je Okružni sud donio osporenu odluku. S obzirom na to, te kako apelanti osim paušalnih navoda, nisu ponudili niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da je osporenom odlukom došlo do povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi kao takvi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman