Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2803/17 (D. S.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2803/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine u predmetu broj AP 2803/17 rješavajući zahtjev Dušana Stanojevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dušana Stanojevića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Janko Ž. Nikolić advokat iz Zvornika, podnio je 4. jula 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 Rs 017164 15 Rev od 20. aprila 2017. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „ostavio na snazi nižestepene presude“ i naložio da se ne izvršava presuda Vrhovnog suda, do donošenja odluke o apelaciji.
2. U parničnom postupku kojeg je apelant pokrenuo protiv AD „Vitinka“ Kozluk (u daljnjem tekstu: tužena), radi zaštite prava iz radnog odnosa, Osnovni sud u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj 83 0 Rs 017164 13 Rs od 29. decembra 2014. godine, potvrđena presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), kojom je apelantov tužbeni zahtjev usvojen. Izrekom navedene presude je utvrđeno da su nezakoniti akti tužene ne temelju kojih je apelantu prestao radni odnos (rješenje o otkazu ugovora o radu i odluka upravnog odbora kojom je apelantova žalba odbijena, bliže oznake navedene u izreci presude), te je tužena obavezana da apelanta vrati na posao na neodređeno vrijeme i rasporedi ga na poslove koje je obavljao prije otkaza ili na druge odgovarajuće poslove, te da mu počev od 18. marta 2012. godine kao dana prestanka radnog odnosa isplati naknadu na ime izgubljenih plata i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, uz troškove parničnog postupka, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbu utemeljio na činjenicama iz kojih proizilazi da mu je rješenjem tužene otkazan ugovor o radu na radnom mjestu portir – čuvar zbog prestanka potrebe za radom (tehnološki višak), da otkaz smatra nezakonitim jer razlozi nisu opravdani budući da je tužena nakon donošenja Odluke o ekonomskim, organizacionim i tehnološkim promjenama zbog kojih je pravdala smanjenje radnika, u radni odnos primila pet radnika na radna mjesta koja je mogao obavljati, te je svoj zahtjev precizirao na način kako je u konačnici presudom usvojen. Tužena je osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta ukinuto radno mjesto na kojem je apelant bio raspoređen i da je postupak utvrđivanja tehnološkog viška radnika proveden u skladu sa zakonom. U postupku su izvedeni dokazi predloženi od obje parnične stranke pa je uvidom u ugovor o radu od 1. maja 2008. godine utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tužene na radnom mjestu portir – čuvar, da je direktor tužene rješenjem od 31. januara 2012. godine apelantu otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da je odlukom tužene od 16. decembra 2011. godine utvrđeno koji radnici zbog organizacionih i tehnoloških potreba predstavljaju tehnološki višak, da su sve odluke koje je donijela tužena u smislu organizacionih promjena dostavljene Sindikalnoj organizaciji tužene, da su određeni radnici tužene premješteni na radno mjesto koje je do otkaza ugovora o radu obavljao apelant i da prema mišljenju pretpostavljenog od 7. novembra 2011. godine koje je dato na zahtjev komisije, apelant kao i ostala lica (još četiri) ne pokazuju dovoljan stepen pouzdanosti za radno mjesto koje obavlja. U postupku su osim toga saslušani svjedoci i apelant u svojstvu parnične stranke te je proveden dokaz vještačenjem po vještaku ekonomske struke. Na temelju izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je tužena u postupku utvrđivanja viška radnika u skladu s Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta i Odlukom o formiranju komisije za utvrđivanje tehnološkog viška radnika, utvrdila kriterijume za ocjenu kandidata prijavljenih na interni konkurs te provela postupak koji je prethodio donošenju rješenja o otkazu ugovora o radu apelantu. U tom postupku je, kako je dalje navedeno, utvrđeno da je prestala potreba za radom ukupno 27 radnika među kojima i apelant, da je broj radnika na radnom mjestu portir – čuvar sa devet radnika smanjen na četiri, da iz Odluke tužene o proglašenju viška radnika nije vidljivo iz kojih razloga su pobrojani radnici, među kojima i apelant, proglašeni tehnološkim viškom niti je to vidljivo iz rješenja kojim mu je otkazan ugovor o radu jer nije naveden ni jedan konkretan razlog zbog čega je upravo apelant proglašen tehnološkim viškom. Osim toga, nakon usvajanja Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta iz 2011. godine utvrđen je konkretan broj radnika koji predstavlja tehnološki višak na određenom radnom mjestu, ali tužena nije utvrdila kriterijume i način vrednovanja koji bi bili odlučni za utvrđivanje koji će od zaposlenih radnika biti proglašeni viškom. Postupajući na takav način, ne poštujući odredbu iz člana 139. Zakona o radu RS kojom je propisana konsultacija sa sindikalnom organizacijom kako bi se izbjeglo otkazivanje ugovora o radu, tužena je po ocjeni Osnovnog suda apelantu nezakonito utvrdila prestanak radnog odnosa. S tim u vezi je napomenuto da radno mjesto koje je apelant obavljao nije ukinuto, već je broj izvršilaca smanjen, pa samim tim se nisu stekli uslovi da se u smislu člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu RS apelantu otkaže ugovor o radu. Tužbeni zahtjev je usvojen temeljem odredbe člana 130. Zakona o radu RS
4. Presudom Okružnog suda broj 83 0 Rs 017164 15 Rsž od 21. maja 2015. godine žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Obrazlažući neosnovanost žalbe, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud dovoljno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije počinio povredu postupka, pa je razloge iz prvostepene presude prihvatio kao svoje.
5. Vrhovni sud je presudom broj 83 0 Rs 017164 15 Rev od 20. aprila 2017. godine reviziju tužene usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da je o reviziji tužene odlučeno u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je, nakon što su u sadržajnom smislu ponovljene činjenice utvrđene u prvostepenom postupku i potvrđene u drugostepenom postupku, ocijenjeno da je revizija tužene osnovana. S tim u vezi je, imajući u vidu relevantno materijalno pravo, Vrhovni sud naveo sadržaj odredbe člana 126. stava 1. tačka 2. Zakona o radu RS kojom je propisan otkaz ugovora o radu zbog tehnološkog viška, te naglasio da je u konkretnoj pravnoj stvari odlučna činjenica bila da se utvrdi da li je kod tužene došlo do poremećaja u ekonomskom, tehnološkom ili organizacionom smislu i da li je iz tih razloga prestala potreba za radom nekih radnika, između ostalog i apelanta, bez mogućnosti rasporeda na druga odgovarajuća radna mjesta. Vrhovni sud je imajući to u vidu ocijenio da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je tužena provela svu propisanu zakonsku proceduru, počev od donošenja Odluke o ekonomskim i tehnološkim promjenama, blagovremenog dostavljanja ove odluke sindikalnoj organizaciji koji je u tom postupku aktivno učestvovao davanjem sugestija i smjernica u pogledu prevazilaženja očiglednih poteškoća u proizvodnji i prodaji, do utvrđenja kriterijuma za kandidate prijavljene na interni konkurs, pri čemu je broj izvršilaca na radnom mjestu koje je obavljao apelant sa devet smanjen na četiri izvršioca. U takvim okolnostima je po ocjeni Vrhovnog suda sasvim izvjesno da se pojavio višak radnika na radnom mjestu koje je obavljao apelant, te da tužena nije pogriješila kada je, primjenom postojećih kriterija određeni broj radnika zadržala a određeni broj, među kojima je i apelant, je dobilo status neraspoređen, nakon čega na ta radna mjesta nije primljen niti jedan radnik. Stoga, izvedenim dokazima nije utvrđeno da je tužena u godini u kojoj je apelantu prestao radni odnos u rad primala radnike sa istom stručnom kvalifikacijom (NK radnik) koju ima i apelant već je tužena, nasuprot tome, dokazala da je usvajanjem novog Pravilnika smanjen broj radnika na kojima je radio apelant. S tim u vezi je zaključeno da nije bilo mogućnosti da se apelantu obezbijedi drugi odgovarajući posao, pa stoga nije povrijeđena odredba člana 126. stav 2. Zakona o radu RS. Vrhovni sud je mišljenja da su navodi tužene osnovani jer je kod donošenja spornih odluka, za koje apelant pogrešno smatra da su nezakonite, u svemu postupila u smislu odredbi člana 138. i 139. Zakona o radu RS, pa su stoga nižestepene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava koje su iz tih razloga, u smislu člana 250. stav 1. ZPP-a preinačene i tužbeni zahtjev odbijen.
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog sud povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava, dakle odredaba Zakona o radu, tvrdeći da je sudsko vijeće koje je donijelo osporenu presudu, naročito sutkinja Biljana Tomić za koju smatra da je u konkretnom slučaju bila pristrasna, izvelo nepravilne zaključke u odnosu na dva nižestepena suda koja su u svojim presudama dala jasne i pravilne razloge. Smatra da su akti tužene koje je donijela pri novoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, a tim i utvrđivanju liste radnika koji predstavljaju tehnološki višak, selektivno a ne objektivno primijenjeni. S tim u vezi ukazuje da u osporenoj odluci nije pomenut nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je po apelantovom mišljenju važan dokaz za osnov njegovog tužbenog zahtjeva, te je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će ostaviti na snazi nižestepene presude i naložiti da se presuda Vrhovnog suda ne izvršava, do donošenja meritorne odluke po podnesenoj apelaciji.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud podsjeća da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasnovao na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, što u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna.
10. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u kontekstu navoda iz zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant osim navoda koji se tiču merituma spora, a koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost određivanja privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman