Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3234/15 (D. G.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3234/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP 3234/15, rješavajući apelaciju Dragice Gogić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Gogić, podnesena protiv stava dva presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 004737 13 Rev od 2. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Gogić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Višegrada, koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 25. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv stava dva presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 004737 13 Rev od 2. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, u stavu jedan, djelomično je usvojena apelantičina revizija, ukinuta drugostepena presuda (u dijelu u kojem je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu novčane naknade za zauzeto zemljište, te uništene voćne zasade i građevinske objekte, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka) i u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je, stavom dva, u preostalom dijelu (u kojem je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime čišćenja parcele), apelantičina revizija odbijena.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud je naveo da je predmet u konkretnoj parnici apelantičin zahtjev da se obaveže tuženi (JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka), da joj isplati novčanu naknadu za zauzeto zemljište te uništene građevinske objekte i voćna stabla koja su se na njemu nalazila, kao i troškove čišćenja zasutog zemljišta. Vrhovni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju radilo o tzv. „faktičkoj eksproprijaciji“ odnosno deposjediranju vlasnika nepokretnosti zbog izgradnje objekta ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije. Dalje je navedeno, da vlasnik čije su nekretnine „faktički eksproprisane“ ima pravo na naknadu isto kao i vlasnik čije su nekretnine eksproprisane u zakonito provedenom postupku, a da to njegovo pravo ne zastarijeva, te da kod „faktičke eksproprijacije“ uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, pa vlasniku pripada pravo da traži naknadu za oduzetu nekretninu. Vrhovni sud je istaknuo da po odredbama Zakona o eksproprijaciji, koji je važio u vrijeme izvođenja radova na apelantičinim nepokretnostima, a prvenstveno u članu 10. navedenog zakona, zahtjev za određivanje pravične novčane naknade za eksproprisane nepokretnosti (što se odnosi i na zasade te objekte kao njihove pripatke) ne zastarijeva. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da se navedeno nije odnosilo na zahtjev za naknadu štete na ime troškova čišćenja parcela, koje nisu oduzete apelantici, već je na istu naneseno kamenje i zemlja. Vrhovni sud, također, istaknuo da u konkretnom slučaju apelantica nije sama otklonila štetu (nije izvršila čišćenje parcele), već je tražila isplatu novčane naknade po navedenom osnovu. Kako se, po ocjeni Vrhovnog suda, u navedenom dijelu radilo se o novčanom potraživanju naknade štete, a ne o slučaju „faktičke eksproprijacije“, zaključeno je da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva, našao da je osnovan prigovor zastare prema odredbi člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima.

3. Apelantica izričito osporava samo dio osporene presude kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime čišćenja parcele, te se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, u dijelu koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, u dijelu koji je osporen predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1881/15 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3234/15 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio