Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2523/17 (N. S.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršenje
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2523/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2523/17, rješavajući apelaciju Nađe Soldat, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nađa Soldat protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 621962 17 Mož od 24. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nađa Soldat (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedžad Beća, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 621962 17 Mož od 24. aprila 2017. godine. Također, apelantica je tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će utvrditi da se izvršenje na predmetnoj nekretnini (bliže opisanoj u izreci prvostepenog rješenja) koje je određeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 267263 12 I od 2. decembra 2013. godine, odlaže do pravosnažnog okončanja postupka koji se vodi kod Kantonalnog suda pod brojem 65 0 P 621962 17 Mož. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin prijedlog za određivanje mjere osiguranja na način da se izvršenje na predmetnoj nekretnini odloži do pravosnažnog okončanja određenog parničnog postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica 20. decembra 2010. godine sa svojim ocem zaključila ugovor o poklonu stana, a da je 18. septembra 2015. godine podnijela zahtjev za uknjižbu, koja je provedena 2. novembra 2015. godine, kada je upisano pravo vlasništva apelantice na toj nekretnini. Kantonalni sud je istakao da je 14. juna 2012. godine tužena (UniCredit bank d.d. Sarajevo) kao izvršni povjerilac podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, protiv apelantičinog oca kao izvršnog dužnika, sa prijedlogom za isplatu određenog novčanog iznosa, te da ukoliko ne izmiri dug da se odredi izvršenje na nekretninama izvršenika, stanu koji je predmet naprijed navedenog ugovora o poklonu, sa prijedlogom da se zabilježba izvršenja provede u zemljišnim knjigama. Kantonalni sud je ukazao da je Rešenjem o izvršenju od 2. decembra 2013. godine određeno predloženo izvršenje, pa je određena zabilježba rješenja o izvršenju u zemljišnoj knjizi na nekretninama, koje su predmet izvršenja. Kantonalni sud je dalje naveo da je 2. decembra 2015. godine apelantica kao treće lice u izvršnom postupku podnijela prigovor na rješenje o izvršenju, te je zaključkom izvršnog suda upućena da pokrene parnični postupak u kojem je predloženo donošenje predmetne mjere osiguranja. Kantonalni sud je ukazao da je članom 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stiče uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drugačije određeno. Kantonalni sud je konstatovao da je u smislu navedene zakonske odredbe, bez značaja apelantičin navod da je zabilježbom hipoteke u korist Vakufske banke 4. januara 2011. godine, publicirano postojanje ugovora o poklonu i da su tada sva treća lica upoznata sa činjenicom da je raniji vlasnik S. Š. (apelantičin otac), predmetnu nekretninu poklonio apelantici, jer se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stiče upisom u javne knjige. Kantonalni sud je istakao da imajući u vidu činjenicu da su izvršenje i zabilježba izvršenja na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi određeni prema izvršeniku S. Š., kao vlasniku nekretnine, prije podnošenja zahtjeva za uknjižbu po osnovu ugovora o poklonu, da ne proizlazi vjerovatnim postojanje prava apelantice, koje je predmet tužbe, da bi se odredila predložena mjera osiguranja. Kantonalni sud je zaključio da je na osnovu navedenog, pravilno prvostepeni sud odbio prijedlog za određivanje predložene mjere osiguranja, jer za to nije ispunjen jedan od kumulativnih uslova propisan odredbom člana 269. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je istakao da navodi žalbe da se pobijanim rješenjem ograničava apelantičino pravo na imovinu i pravo na dom zagarantovani Ustavom BiH i Evropskom Konvencijom o ljudskim pravima, nisu od značaja, jer je polazeći od činjenica i okolnosti konkretnog slučaja, po ocjeni Kantonalnog suda miješanje u ostvarivanje prava na imovinu i prava na dom apelantice bilo u skladu sa zakonom. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su sudovi u predmetnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su zaključili da je bez značaja što je apelantica zabilježbom hipoteke u korist Vakufske banke 4. januara 2011. godine, publicirala postojanje ugovora o poklonu, jer je po mišljenju redovnih sudova trebala odmah po zaključenju ugovora o poklonu da se upiše kao vlasnik u zemljišnoj knjizi. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na poštovanje privatnog, porodičnog života i doma itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman