Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3719/15 (M. P.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Materijalna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3719/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3719/15, rješavajući apelaciju Marinka Papca, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. rujna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Marinka Papca.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 043178 13 Rev od 23. lipnja 2015. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Marinku Papcu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Marinka Papca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 043178 13 Rev od 23. lipnja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.

Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marinko Papac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Marko Raguž, odvjetnik iz Stoca, podnio je 22. srpnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 043178 13 Rev od 23. lipnja 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Mostar, zakonskog zastupnika Hercegovačko-neretvanskog kantona, tuženog u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 14. do 16. lipnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 21. do 28. lipnja 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Kantonalni sud 8. kolovoza 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 11. veljače 2008. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi naknade nematerijalne i materijalne štete.

6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 043178 08 Rs od 20. listopada 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je od tuženog potraživao određene novčane iznose na ime nematerijalne štete (na ime umanjenja opće životne aktivnosti, na ime fizičkog bola, na ime straha i na ime naruženosti) i na ime materijalne štete (troškova liječenja), te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u tijeku postupka na temelju izvedenih dokaza (uvid u materijalnu dokumentaciju, saslušanje svjedoka i apelanta kao parnične stranke, te medicinsko vještačenje stalnog sudskog vještaka) utvrđeno da je apelant, kao policajac, za vrijeme osiguranja nogometne utakmice, povrijeđen 24. travnja 2005. godine kamenom, te da mu je povrijeđena lijeva noga (u daljnjem tekstu: predmetna povreda). Nadalje, iz akta „Hercegovina osiguranja“ d.d. Mostar (sa kojim je zaključen ugovor o osiguranju svih radnika MUP-a HNK) utvrđeno je da je liječnik cenzor pregledao dokumentaciju vezanu za predmetnu povredu apelanta i utvrdio da za navedene apelantove povrede po tablicama za određivanje postotka trajnog invaliditeta kao posljedica nezgode ne utvrđuje invaliditet zbog kojeg razloga je odbijen apelantov zahtjev za isplatu štete. Utvrđeno je da je rješenjem Federalnog zavoda mirovinskog i invalidskog osiguranja od 16. ožujka 2007. godine apelant kao invalid II. kategorije invalidnosti (čiji je uzrok povreda na radu, u radnom odnosu) ostvario pravo na raspoređivanje – pravo na zaposlenje na drugim odgovarajućim poslovima, kao i odgovarajuću naknadu plaće. Nadalje, Općinski sud je nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke od 25. svibnja 2011. godine i dopunski nalaz i mišljenje istog vještaka od 28. lipnja 2011. godine ocijenio uređenim u skladu sa pravilima struke i znanosti, te im je kao takvim poklonio povjerenje, te je prihvatio pojašnjenja vještaka dana na zapisnik od 23. lipnja i 21. rujna 2011. godine. Istaknuto je da je vještak, nakon uvida u predočenu medicinsku dokumentaciju apelanta, uvida u njegov zdravstveni karton i pregleda apelanta, opismenio nalaze i mišljenja, kako osnovni, tako i dopunski, pojasnio ih na zapisnike na način da je sagledao sve segmente, te ih dovodeći u vezu obrazložio na način koji je jasan i stručan. Zbog navedenog, Općinski sud nije prihvatio prijedlog apelantovog opunomoćenika da se u ovoj pravnoj stvari provede novo vještačenje, nekog drugog vještaka, ocjenjujući da nisu za to ispunjeni uvjeti iz članka 155. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), uz naznaku da je shodno suglasnom prijedlogu apelantovog opunomoćenika i zakonskog zastupnika tuženog za vještaka određen dr. Edin Alikalfić. Po mišljenju Općinskog suda, nisu bili od utjecaja navodi apelantovog opunomoćenika iz završnog izlaganja da je na pripremnom ročištu suglasnost dao njegov zamjenik, a ne on, kao i da su neprihvatljive i ocjene stručnosti i znanja vještaka dane od apelantovog opunomoćenika.

8. Općinski sud je naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka, osnovnog i dopunskog, te pojašnjenja vještaka, na jasan i nedvosmislen način proizlazilo da je predmetna povreda lakša povreda opisana kao nagnječenje lijeve potkoljenice sa oguljotinom kože, kako ju je u svom iskazu opisao i apelant (rana-oguljotina koja je krvarila i otekla), da ona nije u uzročnoj vezi sa oboljenjem slabinskog segmenta kičmenog stuba diskogene etiologije kod apelanta, a na koji zdravstveni problem apelanta je ukazivala njegova medicinska dokumentacija. S obzirom na kvalifikaciju apelantove povrede - lakša tjelesna povreda, Općinski sud je naveo da po navodima vještaka nema umanjenja opće životne aktivnosti, nema naruženosti apelanta u vezi sa predmetnom povredom, te da su, po navodima vještaka, intenzitet trajanja bola i straha bili neznatni. Stoga je Općinski sud ocijenio da nije bilo temelja za dosuđivanje naknade štete po tim osnovama. Primjenom odredbi članka 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa čl. 173. i 177. ZOO, Općinski sud je utvrdio da ne postoji pretpostavka uzročnosti, kao osnova odgovornosti tuženog, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

9. Nadalje, Općinski sud je odbio i apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete (troškova liječenja), jer iz dokaza - potvrda i priznanica koje su izdane na apelantovo ime od Doma zdravlja Stolac i Kliničke bolnice Mostar nije mogao utvrditi da su apelantovi troškovi navedeni u ovim dokumentima nastali u vezi sa predmetnom povredom, koja je kao lakša iziskivala sedam dana bolovanja. Istaknuto je da je u vezi s tim Općinski sud imao u vidu i apelantovu medicinsku dokumentaciju koja je, i po navodima vještaka, ukazivala da je apelant imao drugih zdravstvenih problema, a koji nisu bili u vezi sa predmetnom povredom.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 043178 11 Rsž od 25. rujna 2013. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo - odredbe članka 173. u svezi sa čl. 154. i 177. ZOO, kada je u cijelosti kao neutemeljen odbio apelantov tužbeni zahtjev. Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo da je stalni sudski vještak na glavnoj raspravi detaljno obrazložio svoj nalaz i mišljenje dajući jasna i stručna objašnjenja za navode iz nalaza, te odgovarajući na pitanja opunomoćenika parničnih stranaka. Zaključeno je da je nalaz vještaka medicinske struke, kao i njegov iskaz dan na glavnoj raspravi Općinski sud pravilno ocijenio kao jasan, objektivan i urađen u skladu sa pravilima struke, poklonio mu punu vjeru i pažnju i na temelju navedenog, kao i ostalih materijalnih dokaza provedenih u spisu odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim apelantove žalbene navode da Općinski sud nije mogao uopće odrediti spomenutog vještaka, dr. Edina Alikalfića za provođenje vještačenja u ovom predmetu iz razloga što se radilo o prijedlogu tuženog, a također iz razloga što je na pripremnom ročištu suglasnost za određivanje navedenog vještaka dao njegov zamjenik, a ne on. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da nepristupanje apelantovog opunomoćenika na pripremno ročište nije ga opravdavalo da ne prihvati radnje koje je poduzeo njegov zamjenik koji je od apelantovog opunomoćenika imao ovlasti da postupa u tom predmetu, da poduzima sve pravne radnje. Nadalje, zamjenik je bio educiran, odnosno trebao je biti educiran od apelantovog opunomoćenika što da radi na pripremnom ročištu, koje dokaze da iznosi, predlaže, koje prijedloge da prihvati, a koje da odbije itd. Zaključeno je da su neutemeljeni i žalbeni navodi apelanta kojima je i u završnom izlaganju i u izjavljenoj žalbi osporavao stručnost i znanje vještaka, dr. Edina Alikalfića s obzirom da je navedeni vještak dugogodišnji sudski vještak koji je uradio na stotine nalaza i mišljenja, te je potpuno kompetentan i profesionalan za obavljanje funkcije sudskog vještaka pred nadležnim sudovima. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je Općinski sud pravilno odbio apelantov prijedlog za provođenje novog vještačenja, sve u skladu sa odredbama članka 155. st. 1. i 3. ZPP.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 043178 13 Rev od 23. lipnja 2015. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Općinski sud pravilno zaključio, a Kantonalni sud osnovano prihvatio takav pravni stav, da je vještak Edin Alikalfić određen za vještaka suglasno prijedlogu stranaka (zamjenika apelantovog opunomoćenika i zakonskog zastupnika tuženog), da je pri obavljanju vještačenja imao u vidu medicinsku dokumentaciju sa zdravstvenim kartonom apelanta, da je pismeni nalaz pojasnio (zapisnik sa ročišta od 23. lipnja i 21. rujna 2011. godine) i iznio svoje zaključke o uzrocima i posljedicama predmetne povrede i bolesti kičmenog stuba apelanta (mišljenje). Vrhovni sud je ocijenio da je nalaz i mišljenje vještaka dan u skladu sa pravilima znanosti i struke i da nije protivno pravilima logičkog zaključivanja i iskustva. Istaknuto je da to što apelant nije bio zadovoljan nalazom i mišljenjem vještaka, nije značilo da je bilo mjesta za određivanje drugog vještaka, kako je to neutemeljeno istaknuo u postupku pred prvostupanjskim sudom, u žalbi i reviziji. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim apelantove prigovore o nekompetentnosti vještaka kroz navode da u svom nalazu govori o povrijeđenoj “desnoj“ nozi. S tim u vezi, obrazloženo je da ti navodi nisu odgovarali tekstu ni osnovnog nalaza i mišljenja, niti dopunskog, što je bilo vidljivo iz njihovog sadržaja. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestupanjskih sudova da apelant nije dokazao postojanje uzročne veze, da je predmetna povreda u uzročnoj vezi sa oboljenjem diskusa slabinskog segmenta kičmenog stuba apelanta i invalidnosti osnovom tih promjena na njegovoj kičmi. Stoga je ocijenjeno da je bio pravno utemeljen stav nižestupanjskih sudova da je tužbeni zahtjev za naknadu sporne štete neutemeljen sa stanovišta članka 200. i članka 193. stavak 2. ZOO, a za koji zaključak su nižestupanjski sudovi dali jasne i potpune razloge kroz obrazloženje svojih presuda.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant smatra da je osporena presuda rezultat „arbitrerstva i preslobodne ocjene činjenica“ kako u pogledu načina nastanka ozljede koju je zadobio kao službena osoba na osiguranju utakmice, tako i u pogledu provedenog medicinskog vještačenja koje nije provedeno na zakonit način, gdje je vještak, pored ostalih pogrešnih opservacija, zamijenio i nogu apelanta. Apelant je predložio da mu se odredi naknada zbog dugotrajnosti predmetnog postupka (preko sedam godina).

b)Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te smatra da pri njenom donošenju apelantu nije uskraćeno pravo na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.

16. Kantonalni sud navodi da je odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nije izvršio povredu prava na pravično suđenje. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. Općinski sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju prvostupanjske odluke, te smatra da pri njenom donošenju apelantu nije uskraćeno pravo na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.

18. Tuženi navodi da apelant nije obrazložio zašto smatra da vještačenje nije provedeno na zakonit način, zanemarujući činjenicu da je vještak određen na suglasan prijedlog stranaka. S tim u vezi, obrazlaže da se apelant na ročištu suglasio sa tuženim i o izboru oblasti medicine, kao i o izboru ličnosti vještaka, sve uz konzultaciju sa sucem, koji je također utvrdio da je specijalista fizijatar pogodna ličnost za obavljanje vještačenja u konkretnom slučaju, pogotovu što je to vještak iz podoblasti ortopedije – traumatologije. Nadalje, navodi da je iz zapisnika sa glavne rasprave vidljivo da je apelantov opunomoćenik postavljao brojna pitanja vještaku, te potpisao zapisnik bez primjedbe. Tuženi, također, osporava navode apelacije vezano za duljinu trajanja predmetnog postupka, ističući da je trajao tek koji mjesec dulje od sedam godina, a što je uzrokovano djelomično i postupcima apelanta. S tim u vezi, ističe da je apelant tek na glavnoj raspravi tražio provođenje dokaza uvidom u zdravstveni karton apelanta iz Doma zdravlja Stolac, tražio (bespotrebno) dopunsko vještačenje itd., što je za više od šest mjeseci produljilo trajanje prvostupanjskog postupka. Predlaže da se apelacija odbije ili odbaci.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 155.

Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, po isteku roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.

Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili proturječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.

Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.

20. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 177.

Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.

Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

Imalac se oslobađa odgovornosti djelimično, ako je oštećenik djelimično doprioio nastanku štete.

Ako je nastanku štete djelimično doprinijelo treće lice, ono odgovara oštećeniku solidarno sa imaocem stvari, a dužno je snositi naknadu srazmjerno težini svoje krivice.

Lice kojim se imalac poslužio pri upotrebi stvari ne smatra se trećim licem.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 043178 13 Rev od 23. lipnja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. srpnja 2015. godine a apelacija je podnesena 22. srpnja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Ustavni sud zapaža da apelant apelacijom osporava odluku donesenu u parničnom postupku u kojem je tražio naknadu nematerijalne i materijalne štete, koja se dakle tiče građanskih prava apelanta, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

a)U odnosu na suđenje u razumnom roku

29. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatira da je apelant 11. veljače 2008. godine podnio tužbu kojom je pokrenuo predmetni parnični postupak, koji je meritorno okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 23. lipnja 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko sedam godina i četiri mjeseca, od čega je postupak pred prvostupanjskim sudom trajao oko tri godine i osam mjeseci, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom skoro dvije godine, a revizioni postupak oko jedne godine i devet mjeseci (sve računajući od dana donošenja prethodne odluke).

30. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da je postupak trajao pretjerano dugo, za što redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge. Za nedonošenje odluke u ovako dugom roku odgovornost snosi prvenstveno Općinski sud koji se u odnosu na navode o duljini postupka nije izjašnjavao.

31. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1680/16 od 10. svibnja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, st. 42.-51, i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „usprkos mjerama koje se poduzimaju za rješavanje prekomjerne duljine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sustavno kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za poduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

32. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1680/16. Iz istih razloga i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.

Naknada nematerijalne štete

33. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

34. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dan nalog u citiranoj Odluci broj AP 1680/16 poduzeti efikasne mjere radi sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta, tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

35. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, s obzirom na sjedište prvostupanjskog suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje

36. Apelant, u suštini, smatra da je do kršenja njegovog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što su redovni sudovi pogrešno ocijenili provedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud u vezi sa ocjenom dokaza naglašava da članak 6. Europske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (članak 8. ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na temelju takve brižljive ocjene da izvede zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 123. ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

38. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na vlastito i stanovište Europskog suda u kojem je ukazano da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine).

39. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva, proveo veliki broj dokaza koje su predložile i izvele u postupku parnične stranke. S tim u vezi je, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju presude jasno navedeno koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, prije svega, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koji dokazi su prihvaćeni i zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza, posebno naglašavajući značaj nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke kojim je jasno i detaljno obrazloženo da nije postojala uzročna veza između predmetne povrede i oboljenja slabinskog segmenta kičmenog stuba diskogene etiologije kod apelanta. To je dalje dovelo do zaključka da kod apelanta nije bilo umanjenja opće životne aktivnosti, nije bilo naruženosti, kao i da su intenzitet trajanja bola i straha neznatni, slijedom čega je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete odbijen zbog nepostojanja pretpostavke uzročnosti kao osnova odgovornosti tuženog. Nadalje, u pogledu tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete – troškova liječenja, Općinski sud iz provedenih dokaza nije mogao utvrditi da su apelantovi troškovi nastali u vezi sa predmetnom povredom, slijedom čega je navedeni zahtjev odbijen. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su parnične stranke imale mogućnost da postavljaju pitanja vještaku, te da je vještak dva puta na zapisnik pred prvostupanjskim sudom davao pojašnjenja svog nalaza i mišljenja. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi dali veoma jasne i detaljne razloge zbog čega su prihvatili nalaz i dopunu nalaza vještaka, kao i zbog čega smatraju da su navedeni nalazi urađeni u skladu sa pravilima struke i znanosti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku tražio vještačenje novog vještaka, ali da je njegov zahtjev odbijen iz razloga što nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 155. st. 1. i 3. ZPP, što se u okolnostima konkretnog slučaju ne čini proizvoljnim. Navedeni stavovi Općinskog suda su potvrđeni drugostupanjskom presudom Kantonalnog suda i revizionom presudom Vrhovnog suda, koji su je prihvatili u cjelini kao pravilnu i zakonitu, budući da je zasnovana na izvedenim dokazima iz kojih je proizašlo činjenično stanje koje isključuje obvezu tuženog da apelantu isplati naknadu nematerijalne i materijalne štete.

40. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljena.

Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku

41. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant samo paušalno naveo povredu ovog prava, te da nije moguće dovesti u vezu parnični postupak u kojem je odlučivano o pravu apelanta na naknadu nematerijalne i materijalne štete sa povredom ovog prava.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza, za koje je Ustavni sud već u prethodnim točkama ove odluke utvrdio i obrazložio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. Zabrana diskriminacije

43. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi kako smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa navedenim pravima, tj. neutemeljenost tih apelacionih navoda, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio argumente, niti dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neutemeljeni (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. prosinca 2016. godine, točka 27).

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je parnični postupak trajao oko sedam godina i četiri mjeseca, za što najveći dio odgovornosti snosi Općinski sud. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti.

45. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije, kada iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je činjenično stanje utvrđeno na temelju izvedenih dokaza, pri čemu je za svaki dokaz izveden zaključak u pogledu ne/dokazanosti bitne činjenice.

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerojatnoću da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava iz ovih članaka.

48. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3719/15 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio