Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-613/15 (M. A.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-613/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 613/15, rješavajući apelaciju Melihe Ahmić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Melihe Ahmić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046333 13 Rev od 28. novembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046333 10 Gz od 6. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046333 08 P od 9. oktobra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Meliha Ahmić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Konjica, koju zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijela je 10. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 046333 13 Rev od 28. novembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046333 10 Gz od 6. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 046333 08 P od 9. oktobra 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tuženog „Šipad Komerc Inžinjeringa“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 12. maja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Općinski sud 15. maja 2017. godine, a Kantonalni sud 17. maja 2017. godine, dok tuženi, u ostavljenom roku, nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 6. juna 2008. godine Općinskom sudu podnijela tužbu radi isplate iznosa, pobliže navedenog u izreci presude, na ime ugovorene kazne zbog neispunjenja ugovorne obaveze za period od ugovorenog dana predaje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu, u naselju Velešići (u daljnjem tekstu: predmetni stan), 30. septembra 2002. godine do zapisnički utvrđenog dana kada je apelantica uvedena u njegov posjed 6. decembra 2007. godine.

6. Osim toga, apelantica je predmetnim tužbenim zahtjevom tražila da sud obaveže tuženog da joj na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti za period od 1. oktobra 2002. do 26. maja 2009. godine isplati iznose pobliže navedene u izreci presude.

7. Apelantica je tužbenim zahtjevom tražila i iznos, također pobliže naveden u izreci presude, na ime naknade za završetak neizvedenih i za sanaciju nekvalitetno izvedenih radova, kao i zakonske zatezne kamate na sve iznose po navedenim vidovima potraživanja i troškove postupka.

8. Tuženi je u odgovoru na tužbu, između ostalog, osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te istakao prigovor zastare potraživanja.

9. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 046333 08 P od 9. oktobra 2009. godine u cijelosti odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev i obavezao apelanticu da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.

10. Općinski sud je istakao da je, nakon ocjene navoda stranaka u postupku i dokaza koji su na glavnoj raspravi prezentirani sudu, utvrdio da je među strankama nesporno da je apelantica s tuženim 28. marta 2002. godine zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana (u daljnjem tekstu: ugovor), te da se tuženi kao prodavac obavezao da će predmetni stan predati apelantici kao kupcu do kraja septembra 2002. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelantica ušla u posjed stana 6. decembra 2007. godine, na njezino insistiranje, te da ju je u stan uveo zaposlenik tuženog. Općinski sud je također naveo da je među strankama nesporno da nikada nije izvršen tehnički prijem zgrade, pa tako ni predmetnog stana, niti je zgrada ikada dobila upotrebnu dozvolu.

11. Općinski sud je naveo da je osnovan prigovor apsolutne zastare potraživanja. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je uvidom u ugovor utvrdio da su se apelantica i tuženi sporazumjeli da je tuženi dužan da joj do kraja septembra 2002. godine preda u posjed predmetni stan, a članom 5. su ugovorili da ukoliko prodavac ne preda predmetni stan kupcu do kraja septembra 2002. godine dužan mu je isplatiti na ime ugovorne kazne 2% za svaki dan zakašnjenja, s tim da ugovorena kazna ne može biti veća od 5%. Kako je tužba podnesena 6. juna 2008. godine, a rok od kojeg teče ugovorna kazna 1. oktobar 2002. godine, Općinski sud je zaključio da je protekao rok zastare iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa su zastarjela sva potraživanja prije 6. juna 2003. godine, te je iz tih razloga odbio apelanticu s tužbenim zahtjevom za naknadu na ime ugovorene kazne zbog neispunjenja ugovorene obaveze, kao i na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti za period od 1. oktobra 2002. do 6. juna 2003. godine.

12. Odlučujući o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva po osnovu izmakle dobiti, dakle za period od 6. juna 2003. do 26. maja 2009. godine, za koji nije nastupila zastarjelost, Općinski sud je, prije svega, ukazao na odredbe čl. 189, 210, 219. i 266. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te na činjenicu da je apelantica istakla da da joj je stan predat u vrijeme koje je ugovoreno ugovorom mogla je predmetni stan izdavati, pa joj je tuženi dužan isplatiti štetu na ime izmakle dobiti. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da apelantica nije dokazala da je tuženi imao materijalne koristi od predmetnog stana, te da je za tu materijalnu korist apelantica osiromašila. Naime, Općinski sud je utvrdio da je bez ikakvog osnova apelanticin navod da je mjesečno na ime naknade za stanovanje izgubila iznos pobliže naveden u obrazloženju presude jer je na osnovu eventualnog predugovora ili kog drugog dopisa mogla dokazati da je u spornom periodu bila u pregovorima s fizičkim ili pravnim licima kojima je htjela iznajmiti svoj stan, a na te okolnosti apelantica nije ponudila nijedan dokaz. Pored toga, apelantica nije ponudila ni dokaz da je eventualno iznajmljivala drugi stan ili na drugi način trpjela štetu, zbog čega je Općinski sud i taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

13. Konačno, Općinski sud je naveo da iz nalaza vještaka građevinske struke slijedi da na stanu nije izvršen tehnički prijem, niti je izdata upotrebna dozvola, da stan nije doveden u funkciju, da postoje nedostaci, te da su potrebna sredstva za završetak neizvedenih i sanaciju nekvalitetno izvedenih radova. Općinski sud je ukazao da prema članu 8. ugovora tuženi kao prodavac garantira za kvalitet izvedenih radova i za njih daje garanciju od 12 mjeseci, s tim što se garantni rok računa od dana izdatog odobrenja za upotrebu, a za opremu i postrojenja koja se ugrađuju u stan važe garantni rokovi koje je odredio proizvođač opreme, odnosno postrojenja. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je prodavac odnosno tuženi dužan da sve uočene nedostatke na stanu, a koji se budu pojavili kao posljedica nekvalitetno izvedenih radova i ugrađenog materijala, otkloni o svom trošku u primjerenom roku, a što će se utvrditi zapisnikom između ugovorenih stranaka. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je tačno da je sačinjen zapisnik, ali da se iz njega ne vidi koji su nedostaci na stanu, nije dobivena upotrebna dozvola, niti je izvršen tehnički prijem stana, tako da apelantica, tek nakon što bude izvršen tehnički prijem i dobivena upotrebna dozvola, može zahtijevati od tuženog da otkloni štetu ili eventualno izvrši naknadu u novcu. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da je vještak dao predračun radova koji su potrebni da se izvrši sanacija, odnosno otklone greške nekvalitetno urađenih radova, a da apelantica sudu nije predočila dokaz da je izvršila sanaciju, odnosno opravku nekvalitetno urađenih radova, pa je i taj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

14. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 046333 10 Gz od 6. marta 2013. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

15. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da apelantica neosnovano žalbom ističe da je prvostepeni sud propustio cijeniti dopis od 12. septembra 2007. godine koji se može tumačiti u smislu člana 387. ZOO, a kojim je, prema apelanticinom mišljenju, došlo do priznanja duga u smislu člana 387. ZOO. Naime, priznanje duga se može prihvatiti samo ako je dužnik svojom izjavom datom povjeriocu tačno izjavio koji dug priznaje, u tačnom iznosu visine duga i u opisu duga, a u izjavi mora biti navedeno iz kojeg perioda potiče dugovanje i na šta se odnosi. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da priznanje duga u smislu člana 387. ZOO mora biti jasno, precizno i izjavljeno povjeriocu od strane dužnika da bi se moglo prihvatiti da je takvim priznanjem duga došlo do zastare potraživanja. Međutim, dopis od 12. septembra 2007. godine pravno je irelevantan kada se pravilno cijeni ugovor koji je zaključen između apelantice i tuženog. Naime, članom 4. ugovora je ugovoreno da se prodavac obavezuje da stan iz člana 2. istog ugovora preda kupcu u posjed i vlasništvo do kraja septembra 2002. godine, koji rok se može produžiti saglasnošću ugovorenih strana i zbog više sile. Kantonalni sud je prihvatio činjenicu koju je utvrdio prvostepeni sud, a to je da u konkretnoj pravnoj stvari nikada nije izdata upotrebna dozvola i nije izvršena primopredaja stana, iz kog razloga je apelanticin zahtjev, bez obzira što je u posjed stana ušla 2007. godine preuranjen. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio tako što je taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

16. Nadalje, Kantonalni sud je u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete za izmaklu korist u smislu člana 189. stav 3. ZOO zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan zato što apelantica nije dokazala da je trpjela štetu u vidu izgubljene dobiti. Kantonalni sud je naveo da je apelantica morala dokazati da je trpjela štetu u vidu izmakle koristi, te da je ta izmakla korist bila dobitak koji je osnovano mogla očekivati da je ušla u posjed stana, kako je to ugovoreno, i da joj je tuženi predao stan u ispravnom stanu u ugovorenom roku u smislu člana 123. stav 1. u vezi sa članom 126. ZPP, pa je stoga prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio taj dio tužbenog zahtjeva.

17. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 046333 13 Rev od 28. novembra 2014. godine apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove nižestepenih sudova, te istakao da je neosnovan apelanticin revizioni navod kojim ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, prilikom odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu za isplatu na ime ugovorene kazne zbog zadocnjenja s ispunjenjem ugovorene obaveze, Vrhovni sud je istakao da ugovorena kazna, kao akcesorno potraživanje, dijeli sudbinu glavnog potraživanja, pa kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorene kazne (član 369. ZOO). S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da odredba člana 372. stav 1. ZOO, koja propisuje zastarni rok od tri godine, ima u vidu upravo samostalno potraživanje akcesornih potraživanja kada je glavno potraživanje prestalo postojati isplatom ili na drugi način. Ugovorena kazna, isto kao i druga akcesorna potraživanja, npr. kamate, teče kontinuirano od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja, pa samostalno potraživanje ugovorene kazne nakon podmirenja glavnog potraživanja, o čemu je riječ u konkretnoj pravnoj stvari, zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog iznosa ugovorene kazne jer to potraživanje nastaje i dospijeva svakog dana u vremenu od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da nije zastarjelo potraživanje ugovorene kazne (svakog pojedinog dnevnog iznosa) dospjelih u vremenu od tri godine računajući unatrag od dana podnošenja tužbe, pri čemu su zastarjela sva potraživanja dospjela do tog dana (tri godine računajući unatrag od dana podnošenja tužbe).

18. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari apelantica, tužbom podnesenom prvostepenom sudu 6. juna 2008. godine, zahtijevala isplatu ugovorene kazne za period od ugovorenog dana predaje u posjed stana 30. septembra 2002. godine do zapisnički utvrđenog dana kada je uvedena u njegov posjed 6. decembra 2007. godine, i to u iznosu pobliže navedenom u obrazloženju navedene presude, koji predstavlja 5% od ugovorene cijene predmetnog stana, u kom procentu je ugovoreno da ugovorena kazna ne može biti veća.

19. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je nastupila zastarjelost potraživanja pojedinih dnevnih iznosa istekom tri godine od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka svakog prvog u mjesecu za prethodni mjesec, računajući za svaki pojedini dnevni iznos počev od ugovorenog dana predaje u posjed stana 30. septembra 2002. godine pa sve do isteka dvadeset i petog dana, računajući od tog dana, dakle, 26. oktobra 2002. godine, odnosno da je zastarjelost cjelokupnog apelanticinog potraživanja nastupila 26. oktobra 2005. godine, kada je istekao trogodišnji rok zastarjelosti za najkasnije potraživanje.

20. Nadalje, Vrhovni sud je, suprotno apelanticinim navodima kojima pobija drugostepenu odluku kojom su odbijeni njezini zahtjevi za naknadu štete u vidu izmakle dobiti, kao i u pogledu zahtjeva za isplatu na ime naknade za neobavljene radove i nekvalitetno obavljene radove, zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o tim zahtjevima. Naime, Vrhovni sud je istakao da je istovjetan zaključak o osnovanosti istaknutog prigovora tuženog o zastarjelosti apelanticinog potraživanja u pogledu njezinog zahtjeva za naknadu štete u vidu izmakle dobiti, odnosno stjecanja bez osnova ili upotrebom tuđe stvari za period od 1. oktobra 2002. do 6. juna 2003. godine, računanjem petogodišnjeg zastarnog roka, a u preostalom dijelu tog apelanticinog zahtjeva slijedom izloženih razloga drugostepenog suda, koji nema uporišta u pravilima materijalnog prava.

21. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je istakao da apelantica neosnovano ostvarenje revizionog osnova u vidu pogrešne primjene materijalnog prava nalazi u revizionim tvrdnjama da tuženi nije izvršio ugovornu obavezu, dok je ona ispunila svoju ugovorenu obavezu u potpunosti i u roku, te da ugovor nije raskinut, već prešutno obnovljen, te da zbog priznanja duga po tuženom nije nastupila zastarjelost potraživanja, te da se zaključak nižestepenih sudova o izostanku materijalno-pravnih pretpostavki iz kojih proizlazi osnovanost i preostalih apelanticinih zahtjeva pokazuje protivnim pravilima materijalnog prava.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava se, u suštini, svode na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelantica tvrdi da je nižestepeni sud tokom cijelog postupka bio pristrasan prema punomoćniku tužene, da nije obrazložen, niti posebno cijenjen dopis od 12. septembra 2007. godine, kao i da je proizvoljan zaključak nižestepenih sudova da je njezino potraživanje zastarjelo.

b)Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i nije bilo povreda na koje apelantica neosnovano ukazuje.

24. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, da su u pretežnom dijelu paušalni i nisu potkrijepljeni ničim relevantnim.

25. Općinski sud je istakao da je postupak pred tim sudom završen u razumnom roku, proveden u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku.

V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/93, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Povremena potraživanja Član 372. stav 1 (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Član 387.

(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjerioca, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

[…] (3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

[…]

27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.

Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 046333 13 Rev od 28. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda, apelanticin punomoćnik je primio 23. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak, okončan osporenom presudom, odnosi na isplatu ugovorene kazne i naknadu štete u vidu izmakle dobiti, te naknade za završetak neizvedenih i za sanaciju nekvalitetno izvedenih radova. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). S obzirom na navedeno, nesporno je da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, navodima o tome da sudovi nisu posebno cijenili i obrazložili dopis od 12. septembra 2007. godine, te navodima o pristrasnosti nižestepenih sudova tokom postupka.

37. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

39. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku osporenim presudama odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi na ime ugovorene kazne zbog neispunjenja ugovorene obaveze, na ime štete u vidu izmakle dobiti i na ime naknade za završetak neizvedenih i za sanaciju nekvalitetno izvedenih radova isplati iznose pobliže navedene u izreci prvostepene presude. Ustavni sud uočava da su redovni sudovi u provedenom prvostepenom, žalbenom i revizionom postupku utvrdili da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, jasno i argumentirano obrazložili da je nastupila zastarjelost potraživanja pojedinih dnevnih iznosa istekom tri godine od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka svakog prvog u mjesecu za prethodni mjesec, odnosno računajući od 26. oktobra 2002. godine na dan 26. oktobra 2005. godine istekao je trogodišnji rok zastarjelosti za najkasnije potraživanje (član 372. stav 1. ZOO). Osim toga, iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je nastupio petogodišnji rok zastare propisan odredbama člana 371. ZOO za potraživanja na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti za period od 1. oktobra 2002. do 6. juna 2003. godine jer je tužba podnesena 6. juna 2008. godine. S druge strane, iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da apelantica, za preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete u vidu izmakle dobiti, dakle za period od 6. juna 2003. do 26. maja 2009. godine, za koji nije nastupila zastarjelost, nije dokazala da je eventualno iznajmljivala drugi stan ili na drugi način trpjela štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je apelanticin zahtjev za naknadu za završetak neizvedenih i za sanaciju nekvalitetno izvedenih radova preuranjen budući da se garantni rok računa od dana izdatog odobrenja za upotrebu, koje nije nikada izdato, niti je izvršena primopredaja stana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, suprotno apelanticinim navodima, data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelanticinu štetu. Ustavni sud nalazi da je apelacija u odnosu na ovaj aspekt člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.

40. U odnosu na navode iz apelacije da redovni sudovi nisu odgovorili na bitne žalbene i revizione navode koji se odnose na navodni propust redovnih sudova da uzmu u obzir dopis od 12. septembra 2007. godine, što je već isticala u žalbenom i revizionom postupku, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njim posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Ustavni sud, također, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni i revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, prije svega kada su zaključili da se navedeni dopis od 12. septembra 2007. godine ne može smatrati i tumačiti kao priznanje duga, odnosno budući da se garantni rok računa od dana izdatog odobrenja za upotrebu, koje nikada nije izdato, niti je izvršena primopredaja stana, dopis od 12. septembra 2007. godine nije pravno relevantan. Ustavni sud nalazi da je apelacija i u odnosu na ovaj aspekt člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.

41. U odnosu na apelanticine navode o pristrasnosti nižestepenih sudova tokom cijelog postupka, Ustavni sud ističe da se prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost nižestepenih sudova. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristrasnost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da u prethodnim tačkama ove odluke nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelanticinim građanskim pravima bili pristrasni. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u ovom dijelu neosnovani. Pravo na imovinu

42. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na proizvoljnu primjenu i tumačenje materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja presuda redovnih sudova ne ostavljaju utisak da je primjena prava zloupotrijebljena na apelanticinu štetu, kada su redovni sudovi odgovorili na svaki žalbeni i revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te kada nema ništa što bi ukazivalo na pristrasnost suda.

44. Također, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju, kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-613/15 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio