Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-451/17 (P. B.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Ispitivanje svjedoka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-451/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-451/17, rješavajući apelaciju Pere Burečića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pero Burečić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 K 044686 15 Kž od 7. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Burečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 3. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 044686 15 Kž od 7. decembra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. Krivičnog zakona F BiH u vezi sa krivičnim djelom ugrožavanja javnog prometa iz člana 332. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakona F BiH, pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud dao jasne i određene razloge zašto je odbio prijedlog obrane za izvođenje rekonstrukciju prometne nezgode uz sudjelovanje vještaka H. Č., sudionika prometne nezgode i svjedoka A. Š. nakon čega bi vještak dao svoj nalaz i mišljenje uzroka nastanka prometne nezgode. Naime, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud naveo da imajući u vidu pojašnjenje vještaka, da nema razloga koji bi opravdavali novo saobraćajno vještačenje na način kako predlaže apelant, da je nalaz vještaka jasan, logičan, zasnovan na relevantnoj dokumentaciji i u saglasnosti sa iskazima svjedoka i izjavama očevidaca saobraćajne nezgode, te je nalaz i mišljenje vještaka prvostepeni sud u cijelosti prihvatio. Kantonalni sud je ukazao da je samim tim prvostepeni sud objasnio i zbog čega je suvišno saslušanje vještaka neuropsihijatrijske struke na okolnost količine alkohola kod Z. V. te koliko je ona bitno utjecala na njegove vozačke sposobnosti, kao i saslušanje svjedoka I. B. i M. K. na okolnost da li je apelantovo vozilo nakon prometne nezgode bilo pokretno. Kantonalni sud je pojasnio da obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, koji je na glavnom pretresu ispitan i od strane apelantovog branitelja, ali i ostalih provedenih dokaza, proizlazi da alkoholiziranost Z. V., a s njom u vezi i njegove vozačke sposobnosti, nisu uzrok prometne nezgode da je onda saslušanje vještaka neuropsihijatrijske struke doista nebitno u konkretnoj kaznenopravnoj stvari. Također, Kantonalni sud je naveo da je i saslušanje svjedoka I. B. i M. K. na okolnost da li je apelantovo vozilo nakon prometne nezgode bilo pokretno nebitno. Kantonalni sud je naglasio da kako je prvostepeni sud naveo dovoljne i za Kantonalni sud prihvatljive razloge za svoju odluku kojom je odbio prijedlog obrane za izvođenjem navedenih dokaza, onda, pravilnost pobijane presude u tom dijelu nije dovedeno u pitanje. Kantonalni sud je konstatovao da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke i njegovog iskaza sa glavnog pretresa nedvosmisleno proizlazi da je uzrok prometne nezgode apelantova radnja očitovana u njegovom prelasku iz desne u lijevu prometnu traku za oko jedan metar. Kantonalni sud je istakao da iskazi svjedoka Z. V. i I. I. potvrđuju, a što je saglasno i nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, da je apelantovo vozilo otpočelo radnju skretanja kada je vozilo Fiat već bilo u fazi pretjecanja na lijevoj prometnoj traci, kao i da je preglednost na kritičnom dijelu prometnice bila dobra i da su vidjeli ispred sebe apelantovo vozilo. Kantonalni sud je ocijenio da iz njihovih iskaza ne proizlazi da je apelantovo vozilo počelo radnju skretanja prije nego je vozilo Fiat krenulo u pretjecanja. Kantonalni sud je konstatovao da iskazi svjedoka A. Š. i S. Š. koji su izjavili da je apelant imao upaljen pokazivač smjera kada je na njega naletilo vozilo Fiat ne dovode u sumnju nalaz i mišljenje vještaka, iskaze svjedoka Z. V. i I. I., kao ni utvrđenja prvostepenog suda. Kantonalni sud je ukazao da odlučna činjenica nije da li je apelant imao upaljen pokazivač smjera, već da li je on počeo radnju skretanja kada je drugo vozilo već bilo na lijevoj prometnoj traci. Kantonalni sud je zaključio da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je apelant tu radnju otpočeo kada je drugo vozilo već bilo u lijevoj prometnoj traci. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni prigovori da je oštećeni Z. V. u trenutku kritičnog događaja bio pod znatnim utjecajem alkohola i da je vozio neregistrirano vozilo jer te okolnosti ni na koji način nisu bile od utjecaja na nastanak prometne nezgode.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da nije jasno zašto sud nije prihvati njegove dokaze. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi u opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je oglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovana predmetna osuđujuća presuda, te zašto je prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog za izvođenje određenih dokaza, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman