Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-188/15 (A. P.-Š.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Predmeti (1)

AP-188/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 188/15, rješavajući apelaciju Anke Pejić-Šikanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj /94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Anke Pejić-Šikanić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 035359 14 Rsž od 20. oktobra 2014. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Anka Pejić-Šikanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnijela je 12. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 035359 14 Rsž od 20. oktobra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Rs 035359 13 Rs od 13. januara 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Željeznice Republike Srpske a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovor na apelaciju 15. i 27. juna 2017. godine. Tužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 Rs 035359 13 Rs od 13. januara 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da joj tužena na ime razlike neisplaćenog dijela naknade troškova toplog obroka za period od januara 2012. godine do 31. jula 2013. godine isplati iznos od 1.178,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica u tužbi podnesenoj 8. marta 2013. godine radi zaštite prava iz radnog odnosa navela da je kod tužene u radnom odnosu zasnovanom na neodređeno vrijeme od 1999. godine, te da je tužena svim radnicima, pa i njoj, do 1. januara 2012. godine isplaćivala mjesečne naknade za topli obrok u iznosu od 185,00 KM od kada im je to pravo uskraćeno. Naime, Osnovni sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tužena 28. juna 2012. godine donijela Odluku o načinu isplate toplog obroka na teret materijalnih troškova poslovanja kojom je regulisano da će se zbog teške ekonomske situacije, gubitaka iz ranijeg perioda, neisplaćenih plata i poslovanja s gubitkom zaposlenim radnicima topli obrok na teret materijalnih troškova poslovanja isplaćivati na bazi osnovice od 185,00 KM u bruto iznosu počevši od 1. januara 2012. godine, te da je od 1. januara 2012. godine apelantici na ime naknade toplog obroka isplaćivan mjesečni iznos od 112,00 KM ili oko 5,00 KM dnevno, što u bruto iznosu za cijeli mjesec iznosi 185,00 KM i da tužena ni jednom radniku, pa ni apelantici, nije isplatila razliku navedene naknade. Imajući u vidu da iz sprovedenih dokaza nesporno proizlazi da tužena nije bila u mogućnosti da izdvoji novčana sredstva za isplatu razlike na ime naknada toplog obroka, te da takva vrsta naknada nije isplaćena niti jednom radniku, Osnovni sud je zaključio da, iako obaveza tužene proizlazi iz odredaba člana 33. stav 1. tačka g) Opšteg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU) i člana 56. stav 1. tačke 4, 6. i 7. Kolektivnog ugovora za Željeznice Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KU), tužena nije u obavezi da isplati apelantici traženu naknadu, jer je donijela odluku od 28. juna 2012. godine (kojom je odredila visinu toplog obroka), kao i zbog toga što, kako to proizlazi iz materijalnih dokaza, tužena posluje s gubitkom iz operativnih aktivnosti i susreće se s problemom likvidnosti, što može da uzrokuje neizvjesnost nastavka poslovanja. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Okružni sud je Presudom broj 85 0 Rs 035359 14 Rsž od 20. oktobra 2014. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da po ocjeni tog suda apelanticinim žalbenim navodima ne dovodi se u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude jer su u obrazloženju dati jasni činjenični i pravni razlozi za donošenje presude, a koji se žalbenim navodima ne dovode u sumnju. Naime, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer, po mišljenju tog suda, iako obaveza tužene za isplatu razlike tražene naknade proističe iz odredbe člana 33. stav 1. tačka g) OKU-a i člana 56. stav 1. tačke 4, 6. i 7. KU, Okružni sud smatra da tužena nije u obavezi da isplati apelantici razliku tražene naknade, jer je svojom odlukom od 28. juna 2012. godine odredila visinu toplog obroka, kao i zbog toga što, kako to proizlazi iz materijalnih dokaza, tužena posluje s gubitkom i susreće se s problemom likvidnosti, što može da uzrokuje neizvjesnost nastavka poslovanja. Također, Okružni sud je naveo da su sve to potvrdili i saslušani svjedoci, i to zakonski zastupnik tužene D. S. i svjedok B. Đ., a čije je iskaze zajedno s ostalim izvedenim dokazima, i po ocjeni Okružnog suda, pravilno prihvatio prvostepeni sud. Imajući u vidu da apelanticina potraživanja obuhvaćena tužbenim zahtjevom predstavljaju naknadu koja se isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja koje poslodavac može da isplati radniku ako ima sredstava, a s obzirom na to da iz sprovedenih dokaza nesporno proizlazi da tužena nije bila u mogućnosti da izdvoji novčana sredstva za isplatu tih naknada, da takva vrsta naknada nije isplaćena niti jednom radniku, to bi apelantica, prema ocjeni suda, bila dovedena u povoljniji položaj u odnosu na ostale radnike, ukoliko bi samo njoj bila isplaćena naknada po postavljenom predmetnom tužbenom zahtjevu. Osim toga, Okružni sud je zaključio da je apelantici kao i ostalim radnicima tužene postignuta svrha naknade toplog obroka i s isplaćenim umanjenim iznosima po odluci tužene od 28. juna 2012. godine. Slijedom toga, Okružni sud je primjenom odredbe člana

226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo na njenu štetu jer su osporene presude utemeljene na odluci tužene od 28. juna 2012. godine kojom je utvrdila da će se zaposlenicima topli obrok na teret materijalnih troškova poslovanja isplaćivati na bazi osnovice od 185,00 KM u bruto iznosu počevši od 1. januara 2012. godine. Stoga, apelantica smatra da su osporene odluke nezakonite jer Okružni i Osnovni sud pogrešno tumače, a zatim i pogrešno primjenjuju relevantne odredbe Zakona o radu – prečišćeni tekst, OKU-a i KU, kojima su odredbe imperativnog karaktera i koje propisuju obavezu i način isplate naknade za topli obrok, nezavisno od materijalne situacije poslodavca. Smatra pogrešnim zaključak osporenih presuda prema kojem „tužena posluje s gubitkom i susreće se s problemom likvidacije što može uzrokovati neizvjesnost nastavka njenog poslovanja“, jer odredbe Zakona o radu jasno propisuju da zaposleni imaju pravo na naknadu toplog obroka u punom iznosu. Apelantica je predložila da Ustavni sud donese odluku kojom će ukinuti presudu Okružnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

8. Okružni sud je naveo da su u obrazloženju presude tog suda dati jasni činjenični i pravni razlozi za donošenje osporene presude, pri kojima u cijelosti ostaje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

9. Osnovni sud je naveo da je odluku donio rukovodeći se u to vrijeme stavom sudske prakse da se te naknade isplaćuju iz materijalnih troškova poslovanja i da ih poslodavac može isplatiti radniku ako ima sredstava. Rukovodeći se činjenicom da je tužena provedenim dokazima dokazala da loše posluje i da se susreće s problemom likvidnosti, te da je zbog toga odlukom od 28. juna 2012. godine smanjila visinu naknade radnicima za topli obrok s iznosa od 185,00 KM na iznos od 112,00 KM, Osnovni sud je naveo da je donio osporenu odluku kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike na ime naknade za topli obrok.

V.Relevantni propisi

10. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 158.

Kolektivnim ugovorima bliže se uređuju obim i način ostvarivanja prava i obaveze iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom i drugim propisima, postupak kolektivnog ugovaranja, […], međusobni odnosi učesnika u zaključivanju kolektivnih ugovora i druga pitanja od značaja za uređivanje odnosa između radnika i poslodavaca.

Član 159.

Kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su neposredno učestvovale u zaključivanju istog ili koje su bile predstavljene u zaključivanju kolektivnog ugovora na osnovu njihove punomoći, kao i za one pravne subjekte koji su naknadno pristupili.

Član 160. st. 2. i 3.

Kolektivnim ugovorom ne može se odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom.

Granskim kolektivnim ugovorom ne može se odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen opštim kolektivnim ugovorom, niti se pojedinačnim kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen granskim kolektivnim ugovorom.

11. Opšti kolektivni ugovor („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10 od 11. maja 2010. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Svi kolektivni ugovori zaključeni za određenu grupaciju ili granu djelatnosti i za jednog ili više poslodavaca ne mogu utvrditi manji obim prava od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.

8. Ostala primanja radnika Član 33.

Poslodavac radniku isplaćuje:

[...]

g) troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno - u visini 50% osnova iz člana 29. ovog kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika;

[...] Član 61.

(1) Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se na vrijeme do stupanja na snagu novog zakona o radu, a smatra se zaključenim kada ga u istovjetnom tekstu potpišu njegovi učesnici. (2) Ovaj kolektivni ugovor stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.

12. Posebni kolektivni ugovor saobraćaja i veza Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 75/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(1) Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih (u daljem tekstu: radnika) po osnovu rada, kao i međusobni odnosi između radnika i poslodavca, i druga pitanja iz oblasti radnih odnosa koja nisu na potpun i cjelovit način uređena zakonom i Opštim kolektivnim ugovorom.

(2) Pod poslodavcem u smislu ovog kolektivnog ugovora podrazumijevaju se sva preduzeća koja se nalaze u sastavu grupacije saobraćaja i veza Republike Srpske: željeznički, drumski i poštanski saobraćaj, [...] (u daljem tekstu: preduzeća). Član 4.

Pojedinačnim kolektivnim ugovorom ne može se utvrditi manji obim prava radnika koja su određena Opštim kolektivnim ugovorom i ovim kolektivnim ugovorom.

Član 75.

Preduzeće zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja:

[...] 5. troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno - u visini 50% osnove iz člana 28. Opšteg kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu, ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika, [...]

13. Kolektivni ugovor za Željeznice Republike Srpske (koji je Ustavnom sudu dostavila apelantica) u relevantnom dijelu glasi:

Član 56. stav 1. tačka 6.

Preduzeće zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja:

[...] 6. za troškove jednog toplog obroka za vrijeme radnog dana, u visini 50% najniže plate mjesečno i za slučaj obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa, [...]

14. Odluka o otkazivanju Opšteg kolektivnog ugovora – „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10 („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 2/14) u relevantnom dijelu glasi: I.

Unija udruženja poslodavaca Republike Srpske otkazuje primjenu Opšteg kolektivnog ugovora, zaključenog 05.05.2010. godine između Vlade Republike Srpske, Unije udruženja poslodavaca Republike Srpske i Saveza sindikata Republike Srpske, objavljenog u “Službenom glasniku Republike Srpske”, broj 40/10.

II.

Ova odluka stupa na snagu 31. decembra 2013. godine.

Ukoliko u periodu između donošenja i stupanja na snagu ove odluke Narodna skupština Republike Srpske usvoji novi Zakon o radu, Odluka o otkazivanju Opšteg kolektivnog ugovora biće stavljena van snage.

VI.Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 Rs 035359 14 Rsž od 20. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

22. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosi na apelanticin zahtjev za isplatu naknade iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4687/11 od 7. oktobra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 28), pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

23. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

25. U konkretnom slučaju apelantica smatra da su relevantne odredbe materijalnog prava proizvoljno primijenjene i da apelantici pripada pravo na isplatu neisplaćenog dijela naknade toplog obroka za period od 1. januara 2012. godine do 31. jula 2013. godine u iznosu od 1.178,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud zaključili da i pored obaveze tužene koja proizlazi iz odredaba člana 33. stav

1. OKU-a, kao i člana 56. KU, apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan jer je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da tužena posluje s gubitkom i susreće se s problemom likvidacije zbog čega je upravo odlukom od 28. juna 2012. godine utvrdila da će se zaposlenim radnicima topli obrok na teret materijalnih troškova poslovanja isplaćivati na bazi osnovice od 185,00 KM u bruto iznosu počevši od 1. januara 2012. godine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka zaključili da tužena nije bila u mogućnosti izdvojiti novčana sredstva za isplatu iznosa od 185,00 KM na ime ukupne naknade za topli obrok prema KU zbog svoje finansijske situacije, i to ne samo apelantici nego i ostalim radnicima, te ukoliko bi u konkretnom slučaju bio usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, ona bi bila dovedena u povoljniji položaj u odnosu na ostale radnike.

26. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao apelacije koje su pokretale identično činjenično i pravno pitanje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1886/15 od 21. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) koje je tužena podnijela protiv presuda kojima je tužena obavezana da zaposlenicima isplati razlike traženih naknada u skladu s relevantnim odredbama OKU-a, Granskog kolektivnog ugovora i Posebnog kolektivnog ugovora. U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo apelantice (tužene) na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a u kojoj je između ostalog istakao:

27. U konkretnom slučaju, apelantkinja (tužena) problematizovala je primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava smatrajući da su te odredbe proizvoljno primijenjene i da tužiocima stoga ne pripadaju dosuđene naknade iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud zaključili da pravo tužilaca na tražene naknade proizlazi iz odredaba člana 33. stav 1. OKU-a, kao i člana 75. Granskog KU-a, koje su imperativnog karaktera, da je kolektivni ugovor obavezan za ugovorne strane, te da se Posebnim KU-om (koji je apelantkinja jednostrano otkazala 2011. godine), Pravilnikom o radu i drugim odlukama poslodavca, a koje je apelantkinja primjenjivala u konkretnom slučaju pri određivanju iznosa traženih naknada, ne može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen odredbama OKU-a.

28. Dovodeći u vezu osporene odluke s navodima apelacije i odredbama člana 158. ZOR-a kojim je propisano da se kolektivnim ugovorima bliže uređuju obim i način ostvarivanja prava i obaveze iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom i drugim propisima i člana 160. stav 2. ZOR-a kojim je propisano da se kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom, a stavom 3. istog člana da se granskim kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen opštim kolektivnim ugovorom, niti se pojedinačnim kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen granskim kolektivnim ugovorom, proizlazi da se kolektivnim ugovorom bliže određuju prava i obaveze iz radnog odnosa. Osim toga, kolektivni ugovori regulisani su tako da je odredbama OKU-a postavljen „okvir“ prava koja odredbama Granskog KU-a i Posebnog KU-a ne mogu biti umanjena. Dalje, odredbom člana 3. OKU-a propisano je da svi kolektivni ugovori zaključeni za određenu grupaciju ili granu djelatnosti i za jednog ili više poslodavaca ne mogu utvrditi manji obim prava od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 33. OKU-a „Ostala primanja radnika“, prema kojoj poslodavac radniku isplaćuje, između ostalog i b) naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla i g) troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno – u visini 50% osnova iz člana 29. ovog kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika, d) regres za korišćenje godišnjeg odmora – najmanje u visini tri cijene rada utvrđene granskim kolektivnim ugovorom u mjesecu koji prethodi mjesecu korišćenja godišnjeg odmora. U tom kontekstu Granskim KU-om, odredbama člana 75. stav 1. tačke 3, 5. i 6, takođe je propisano da preduzeće zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja između ostalog naknadu troškova jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno – u visini 50% osnove iz člana 28. Opšteg kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu, ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika, regrese za korišćenje godišnjeg odmora – najmanje u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korišćenja odmora ili najviše u visini tri prosječne plate poslodavca (preduzeća), kao i odredbama člana 56. stav 1. tačke 4, 6. i 7. Posebnog KU-a.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud napominje da odredbe koje regulišu isplatu potraživanja iz radnog odnosa (topli obrok, regres i troškovi dolaska na posao i odlaska s posla) koje su bile predmet postupaka nisu nejasne i dvosmislene, već upravo suprotno, jasno propisuju da zaposlenici imaju pravo na te naknade, kako su u osporenim presudama zaključili Vrhovni i Okružni sud. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog i Okružnog suda da apelantkinju kao poslodavca, dakle pripadnika određene djelatnosti obavezuje OKU i Granski KU na način kako je to i obrazloženo u svim osporenim presudama u pojedinačnim apelacijama. Osim toga, u osporenim presudama detaljno su ispitani apelantkinjini navodi o njenoj finansijskoj situaciji, koje ponavlja i u apelaciji, i data jasna i argumentovana obrazloženja zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a data obrazloženja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim.

30. Dovodeći u vezu primijenjene odredbe ZOR-a, OKU-a i Granskog KU-a sa odlučenjem osporenih presuda i obrazloženjima koja su data u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u apelanticinom slučaju pravo na isplatu naknade na ime toplog obroka na identičan način regulirano odredbama „OKU-a, Granskog KU-a, i Posebnog KU-a“ na čiju upotrebu upućuje Zakon o radu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se razlozi iz Odluke broj AP 1886/15 u cijelosti odnose na konkretan predmet, te s tim u vezi zaključuje da je u konkretnom slučaju Okružni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu neisplaćenog dijela naknade toplog obroka za period od 1. januara 2012. godine do 31. jula 2013. godine. U prilog takvom zaključku ide i praksa Evropskog suda u predmetu Anđelković protiv Srbije, u kojem je Evropski sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje vezano za isplatu naknade iz radnog odnosa (isplatu regresa), u situaciji kad je radnim zakonodavstvom to pravo bilo regulirano, te kad je redovni sud u tom predmetu zanemarivši radno pravo koje se primenjuje, odbio zahtev podnosioca predstavke jedino po osnovu toga da bi 'usvajanje zahteva podnosioca predstavke značilo da bi podnosilac predstavke bio tretiran povoljnije nego njegove kolege, koje takođe nisu dobile isplatu preostalog regresa (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 27).

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud u konkretnom slučaju arbitrarno primijenio materijalno pravo kad je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenog dijela naknade toplog obroka za period od 1. januara 2012. godine do 31. jula 2013. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da je presudom Okružnog suda povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je proizvoljnom primjenom materijalnog prava odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenog dijela naknade toplog obroka za period od 1. januara 2012. godine do 31. jula 2013. godine.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-188/15 (A. P.-Š.) | Sudska praksa | Aktio