Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-433/17 (M. J.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-433/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017.. godine, u predmetu broj AP-433/17, rješavajući apelaciju Miroslava Jokanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miroslav Jokanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 028069 14 Rev od 8. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Jokanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 3. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 028069 14 Rev od 8. novembra 2016. godine. Apelant je 28. februara 2017. godine i 24. maja 2017. godine dostavio i dopune apelacije. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocu („Hypo-Alpe-Adria- Leassing“ d.o.o. Sarajevo, čiji je pravni slijednik „Heta“ d.o.o. Sarajevo) namiri potraživanje u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je 2002. godine zaključen ugovora o lizingu između pravnog prednika tužitelja kao davaoca lizinga i M. M. kao korisnika lizinga, te apelanta kao jemca-sudužnika koji se obavezao da za potraživanje po osnovu navedenog ugovora o lizingu odgovara jednako kao i korisnik lizinga. Vrhovni sud je dalje naveo da je također nesporno, da su obaveze po osnovu navedenog ugovora o lizingu dospjele 3. jula 2007. godine i da nisu plaćene. Vrhovni sud je konstatovao da kako iz stanja spisa proizlazi, da je potraživanje po osnovu navedenog ugovora o lizingu obezbjeđeno trasiranom mjenicom bez protesta, koju je 2002. godine izdao apelant kao trasant i obavezao se da će po dospijeću iste isplatiti njenom imaocu, utuženi iznos, te kako je imalac mjenice po njenom dospijeću, 4. decembra 2009. godine, podnio zahtjev protiv apelanta da mu isplati iznos naznačen na mjenici, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je potraživanje tužioca osnovano u smislu odredaba člana 29. u vezi sa članom 47., 49. i 50. Zakona o mjenici. Vrhovni sud je istakao da se takav zaključak nižestepenih sudova ne dovodi u pitanje apelantovim prigovorima, da je potraživanje tužioca po osnovu navedene trasirane mjenice zastarjelo, jer da su obaveze po osnovu ugovora o lizingu dospjele 3. jula 2007. godine, te da se zahtjev po osnovu mjenice moga podnijeti u roku od godinu dana, a da je podnesen 4. decembra 2009. godine. Naime, Vrhovni sud je pojasnio da je odredbama člana 80.stav 2. Zakona o mjenici propisano, da mjenično pravni zahtjevi imaoca mjenice protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba bez troškova, bez protesta, onda od dospjelosti. Vrhovni sud je ocijenio da obzirom da je predmetom potraživanja mjenica bez protesta, proizlazi da zahtjev po istoj zastarijeva u roku od godinu dana od dana dospjelosti iste. Vrhovni sud je naglasio da je predmetna mjenica, po osnovu koje tužilac ističe zahtjev, dospjela 4. decembra 2009. godine, kada je i podnesen prijedlog za izvršenje na osnovu te mjenice, pa je jasno da potraživanje po osnovu iste nije zastarjelo u smislu odredaba člana 80. stav 2. Zakona o mjenici. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizioni prigovori, da tužilac ,,Heta“ d.o.o. Sarajevo, nema aktivnu legitimaciju, jer da ista nije pravni slijednik ,,Hypo-Leasing“ d.o.o. Mostar, koja je kao davalac lizinga zaključila ugovor o lizingu 2002. godine iz kojeg potiče predmetno potraživanje. Vrhovni sud je ukazao da kada se ima u vidu, da je osnovom potraživanja navedena mjenica koju je izdao apelant 3. jula 2002. godine u Mostaru u korist „Hvpo-Alpe-Adria-I,easingu d.o.o. Sarajevo, kao imaoca mjenice, da je jasno da zahtjev na ime ispunjenja obaveza po osnovu te mjenice, može podnijeti samo njen imalac, tj. ,,Hypo-Alpe-Adria-Leasing“ d.o.o. Sarajevo, koju je naslijedio tužilac ,,Heta“ d.o.o. Sarajevo, a što jasno proizlazi iz dokumentacije Općinskog suda u Sarajevu, odnosno rješenja tog suda od 14. septembra 2011. godine. Vrhovni sud je naglasio da su bez uticaja na drugačiji zaključak suda apelantovi revizioni prigovori da apelant nije potpisao predmetnu mjenicu, „jer autentičnosti predmetne mjenice nije prigovarao u toku postupka, to apelant na te okolnosti nije proveo ni jedan dokaz, pa samim tim ni dokazao takve tvrdnje“.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom postupku sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, odnosno da su pogrešno i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-433/17 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio