Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-514/17 (I. L.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-514/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-514/17, rješavajući apelaciju I. L., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. L.
protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 222416 16 Pžp od 22. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 222416 16 Pžp od 22. novembra 2016. godine, kojim je odbačena, kao nedozvoljena apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 222416 15 Pr od 10. marta 2016. godine, dok je odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 Pr 222416 16 Pr 3 od 23. marta 2016. godine. S tim u vezi, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Pr 222416 15 Pr 2 od 10. marta 2016. godine, postao konačan i izvršan prekršajni nalog od 28. avgusta 2015. godine izdat od strane Republičke uprave za inspekcijske poslove – Inspekcija rada, na ime apelanta, zbog prekršaja iz člana 64. Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj, sa 10. martom 2016. godine (kada je usmeni pretres trebalo da se održi), zbog propuštanja uredno pozvanog apelanta na usmeni pretres zakazan za naprijed navedeni datum, u skladu sa članom 188. stav 1. i 2. Zakona o prekršajima. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 188. stav 1. Zakona o prekršajima propisano da ako na pretres, koji je zakazan na osnovu zahtjeva za sudsko odlučivanje, ne dođe okrivljeni, smatraće se da je prihvatio odgovornost za prekršaj propuštanjem, dok je stavom 2. istog člana propisano da u slučaju iz stava 1. tog člana sud će rješenjem utvrditi da je prekršajni nalog konačan i izvršan danom donošenja rješenja, zbog propuštanja pojavljivanja okrivljenog. Takođe, Okružni sud je ukazao da je stavom 3. istog člana propisano da protiv rješenja iz stava 1. žalba nije dozvoljena, iz kog razloga je odbačena kao nedozvoljena apelantova žalba. Nadalje, Okružni sud je naveo da je apelant protiv navedenog rješenja podnio prijedlog za vraćanje u pređašnje stanje, koji je Rješenjem Osnovnog suda od 23. marta 2016. godine odbijen kao neosnovan. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog za vraćanje u pređašnje stanje, iz razloga što je apelant primio poziv za usmeni pretres, ali nije uz navedeni prijedlog dostavio dokaze kojima bi opravdao propuštanje pojavljivanja na usmenom pretresu. Shodno tome, Okružni sud je naveo da apelantovi žalbeni navodi (da mu je uskraćeno pravo na punomoćnika i njegov pristup sudu, kao i da D. L. nije saslušan kao svjedok) ne utiču na pravilnost odluke prvostepenog suda o prijedlogu za vraćanje u pređašnje stanje, iz razloga što se taj prijedlog može usvojiti samo ako okrivljeni dokaže da je propuštanje pojavljivanja na pretresu nastalo zbog opravdanih razloga ili da mu nije uručen poziv za usmeni pretres, kako je to propisano odredbama člana 134. stav 3. tačka 1) i 2) Zakona o prekršajima.
Apelacioni navodi
2. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da su redovni sudovi pogrešno primijenili pozitivno pravne propise, kao i da osporena odluka nije obrazložena.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman