Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-263/15 (J. K.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-263/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 263/15, rješavajući apelaciju Janje Kovačević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Janje Kovačević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 005416 14 Rsž od 17. novembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Janja Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 16. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 Rs 005416 Rsž od 17. novembra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i zakonskog zastupnika tuženih Vlade Kantona 10, Ministarstva nauke, prosvjete, kulture i sporta Livno i OŠ „Ivan Mažuranić“ iz Tomislavgrada (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelacije.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. maja 2017. godine. Zakonski zastupnik tuženih u ostavljenom roku nije dostavio odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 29. novembra 2012. godine tužbom pokrenula predmetni parnični postupak protiv tuženih radi isplate plaće i drugih naknada iz radnog odnosa za period od 1. februara do 5. marta 2012. godine, uplate svih doprinosa na plaću, isplate kamata na taj iznos, tražeći i naknadu troškova postupka.

6. Općinski sud u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. juna 2013. godine donio Presudu broj 68 2 Rs 005416 12 Rs od 25. jula 2013. godine kojom je tužene obavezao da apelantici solidarno isplate novčani iznos na ime zakonske zatezne kamate obračunate na isplaćeni iznos naknade plaće od 644,40 KM počev od 10. februara 2012. do 6. marta 2013. godine, te troškove postupka u iznosu od 1.263,60 KM za zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja, pa do isplate.

7. Općinski sud je uvidom u obračunsku listu o isplati plaće za februar 2012. godine utvrdio da je sporno potraživanje isplaćeno u toku trajanja predmetnog postupka, i to 6. marta 2013. godine, te je stoga taj sud zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Nadalje je u obrazloženju navedeno da je shodno navedenom apelanticin punomoćnik tužbeni zahtjev umanjio tražeći isplatu zakonske zatezne kamate na isplaćena potraživanja jer su apelantici, nakon podnošenja tužbe, sva potraživanja iz tužbe isplaćena. Kako je tokom postupka dokazano da je potraživanje koje je tužbom zahtijevano isplaćeno u cijelosti sa zakašnjenjem od jedne godine, Općinski sud je zaključio da apelantica ima pravo potraživati zakonsku kamatu na isplaćeno potraživanje, tako da je udovoljeno umanjenom tužbenom zahtjevu u odnosu na kamate.

8. U vezi s dosuđenim troškovima postupka Općinski sud je naveo da je po okončanju rasprave apelanticin punomoćnik u spis uložio troškovnik tražeći isplatu troškova postupka u ukupnom iznosu od 1.263,60 KM koji se odnose na sastavljanje tužbe (240,00 KM), zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi (240 KM x 2), na preciziranje tužbenog zahtjeva (240,00 KM), te na naknadu po utrošenom satu za odsustvo (ukupno 183,60 KM). Kako je apelantica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, a tuženi doprinijeli da do predmetnog postupka dođe, Općinski sud je na osnovu odredaba člana 386. stav 1. i člana 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelantici dosudio sve troškove shodno preciziranom troškovniku.

9. Odlučujući o žalbi tuženih u dijelu odluke o troškovima postupka Kantonalni sud je Presudom broj 68 2 Rs 005416 14 Rsž od 17. novembra 2014. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da su tuženi obavezani da apelantici na ime troškova postupka solidarno isplate ukupan iznos od 280,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate.

10. Obrazlažući osnovanost žalbe Kantonalni sud je naveo da je nesporna činjenica da je apelantica 29. novembra 2012. godine podnijela tužbu radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, te da su tuženi nakon podnošenja tužbe, odnosno 6. marta 2013. godine traženo potraživanje u cijelosti isplatili što, prema ocjeni tog suda, znači da je apelantica morala podnijeti tužbu da bi zaštitila svoja prava iz radnog odnosa. Nadalje je istaknuto da je apelanticu u postupku zastupao advokat, tako da je imala i opravdane troškove, pri čemu je istaknuto da su tuženi u konkretnom slučaju dali povod za podnošenje tužbe, pa su shodno tome dužni da troškove nadoknade.

11. Kantonalni sud se nadalje pozvao na odredbu člana 387. stav (1) ZPP kojom je propisano da će sud pri odlučivanju koje će troškove naknaditi stranci uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Shodno citiranoj odredbi, imajući u vidu vrijednost spora i uspjeh u parnici, Kantonalni sud je naveo da apelantica ima pravo na naknadu troškova postupka koji obuhvataju troškove sastavljanja tužbe u iznosu od 240,00 KM, uvećane za PDV 17% u iznosu od 40,00 KM. Prema ocjeni Kantonalnog suda ukupni apelanticini troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice iznose 280,00 KM jer su tuženi dali povod za podnošenje tužbe budući da su svoju obavezu prema apelantici izmirili tek u toku trajanja postupka, pa je shodno tome žalba tuženih uvažena, te odlučeno kao u izreci presude primjenom člana 224. stav (5) ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema apelanticinoj ocjeni drugostepeni sud nije obrazložio zašto je preinačio prvostepenu presudu, te smatra da osporena odluka nije zakonita jer nedostaju razlozi za njezino donošenje. U tom pravcu apelantica se poziva na odredbe ZPP, i to član 383. i član 386. stav (1), za koje smatra da su primjenjive u njezinom slučaju, pri čemu u cijelosti podržava stav prvostepenog suda, pri čemu tvrdi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 387. stav (1) ZPP. Apelantica navodi da je postojao razlog za vođenje postupka jer su tuženi tokom postupka osporavali njezino pravo na isplatu potraživane naknade. U vezi s kršenjem prava na imovinu apelantica se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 2422/07. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelanticinog prava na imovinu, te da se odluka Kantonalnog suda ukine i tom sudu naloži da donese novu odluku u skladu s pravom na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u presudi naveo razloge kojima se rukovodio kada je žalbu tuženih u odnosu na troškove postupka uvažio, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 383.

Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.

Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 386. st. (1) i (2) (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, a s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 387. stav (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 68 2 Rs 005416 14 Rsž od 17. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 16. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelantica pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njezino pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, budući da apelantica svoje navode o kršenju prava na imovinu zasniva na proizvoljnoj primjeni procesnog prava i nedostatku jasnog obrazloženja u osporenoj presudi Ustavni sud smatra da takvi prigovori suštinski pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje, pa će shodno tome ispitati osporenu presudu u kontekstu prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

22. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24) pa, stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene garancije.

23. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog prava.

25. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

26. U vezi s apelacionim prigovorima kojima apelantica ukazuje na nezakonitost odluke Kantonalnog suda koji je apelantici dosudio samo neophodne troškove za vođenje parnice, a ne sve tražene troškove shodno opredijeljenom troškovniku apelanticinog punomoćnika, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno stavu prvostepenog suda, primjenom odredbe člana 387. stav (1) ZPP apelantici priznao samo troškove vezano za podnošenje tužbe za koje je ocijenio da su bili neophodni. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je apelantica 29. novembra 2012. godine podnijela tužbu protiv tuženih tražeći isplatu jedne neisplaćene plaće za mjesec februar i dio plaće za mjesec mart 2012. godine (ukupan iznos 644,40 KM), a potraživani dug tužene su izmirile u toku trajanja parnice, 6. marta 2013. godine.

27. Ustavni sud podsjeća da odredba člana 386. stav (1) ZPP propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu nadoknađuje protivnoj strani troškove postupka, što u konkretnom slučaju nije sporno jer su tužene obavezane na naknadu troškova postupka u iznosu nižem od traženog, pa apelantica zapravo nije zadovoljna visinom dosuđenih troškova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 387. stav (1) ZPP, koju je imao u vidu Kantonalni sud, koja propisuje da sud prilikom odlučivanja koje će troškove stranci nadoknaditi uzima u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, pri čemu sud brižljivo cijeni sve okolnosti. Ustavni sud podsjeća da citirana odredba ZPP pretpostavlja da sud na osnovu člana 386. ZPP, imajući u vidu ishod parnice, utvrđuje da jedna stranka treba da drugoj naknadi troškove postupka, nakon čega sud na osnovu specificiranog zahtjeva određuje koji troškovi se smatraju nužnim za vođenje parnice. Stoga, citirana odredba daje ovlaštenje sudu da ne prizna one troškove za koje ocijeni da nisu bili neophodni. U okolnostima konkretnog slučaja Kantonalni sud je, imajući u vidu vrijednost spora i uspjeh u parnici, zaključio da apelantica ima pravo na troškove za sastavljanje tužbe, uvećane za iznos PDV-a, što ukupno iznosi 280,00 KM. Imajući u vidu sadržaj citirane odredbe koju je primijenio Kantonalni sud, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio citiranu odredbu ZPP na apelanticinu štetu, pri čemu Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoj stav dao dovoljno jasno obrazloženje koje se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim.

28. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja uzeo u obzir i vlastitu praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali gotovo identično činjenično i pravno pitanje u odnosu na troškove postupka (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 340/15 od 7. juna 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

29. U vezi s pozivanjem apelantice na stav Ustavnog suda zauzet u Odluci broj AP 2422/07 od 11. novembra 2009. godine Ustavni sud smatra da on nije primjenjiv u predmetnom slučaju jer je u citiranoj odluci sporna bila primjena člana 386. stav (2) ZPP u situacija kada je stranka u cijelosti uspjela u postupku, a sud bez jasnog obrazloženja odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, što evidentno nije bio slučaj u konkretnom predmetu.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, primjenom odredbe člana 387. stav (1), odlučio da apelantici dosudi samo one troškove za koje je u okolnostima konkretnog slučaja zaključio da su bili neophodni za vođenje parnice, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-263/15 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio