Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4440/15 (M. B.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4440/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4440/15, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 014864 15 Kž 6 od 6. jula 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 014864 14 K od 26. marta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Foča, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 014864 15 Kž 6 od 6. jula 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 014864 14 K od 26. marta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) zatraženo je 20. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno javno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. do 30. juna 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 014864 14 K od 26. marta 2015. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, pod tačkom jedan izreke presude počinio krivično djelo polno nasilje nad djetetom iz člana 195 stav 4 u vezi sa stavom 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), a pod tačkom dva izreke presude krivično djelo obljuba nad nemoćnim licem iz člana 194 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Za počinjenje navedenih krivičnih djela Okružni sud je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 19 godina.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je sproveo na glavnom pretresu. Naime, Okružni sud je naveo da je oštećena opisala način, vrijeme i okolnosti u kojima je apelant preduzimao konkretne polne radnje na način opisan u izreci presude. Njen iskaz je u bitnim činjenicama saglasan iskazima svjedoka D.B. i M.Š., koji su detaljni i uvjerljivi, tako da je sud u cijelosti poklonio vjeru iskazima tih svjedoka. Okružni sud je istakao da je pri tome imao u vidu da je D.B. majka oštećene, a da je sa M.Š. u emotivnoj vezi, ali da je imao u vidu da je D.B. i supruga apelanta sa kojim ima još dvoje djece, te da je svjedok M.Š. ispričao samo ono što je saznao o događaju, pa je poklonio vjeru njihovom iskazu, nalazeći da oni nemaju razloga da ne govore istinu. Takođe, iz zapisnika o saslušanju svjedoka D.B. i M.Š. u istrazi, koje je tužilac koristio prilikom direktnog ispitivanja, proizilazi da iskazi navedenih svjedoka na glavnom pretresu o odlučnim činjenicama nisu različiti od iskaza datih u istražnom postupku. Njihovi iskazi o bitnim činjenicama su detaljni i uvjerljivi, oni nisu očevici događaja, ali su svjedočili o tome šta im je ispričala oštećena o događaju, šta im je nakon toga saopštio apelant, te na okolnost drugih saznanja u vezi sa inkriminisanim događajem. Određene razlike u iskazima ovih svjedoka na glavnom pretresu u odnosu na iskaze u prethodnom postupku na kojima insistira odbrana ne dovode u pitanje kredibilitet ovih svjedoka i time vjerodostojnost njihovih iskaza (iskaz svjedoka M.Š. o tome gdje su se on i oštećena nalazili kada je apelant poslao oštećenoj poruku), te su rezultat karaktera samih krivičnih djela kojima je teško narušen polni integritet oštećene. Nadalje, Okružni sud je naveo da je poklonio vjeru i iskazima svjedoka S.B. i S.B., sestri i bratu apelanta, koji takođe nisu očevici događaja, a koji su svjedočili o svojim saznanjima u vezi sa inkriminisanim događajem. Najzad, Okružni sud je istakao da zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo proizilazi i iz rezultata vještačenja oduzetih mobilnih telefona od apelanta i oštećene, odnosno iz nalaza i mišljenja MUP-a RS, Uprave kriminalističke policije u kojem su prikazane sve SMS poruke, odnosno tragovi SMS poruka, a koje svojim sadržajem direktno ili indirektno ukazuju na seksualnu tematiku koju je apelant upućivao oštećenoj.
7. U vezi sa time, Okružni sud je istakao da je, analizirajući iskaze svjedoka, te materijalne dokaze koji su sprovedeni tokom postupka, nesumnjivo utvrdio da je apelant prema svojoj kćerci - oštećenoj u njenoj dvanaestoj godini vršio polne radnje tokom 2008. godine. Takođe, na osnovu sprovedenih dokaza optužbe, a što je djelimično priznao i apelant kao svjedok, te što proizilazi iz iskaza oštećene, njene majke D.B. (apelantove supruge) i Š.M. nesumnjivo je utvrđeno da je tokom 2011. godine, odnosno od 2011. godine vršio nasilnu obljubu nad malodobnom kćerkom u kombinaciji sa drugim polnim radnjama sve do jula 2014. godine. Na osnovu iskaza oštećene utvrđeno je da je ona pružala otpor u početku, a kasnije, kako je apelant nastavio da vrši nad njom obljubu, koristeći se roditeljskim autoritetom i ucjenama, navodeći da joj niko neće povjerovati i da je niko neće zaštiti, te nastojeći da majci očuva brak i porodicu, jer je apelant jedini finansirao porodicu, nije pružala fizički otpor apelantu, koji je na navedeni način iznuđivao njeno trpljenje i nastavljao vršiti obljubu nad njom.
8. U vezi sa nalazima i mišljenjima vještaka koji su sprovodili psihijatrijsko i psihološko vještačenje oštećene, Okružni sud je naveo da je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka optužbe M.S. i T.D., ocjenjujući ih stručnim, datim u skladu sa pravilima struke i vještine, pa je njihov nalaz u cijelosti prihvaćen. Nalaz i mišljenje ovih vještaka bio je valjan osnov za zaključak da oštećena u vrijeme kada se desilo prvo seksualno zlostavljanje, kako je to navedeno u optužnici ( u starosnoj dobi od 12 godina), nije mogla da shvati značaj seksualnih odnosa, jer je njena starosna dob bila na nivou djeteta, a mogućnost pružanja otpora obljubi nije postojala, te se nalazila u stanju privremene duševne poremećenosti težeg stepena zbog ekstremnog stresogenog doživljaja (normalnog reaktivnog stanja na nenormalnu situaciju uz sve konotacije kompleksnosti porodičnih interpersonalnih odnosa), a kasnije zbog konstelacije kontinuiranih retraumatizirajućih stresnih doživljaja i reaktivnog anksio-depresivnog stanja (uz kasnije suicidne tendencije), zbog čega nije ni mogla pružiti otpor apelantu. Dakle, kod nje je istovremeno postojala i fizička i psihička nesposobnost za pružanje otpora. Okružni sud je naveo da nije prihvatio tvrdnje vještaka odbrane da je oštećena imala „elektrin kompleks“ i, zbog njega, gubitak emocionalne kontrole, te emocionalnu i tjelesnu bliskost sa ocem, i da je mala vjerovatnoća da se desio seksualni kontakt između apelanta i oštećene u njenoj dvanaestoj godini, jer bi ona imala fizičke povrede, te bi upala u psihičku reakciju neurotskog ili psihotičnog kvaliteta, što bi zahtijevalo neodložno psihijatrijsko liječenje. Okružni sud je zaključio da su takav nalaz i mišljenje u cijelosti u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem s obzirom na to da je tokom postupka nesumnjivo utvrđeno da je oštećena u dvanaestoj godini bila seksualno neobrazovana, ona je opisala da je na plahti i jastučnici bila krv, da ju je jako boljelo, da ju je apelant vodio doktoru, što je potvrdila i njena majka M.B., koja je navela da nije znala šta se to sa njom desilo, te da je shvatila tek kroz pola godine. To je i logično, jer je ona bila dijete zbog čega nije ni mogla da shvati značaj seksualnih odnosa. Osim navedenog, oštećena je bila u vezi sa M.Š. a prije toga sa još dva momka, zbog čega tvrdnje da je oštećena imala „elektrin kompleks“ nisu prihvaćene, jer bi to oštećenu sprečavalo da uspostavlja emotivne veze sa drugim muškarcima, osim sa svojim ocem. Zbog toga, nalaz i mišljenje vještaka odbrane nisu prihvaćeni i ocijenjeni su kao iskonstruirani i usmjereni na olakšavanje apelantovog krivičnog pravnog položaja.
9. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odbio apelantov prijedlog da se sprovede dokaz saslušanjem svjedoka S.T., M.M. i M.Š. na okolnost seksualnog života oštećene, jer je odredbom člana 279 ZKPRS propisano da nijedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije seksualno iskustvo, ponašanje ili seksualnu orijentaciju oštećenog ne može biti prihvatljiv. Takođe, odbijen je dokaz da se sasluša svjedok, psiholog I.S. na okolnost šta joj je oštećena izjavila kada ju je M.Š. doveo kod nje, jer se, u smislu člana 147 ZKPRS, ne može saslušati psiholog na okolnosti šta je oštećena izjavila kao pacijent, jer bi se na taj način povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne. Osim navedenog, Okružni sud je istakao da smatra da je izvođenje tih dokaza nepotrebno.
10. U pogledu pitanja apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnih djela, Okružni sud je naveo da je na osnovu iskaza vještaka, dr N.M., specijaliste psihijatra, koja je obavila psihijatrijsko vještačenje na te okolnosti, zaključeno je da je apelant duševno zdravo lice, jer ranije nije liječen, a kod neposrednog psihijatrijskog pregleda ničim nije doveo u sumnju svoje psihičko zdravlje. On je kao, duševno zdravo lice, bio sposoban za rasuđivanje u inkriminisanom periodu, te je bio sposoban da shvati značaj i posljedice svojih postupaka i da upravlja svojim postupcima.
11. Odlučujući o krivičnoj sankciji, Okružni sud je naveo da je imao u vidu sve okolnosti koje su značajne za odmjeravanje kazne, pa je od olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani ocijenio da nije ranije osuđivan i da je invalid, jer je obje noge, ispod koljena, izgubio u ratu. Od otežavajućih okolnosti našao je činjenice da je zloupotrijebio položaj roditelja, jer je vršio polne radnje i obljubu nad svojom kćerkom kao srodnikom po krvi u pravoj liniji, polne radnje je počeo vršiti kada je ona bila stara oko 12 godina, te je ponovno nastavio da vrši obljubu počevši od njene 15. sve do 18. godine, dakle, pokazao je upornost prilikom izvršenja krivičnih djela, jer je polne radnje i obljubu vršio u dužem vremenskom periodu. Takođe, pokazao je i bezobzirnost, jer je iskorišćavao za polne radnje i obljubu pogodne prilike kada je njegova kćerka spavala ili kada je bila sama u kući, koristeći se ucjenama, nije imao samilosti kada ga je oštećena gurala i molila da to ne radi, želja za zadovoljenjem polnog nagona sa djetetom i maloljetnom kćerkom bila je jača od roditeljskih obaveza i roditeljske ljubavi, pa je oštećena u najranijoj životnoj dobi preživjela teške traume, koje će doći do izražaja tek u narednom periodu s obzirom na to da se nalazi u posttraumatskom stresnom poremećaju. Nadalje, Okružni sud je naveo da je imao u vidu količinu kriminalnih radnji, jer je polno nasilje nad djetetom izvršio dva puta, a obljubu nad maloljetnom kćerkom koja se nalazi u stanju privremene duševne poremećenosti vršio je u periodu od 2011. godine do jula 2014. godine, i to više puta sedmično. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je apelantu za počinjeno krivično djelo polno nasilje nad djetetom iz člana 195 stav 4 u vezi sa stavom 2 KZRS utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, a za krivično djelo obljuba nad nemoćnim licem iz člana 194 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog zakona utvrdio kaznu zatvora od 10 godina, navodeći da su navedene kazne srazmjerne težini učinjenih djela, stepenu ugroženosti zaštićenog dobra, te da odgovaraju stepenu krivične odgovornosti apelanta. Sud je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 19 godina, a pri odmjeravanju jedinstvene kazne stekao je uvjerenje da je odmjerena kazna adekvatna težini počinjenih krivičnih djela i da će se ovom kaznom postići svrha kažnjavanja, te da se svrha kažnjavanja jedinstvenom kaznom zatvora odmjerena u manjem trajanju ne bi mogla postići.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 014864 15 Kž 6 od 6. jula 2015. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Okružnog suda.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da se apelantovim prigovorima ne može dovesti u sumnju potpunost i pravilnost činjeničnog osnova pobijane presude i zaključak da je apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, a time i krivična djela za koja je proglašen krivim. Takav zaključak rezultat je pravilne ocjene dokaza, i to ocjene svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Naime, iskaz oštećene sa aspekta sadržaja potvrđen je iskazima apelantove supruge, te apelantove sestre i brata koji su se neposredno, kao članovi uže porodice, uključili i obavili razgovor sa apelantom nakon saznanja od oštećene o kritičnom događaju. Potvrđen je i iskazom svjedoka M.Š. sa kojim je oštećena bila u emotivnoj vezi u vrijeme koje se odnosi na radnje iz tačke 2 izreke pobijane presude. Iskaze ovih svjedoka prvostepeni sud je pravilno doveo u vezu sa materijalnim dokazima, i to ispisom većeg broja SMS poruka upućenih oštećenoj sa apelantovog mobilnog telefona, koji direktno ili indirektno ukazuju na seksualnu tematiku ili eksplicitno imaju takav sadržaj. To je sve predstavljalo valjan osnov za neprihvaćanje apelantovog iskaza, ali i njegova nedosljednost (u istrazi i na glavnom pretresu) u iznošenju činjenica od odlučnog značaja, kako je to pravilno obrazloženo u pobijanoj presudi.
14. Nadalje, sa posebnom pažnjom analizirani su i ocijenjeni nalazi i mišljenja vještaka optužbe i odbrane o duševnom zdravlju oštećene i apelanta u vrijeme izvršenja djela i o toj ocjeni dati valjani razlozi sa posebnim osvrtom na svaki od segmenata u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka odbrane. Takođe, pravilno je analiziran iskaz oštećene, koja je dosljedna u tvrdnjama (u odnosu na radnje iz tačke 1 izreke pobijane presude) da je na plahti i jastučnici bila krv, da je imala bolove, da ju je apelant vodio i doktoru, što je potvrdila i njena majka, te je izjavila da nije znala šta se to “sa njom desilo”, te da je to shvatila tek kroz pola godine (vještaci psihijatar i psiholog su potvrdili da oštećena nije podložna nečijem uticaju). Izostanak bliskosti sa majkom (apelant se za sve u kući pitao) uzrokovao je da se o događaju oštećena nije blagovremeno povjerila majci. Kada se navedeno dovede u vezu sa činjenicom da je oštećena bila u emotivnoj vezi sa M.Š., koja je trajala od 25. juna 2013. godine, što se poklapa sa vremenom radnje iz tačke 2 izreke pobijane presude, onda nema sumnje u pravilnost i valjanost datih razloga za neprihvaćanje nalaza vještaka odbrane i zaključak da bi poremećaj na polju psihičkog stanja oštećene uzrokovan „elektrinim kompleksom”, uslijed gubitka emocionalne kontrole, te emocionalne i tjelesne bliskosti sa ocem isključio uspostavljanje emotivne veze sa drugim muškarcima osim sa svojim ocem. Takođe, apelantovo psihičko stanje i njegov odnos prema djelu, sa aspekta mogućnosti rasuđivanja i odlučivanja, pravilno su, na osnovu nalaza vještaka, dr N.M., obrazloženi u pobijanoj presudi. Mogućnost shvaćanja djela, kao i mogućnost upravljanja postupcima nije kompromitovana bilo kakvim biološkim, niti bilo kojim drugim osnovom. Ta mogućnost, ni prema nalazima vještaka odbrane, nije umanjena do stepena bitnog, tako da su žalbeni prigovori kojima se osporava pravilnost utvrđenja ove odlučne činjenice bez osnova. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZRS kada su radnje, činjenično opisane pod tačkom 1 izreke pobijane presude, kvalifikovane kao krivično djelo polno nasilje nad djetetom iz člana 195 stav 4 u vezi sa stavom 1 KZRS, a radnje činjenično opisane pod tad tačkom 2 izreke pobijane presude kvalifikovane kao krivično djelo obljuba nad nemoćnim licem iz člana 194 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS.
15. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su bez osnova argumenti iz žalbe kojim se osporavaju pravilnost i zakonitost odluke suda kojom je odbijen dokazni prijedlog odbrane o saslušanju svjedoka T.S. na okolnost seksualnog života oštećene. S tim u vezi, pravilno je ukazano na odredbu člana 279 stav 1 ZKPRS, kao osnov za odbijanje navedenog dokaznog prijedloga odbrane, kojom je propisano da nijedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije seksualno iskustvo, ponašanje ili seksualnu orijentaciju oštećenog neće biti prihvatljiv. Dakle, odredba člana 279 stav 1 ZKPRS je imperativnog karaktera i u konkretnom slučaju, u odnosu na dokazni prijedlog odbrane, ne radi se o diskrecijskom pravu suda da, u smislu odredbe člana 278 stav 2 ZKPRS, odbije izvođenje predloženog dokaza ako ocijeni da je nepotreban.
16. Najzad, u vezi sa apelantovim navodima kojima je osporavao odluku o kazni, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima se osporavaju pravilnost i zakonitost pobijane presude i u ovom dijelu. Naime, u postupku odmjeravanja kazne prvostepeni sud je pravilno utvrdio i dao pravilan značaj svim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima koje su od uticaja na visinu kazne, tako da, i prema ocjeni toga suda, nije bilo mjesta za izricanje manje kazne za oba krivična djela, pa time i manje jedinstvene kazne zatvora.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da postupak koji je prethodio donošenju osuđujuće presude nije zadovoljio standarde pravičnosti, nego je, po unaprijed stvorenom zaključku o apelantovoj krivici, donesena osuđujuća presuda i izrečena zatvorska kazna u trajanju od 19 godina, koja je neprimjereno duga i nesrazmjerna počinjenom djelu i posljedicama djela. S tim u vezi, apelant tvrdi da nije počinio predmetno krivično djelo i da je u tom pogledu postojalo niz dokaza koji nisu pravilno ocijenjeni, tako da je selektivnom ocjenom dokaza izveden pogrešan zaključak. Naime, svoj zaključak redovni sudovi zasnivaju na iskazu oštećene koja je davala potpuno različite iskaze, a kritički odnos suda prema tom iskazu je potpuno izostao, te da su redovni sudovi zanemarili psihički profil oštećene. Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer nije imao ravnopravan tretman u postupku s obzirom na to da sudovi nisu ocijenili nalaz i mišljenje vještaka koje je predložila njegova odbrana, a odbijen je apelantov prijedlog da se sasluša S.T. kao svjedok, koji je trebalo da potvrdi da je oštećena nevinost izgubila upravo sa njime. Najzad, apelant smatra da je u osporenim presudama pogrešno utvrđeno da je bio u mogućnosti shvatiti značaj i posljedice svojih eventualnih radnji zbog pogrešno iznesenog sadržaja nalaza vještaka, prof. dr R.K., koji je naveo da je mogućnost apelanta da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima bila smanjena do stepena bitnog, te da su pogrešno ocijenjeni nalaz i mišljenje vještaka, dr N.M., koja je tvrdila drugačije.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da su apelantovi argumenti već izneseni u žalbi protiv prvostepene presude i da je o njima dao razloge u osporenoj presudi, zbog čega smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje.
19. Okružni sud smatra da navodi iz apelacije nisu osnovani, jer u postupku pred redovnim sudovima nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
20. Okružno javno tužilaštvo je istaklo da je apelant sve povrede koje ističe u apelaciji isticao i u žalbenom postupku i da je pravilna odluka Vrhovnog suda u dijelu kojim se odbijaju apelantovi žalbeni navodi, zbog čega smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji, te zbog čega predlaže da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
21. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) u relevantnom dijelu glasi:
Krivična djela protiv polnog integriteta Obljuba nad nemoćnim licem Član 194. st. (1) i (2) (1) Ko nad drugim licem izvrši obljubu ili drugu polnu radnju iskoristivši duševno oboljenje, nedovoljnu duševnu razvijenost, drugu duševnu poremećenost, nemoć ili kakvo drugo stanje tog lica uslijed kojeg ono nije sposobno za otpor, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. (2) Ako je krivično djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno prema maloljetnom licu ili na naročito svirep ili naročito ponižavajući način, ili je istom prilikom izvršeno više djela od strane više lica, ili je nastupila teška tjelesna ozljeda, teško narušeno zdravlje ili trudnoća nemoćnog ženskog lica, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
Polno nasilje nad djetetom Član 195. st. (2) i (4) (2) Ko izvrši nasilnu obljubu ili drugu polnu radnju sa djetetom (član 195.) ili sa nemoćnim licem (član 194.), kazniće se zatvorom od tri do petnaest godina.
(4) Ako je djelo iz st. 1, 2. i 3. ovog člana izvršeno na naročito svirep ili naročito ponižavajući način, ili je istom prilikom izvršeno više djela od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je uslijed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušenje zdravlja ili trudnoća silovanog ženskog lica, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje pet godina.
22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav (2) (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi dokazati nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata Član 279. stav (1) (1) Oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela koje je predmet postupka. Nijedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije seksualno iskustvo, ponašanje ili seksualnu orijentaciju neće biti prihvatljiv.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 014864 15 Kž 6 od 6. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 26. avgusta 2015. godine, a da je podnio apelaciju 28. septembra 2015. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
30. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnih djela polno nasilje nad djetetom i obljuba nad nemoćnim licem, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
31. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da nije počinio krivična djela za koja je osuđen i da je u tom smjeru postojalo niz dokaza koji nisu pravilno ocijenjeni, zbog čega smatra da je selektivnom, proizvoljnom i subjektivnom ocjenom izveden pogrešan zaključak da je učinilac predmetnih krivičnih djela. Takođe, apelant smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u nejednakom tretmanu stranaka u postupku i ignorisanju načela jednakosti oružja, jer redovni sudovi nisu ocijenili nalaz i mišljenje vještaka odbrane i jer su odbijeni dokazni prijedlozi odbrane da se kao svjedok sasluša S.T., kojim je nastojao dokazati da je oštećena nevinost izgubila sa tim svjedokom. Najzad, apelant smatra da je pogrešno utvrđen njegov psihički odnos prema učinjenom djelu i da je izrečena zatvorska kazna u trajanju od 19 godina neprimjerena i nesrazmjerna počinjenom krivičnom djelu i posljedicama djela.
32. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
34. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka, kao i u žalbi pred Vrhovnim sudom o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u prvostepenoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant počinio radnje opisane u izreci presude detaljno analizirao iskaz oštećene, te ga doveo u vezu sa iskazima drugih svjedoka, ocijenio ga sa aspekta sadržaja i doveo u vezu sa apelantovim iskazima tokom istrage i na glavnom pretresu, nalazima i mišljenjima vještaka odbrane i optužbe o psihičkom zdravlju oštećene u vrijeme izvršenja djela, te sa materijalnim dokazima, i to ispisom većeg broja SMS poruka upućenih oštećenoj sa apelantovog mobilnog telefona, koji direktno ili indirektno ukazuju na seksualnu tematiku ili eksplicitno imaju takav sadržaj. Takođe, Okružni sud je detaljno razmotrio i pitanje apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te je naveo da je u vezi sa time prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dr N.M., specijaliste psihijatra, koja je utvrdila da je apelant duševno zdravo lice, da je bio sposoban za rasuđivanje u inkriminisanom periodu, te da je bio sposoban da shvati značaj i posljedice svojih postupaka i da upravlja svojim postupcima. Dalje, proizilazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je sprovedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je u vezi sa apelantovim navodima kojima je ukazivao na nalaz i mišljenje vještaka R.K. naveo da apelantova mogućnost shvaćanja djela, kao i mogućnost upravljanja postupcima, nije kompromitovana bilo kakvim biološkim, niti bilo kojim drugim osnovom, te da ta mogućnost, ni prema nalazima vještaka odbrane, prof. dr R.K., nije umanjena do stepena bitnog, tako da su žalbeni prigovori kojima se osporava pravilnost utvrđenja ove odlučne činjenice bez osnova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. U vezi sa apelantovim navodima da mu je u konkretnom slučaju izrečena prestroga kazna koja je nesrazmjerna počinjenom djelu i njegovim posljedicama, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i u tom dijelu dali potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju. Naime, Ustavni sud uočava da je Okružni sud u prvostepenoj presudi uzeo u obzir sve okolnosti na apelantovoj strani koje je smatrao značajnim za donošenje odluke o kazni, te je izložio jasne razloge zbog kojih smatra da su izrečene kazne zatvora od po 10 godina, odnosno izrečena jedinstvena kazna zatvora od 19 godina, srazmjerne težini učinjenih krivičnih djela i njihovim posljedicama. Takođe, Ustavni sud zapaža da je te razloge, odlučujući o apelantovoj žalbi, u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud, koji je naveo da je Okružni sud pravilno utvrdio i dao pravilan značaj svim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima koje su od uticaja na visinu kazne, zbog čega nije bilo mjesta za izricanje manjih kazni za oba krivična djela, pa time i manje jedinstvene kazne zatvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svoje odluke i u pogledu odluke o kazni dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZRS, te da su i na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Najzad, u pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, jer je odbijen njegov prijedlog o saslušanju svjedoka S.T. na okolnost da li je oštećena sa tim svjedokom izgubila nevinost, Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Takođe, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci, ili sprovedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija pod jednakim uslovima i uz jednakost oružja. Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne sprovede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A, broj 235, tačka 34).
37. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je u osporenim odlukama jasno i argumentovano navedeno da se svjedok S.T. ne može saslušati na predložene okolnosti, jer je odredbom člana 279 ZKPRS propisano da nijedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije seksualno iskustvo, ponašanje ili seksualnu orijentaciju oštećenog ne može biti prihvatljiv. U vezi sa ovim zaključcima Okružnog suda koji su bili osporavani u apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je zaključio da je odredba člana 279 stav 1 ZKPRS imperativnog karaktera i da se ne radi o diskrecionom pravu suda da omogući izvođenje takvog dokaza. Stoga, imajući u vidu da su redovni sudovi prilikom odbijanja apelantovih dokaznih prijedloga naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih je odlučeno da se ne sprovedu dokazi koje je apelant izričito zahtijevao, Ustavni sud smatra da su time redovni sudovi poštovali svoju obavezu iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da osporenim odlukama nije poštovano njegovo pravo na ravnopravnost strana u postupku.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman