Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-620/15 (Apatinska pivara“ d.o.o. Apatin – Republika Srbija)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Legitiman cilj
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Javni interes
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Proporcionalnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-620/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 620/15, rješavajući apelaciju „Apatinske pivare“ d.o.o. Apatin, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Apatinske pivare“ d.o.o. Apatin podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 014508 14 Uvp od 11. decembra 2014.

godine i S1 3 U 014508 13 U od 25. jula 2014. godine i Rješenja Konkurencijskog savjeta Bosne i Hercegovine broj 02-26-3-18- 157-II/12 od 20. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Apatinska pivara“ d.o.o. Apatin – Republika Srbija (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Tanja Dušanić, direktorka pravnih i korporativnih poslova kod apelantkinje, podnijela je 5. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 014508 14 Uvp od 11. decembra 2014 godine i S1 3 U 014508 13 U od 25. jula 2014. godine i Rješenja Konkurencijskog savjeta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Konkurencijski savjet) broj 02-26-3-18-157-II/12 od 20. novembra 2013. godine.

2. Dina Duraković-Morankić, advokat iz Sarajeva, obavijestila je 30. oktobra 2015. godine Ustavni sud da ju je apelantkinja putem punomoći ovlastila za prijem pismena vezanih za predmetnu apelaciju, te je dostavila navedenu punomoć.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Konkurencijskog savjeta i podnosioca zahtjeva u postupku u kom su donesene osporene odluke „Dejan komerc“ d.o.o. Doboj zatraženo je 11. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH, Konkurencijski savjet i „Dejan komerc“ d.o.o. Doboj dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 25. maja 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Odlučujući o zahtjevu koji je „Dejan komerc“ d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio protiv apelantkinje, između ostalog, radi utvrđivanja zloupotrebe dominantnog položaja apelantkinje na relevantnom tržištu, Konkurencijski savjet je Rješenjem broj 02-26-3-18-157-II/12 od 20. novembra 2013. godine, između ostalog, utvrdio da je apelantkinja time što je odbila da s podnosiocem zahtjeva potpiše kupoprodajni ugovor za 2012. godinu zloupotrijebila dominantan položaj na tržištu distribucije i prodaje piva na teritoriji Republike Srpske iz člana 10 stav 2 tačka c) Zakona o konkurenciji. Apelantkinji je predmetnim rješenjem zbog kršenja citirane zakonske odredbe izrečena novčana kazna u iznosu od 430.000,00 KM u smislu člana 48 stav 1 tačka b) Zakona o konkurenciji, za koju je određeno da ju je apelantkinja dužna platiti u roku od osam dana od dana prijema tog rješenja. Navedenim rješenjem određeno je da ako apelantkinja ne uplati izrečenu novčanu kaznu, kazna će biti naplaćena od privrednog subjekta „Molson Coors“ d.o.o. Banjaluka, koji je u svojini privrednog subjekta Molson Coors Netherlands B. V. – apelantkinjinog vlasnika, a ako se izrečena novčana kazna ne uplati u navedenom roku, kazna će se naplatiti prinudnim putem u smislu odredbi člana 47 Zakona o konkurenciji, uz obračunavanje zatezne kamate za vrijeme prekoračenja roka, prema važećim propisima u Bosni i Hercegovini. Navedenim rješenjem apelantkinji je takođe naloženo da s podnosiocem zahtjeva zaključi kupoprodajni ugovor pod jednakim uslovima kao i s drugim distributerima na teritoriji Republike Srpske u vremenskom roku od 30 dana od dana prijema tog rješenja, te da u vremenskom roku od osam dana od dana zaključivanja ugovora dostavi dokaz o navedenom.

7. Konkurencijski savjet je u obrazloženju rješenja ukazao na to da se u skladu s članom 3 Zakona o konkurenciji i čl. 4 i 5 Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta relevantno tržište određuje kao tržište određenih proizvoda koji su predmet obavljanja djelatnosti privrednih subjekata na određenom geografskom području, te da relevantno tržište proizvoda obuhvata sve proizvode koje potrošači i/ili korisnici smatraju međusobno zamjenjivim, pod prihvatljivim uslovima, imajući u vidu njihove bitne karakteristike, kvalitet, uobičajenu namjenu, način upotrebe, uslove prodaje i cijene, a da relevantno geografsko tržište obuhvata cjelokupnu ili značajan dio teritorije Bosne i Hercegovine na kojoj privredni subjekti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uslovima i koji to tržište bitno razlikuju od uslova konkurencije na susjednim geografskim tržištima. Imajući u vidu navedeno, Konkurencijski savjet je kao relevantno tržište proizvoda u konkretnom predmetu utvrdio tržište distribucije i prodaje piva. Dalje, kao relevantno geografsko tržište Konkurencijski savjet je utvrdio tržište Republike Srpske, konstatujući da 17 (od ukupno 18) distributera apelantkinjinih proizvoda u 2012. godini ima registrovano sjedište na teritoriji Republike Srpske, a da je samo privredni subjekat „Donex“ d.o.o. Brčko registrovan na području Distrikta Brčko, te da se od ukupne količine uvezenog apelantkinjinog piva u Bosnu i Hercegovinu oko 96% plasira na područje Republike Srpske (prema podacima koje su prikupila treća lica i koji su detaljno prezentovani na stranici 21 obrazloženja rješenja).

8. Konkurencijski savjet je konstatovao da član 9 stav 1 Zakona o konkurenciji propisuje da privredni subjekat ima dominantan položaj na relevantnom tržištu roba ili usluga ako se zbog svoje tržišne snage može ponašati u značajnoj mjeri nezavisno od stvarnih ili mogućih konkurenata, kupaca, potrošača ili dobavljača, takođe uzimajući u obzir udio tog privrednog subjekta na relevantnom tržištu, udjele koje na tom tržištu imaju njegovi konkurenti, kao i pravne i druge zapreke za ulazak drugih privrednih subjekata na tržište. Takođe je ukazao na to da je odredbom stava 2 istog člana propisano da se pretpostavlja da privredni subjekat ima dominantan položaj na tržištu roba ili usluga ako na relevantnom tržištu ima udio veći od 40%. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, Konkurencijski savjet je analizom relevantnog tržišta nesporno utvrdio da apelantkinja ima dominantan položaj na relevantnom tržištu distribucije i prodaje piva na teritoriji Republike Srpske, uzimajući u obzir činjenicu da od ukupno 18 distributera koji imaju kupoprodajne ugovore s apelantkinjom za distribuciju piva u Bosni i Hercegovini u 2012. godini, 17 distributera ili njih 94,44% ima sjedište u Republici Srpskoj, dok samo jedan ima sjedište u Distriktu Brčko (prema Tabeli broj 5 na str. 21 obrazloženja rješenja), te da se (prema podacima iz tabela br. 5 i 6 i podacima distributera piva) od ukupne količine uvezenog apelantkinjinog piva u Bosnu i Hercegovinu oko 96% distribuira na područje Republike Srpske, a da od ukupne prodaje piva na relevantnom tržištu Republike Srpske tržišni udio apelantkinjinog piva iznosi 53,80%. Pored toga, Konkurencijski savjet je ukazao na to da je apelantkinja u sastavu grupacije Molson Coors, u čijem sastavu su i privredni subjekti Zagrebačka pivara d.o.o. Zagreb i Pivara Trebjesa d.o.o. Nikšić, čije pivo se takođe distribuira u Republiku Srpsku, zbog čega se taj tržišni udio dodatno povećava, a što dodatno povećava i dominantan položaj apelantkinje, odnosno navedene grupacije na relevantnom tržištu Republike Srpske.

9. Konkurencijski savjet je ukazao na to da dominantan položaj privrednog subjekta u pravilu nije zabranjen u smislu člana 10 Zakona o konkurenciji i člana 4 stav 1 Odluke o definisanju kategorija dominantnog položaja. Međutim, istakao je da je stavom 2 istog člana navedene odluke propisano da je zabranjena zloupotreba dominantnog položaja na relevantnom tržištu djelovanjem privrednog subjekta koje ima za cilj i posljedicu isključivanje ili „zatvaranje“ tržišta odnosno ograničavanje ili narušavanje efikasne tržišne konkurencije, dok je stavom 3 propisano da zloupotreba vladajućeg položaja na relevantnom tržištu isključivo postoji u onim slučajevima u kojima je privredni subjekat preduzeo odgovarajuće radnje na sopstvenu inicijativu. U vezi s tim, Konkurencijski savjet je ukazao na to da je članom 12 kupoprodajnih ugovora koje je apelantkinja zaključila s distributerima piva propisano: „Kupac [se] obavezuje da na ime obezbjeđenja obaveza po osnovu ambalaže dostavi prodavcu bankarsku garanciju na prvi poziv, u visini vrijednosti zadužene ambalaže u roku od 3 dana od dana zaključenja ugovora. Ukoliko kupac zaključi s prodavcem Aneks 1 na ugovor, bankarska garancija data u skladu s odredbama Aneksa 1 na ugovor koristi se kao obezbjeđenje obaveza po osnovu ambalaže iz osnovnog ugovora u kupoprodaji i zaključenih aneksa“. Zatim je ukazao da dokument – Izvod otvorenih stavki IOS od 27. januara 2012. godine, koji je izdala apelantkinja, pokazuje da podnosilac zahtjeva nema dugovanja prema apelantkinji. Takođe je ukazao na to da je apelantkinjino potraživanje ambalaže evidentirano protivtužbom koju je apelantkinja podnijela u postupku pred Privrednim sudom u Somboru u vrijednosti od 421.021,75 KM, i to tek 2013. godine. Shodno navedenom, Konkurencijski savjet je utvrdio da apelantkinja nije imala osnovan razlog za prestanak poslovne saradnje s podnosiocem zahtjeva, odnosno da nije imala opravdane razloge za nezaključivanje kupoprodajnog ugovora za 2012. godinu jer je eventualnu štetu nastalu nepovratom ambalaže mogla naplatiti putem bankarske garancije. Konkurencijski savjet je takođe utvrdio da je apelantkinja podnosiocu zahtjeva izvršila povrat bankarske garancije, što, prema mišljenju Konkurencijskog savjeta, ukazuje na činjenicu da pitanje povrata ambalaže ne može predstavljati relevantan razlog za nezaključivanje kupoprodajnog ugovora za 2012. godinu. Konkurencijski savjet je zaključio da je apelantkinja, odbijanjem potpisivanja kupoprodajnog ugovora za 2012. godinu s podnosiocem zahtjeva, zloupotrijebila dominantan položaj putem ograničavanja tržišta jer mu je onemogućila ulazak na relevantno tržište. Na taj je način, ograničavanjem broja distributera na relevantnom tržištu Republike Srpske, primijenila različite uslove u odnosu na ostale privredne subjekte – konkurente podnosioca zahtjeva s kojima je zaključila kupoprodajne ugovore za 2012. godinu, čime je podnosioca zahtjeva isključila s relevantnog tržišta i time stavila u nepovoljan konkurentski položaj. Konkurencijski savjet je takođe konstatovao da apelantkinjini navodi (prilog njenim tvrdnjama o razlozima nezaključivanja kupoprodajnog ugovora za 2012. godinu s podnosiocem zahtjeva) da „neotuđiva prava proizvođača koji ne proizvodi i ne prodaje nezamjenjiv i unikatan proizvod neophodan za dalju proizvodnju ili upotrebu da samostalno odluči s kim će poslovati i pod kojim uslovima, te da na taj način štiti poslovni interes svojih osnivača i vlasnika“ nisu u skladu s odredbama Zakona o konkurenciji, te da potvrđuju da je apelantkinja zabranjeno djelovanje protiv podnosioca zahtjeva preduzela na svoju inicijativu. Na osnovu navedenog, Konkurencijski savjet je utvrdio da je apelantkinja, odbijanjem potpisivanja kupoprodajnog ugovora za 2012. godinu s podnosiocem zahtjeva, zloupotrijebila dominantan položaj na tržištu distribucije i prodaje piva na teritoriji Republike Srpske u smislu člana 10 stav 2 tačka c) Zakona o konkurenciji.

10. Prilikom određivanja novčane kazne, Konkurencijski savjet se pozvao na odredbu člana 48 stav 1 tačka b) Zakona o konkurenciji. Pri tome, Konkurencijski savjet je naveo da je prilikom utvrđivanja visine novčane kazne uzeo u obzir namjeru, te dužinu trajanja povrede Zakona, kao i posljedice koje je ona imala na tržišnu konkurenciju u smislu člana 52 Zakona o konkurenciji. Shodno tome, Konkurencijski savjet je naveo da je apelantkinji izrekao novčanu kaznu kao u izreci rješenja, što predstavlja 01,3353% od njenog ukupnog prihoda za 2011. godinu, a koji iznosi 322.022.423,96 KM. Konkurencijski savjet je takođe ukazao da, s obzirom na visinu izrečene novčane kazne, koja je mnogo manja od one koja je mogla biti izrečena apelantkinji za utvrđenu povredu zakona, cilj prvenstveno nije bio kažnjavanje zbog kršenja zakona, već upozorenje na obavezu poštovanja pravila tržišne konkurencije.

11. Apelantkinja je podnijela tužbu protiv rješenja Konkurencijskog savjeta, koju je Sud BiH odbio Presudom broj S1 3 U 014508 13 U od 25. jula 2014. godine.

12. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH zaključio da je osporeno rješenje u osporavanom dijelu pravilno i zakonito. Pri tome, Sud BiH se u obrazloženju presude, između ostalih, pozvao na odredbe člana 3 st. 1, 2, 3 i 5, člana 9 st. 1 i 2, člana 10 stav 1 tačka c) Zakona o konkurenciji i član 2, te član 4 stav 1 i član 5 stav 1 Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta. Sud BiH je zaključio da je, suprotno apelantkinjinom prigovoru o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Konkurencijski savjet na osnovu dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta utvrdio činjenice koje su važne za rješavanje konkretne upravne stvari. U vezi s tim, Sud BiH je, između ostalog, ukazao na to da je Konkurencijski savjet zaključak prema kojem apelantkinja ima dominantan položaj na tržištu distribucije i prodaje piva na teritoriji Republike Srpske izveo polazeći, prije svega, od podataka o ukupnoj prodaji apelantkinjinog piva u 2012. godini i činjenice da od ukupno 18 distributera koji imaju zaključene kupoprodajne ugovore s apelantkinjom za distribuciju piva u Bosni i Hercegovini za 2012. godini, 17 distributera ili 94,44% ima registrovano sjedište u Republici Srpskoj, dok samo jedan ima sjedište u Distriktu Brčko. Pri tome, Sud BiH je istakao da je Konkurencijski savjet te podatke detaljno naveo u Tabeli 5 na stranici 21 obrazloženja svog rješenja, a koje je dobio na osnovu ugovora koje je dostavila apelantkinja i na osnovu podataka koje je dostavila Uprava za indirektno oporezivanje BiH. Dalje, Sud BiH je istakao da, prema podacima iz Tabele 5 i podacima koje su dostavili distributeri piva u Bosni i Hercegovini, od ukupne prodaje apelantkinjinog piva u Bosni i Hercegovini od ukupno 49.839.549,00 litara, na teritoriji Republike Srpske distribuira se 47.347.571,55 litara ili oko 96,00% od ukupne količine uvezenog piva u BiH. Pri tome, Sud BiH je ukazao na to da je tržišni udio apelantkinje i grupacije Molson Coors u 2012. godine (u čijem sastavu djeluje i apelantkinja na tržištu) u ukupnoj količini prodatog/plasiranog piva detaljno prikazan u Tabeli broj 6 osporenog rješenja, tako da se iz tih podataka može zaključiti da je apelantkinjin tržišni udio na relevantnom tržištu Bosne i Hercegovine u 2012. godini iznosio 28,21%, a na tržištu Republike Srpske 53,80%.

13. Sud BiH je dalje naveo da je Konkurencijski savjet kao relevantno geografsko tržište u konkretnom slučaju odredio tržište Republike Srpske, imajući u vidu, prije svega, činjenice koje se odnose na broj distributera koje je taj privredni subjekat imao u 2012. godini u Bosni i Hercegovini, kao i podatke koje su prikupila treća lica u toku postupka prema kojima se od ukupne količine apelantkinjinog piva uvezenog u BiH, na teritoriji Republike Srpske plasira oko 96%. Konstatujući da tržište Republike Srpske čini značajan dio teritorije Bosne i Hercegovine, Sud BiH je ocijenio da je u konkretnom slučaju ispunjen prvi uslov za određivanje relevantnog geografskog tržišta u skladu s odredbom člana 3 stav 3 Zakona o konkurenciji i člana 5 stav 1 Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta. Dalje, Sud BiH je konstatovao da je određivanjem relevantnog tržišta – tržišta Republike Srpske ispunjen i drugi uslov prema kojem je relevantno tržište ono tržište na kojem privredni subjekti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uslovima upravo iz razloga što je 17 apelantkinjinih distributera imalo registrovano sjedište na teritoriji Republike Srpske u 2012. godini. Osim toga, Sud BiH je naglasio da u daljoj distribuciji od ukupne prodaje apelantkinjinog piva u Bosni i Hercegovini u količini od 49.839.549,00 litara na teritoriji Republike Srpske se distribuira/proda 47.347.571,55 litara ili oko 96%, dok se preostala količina od 2.491.977,45 litara ili 4% distribuira na području Federacije Bosne i Hercegovine. Konačno, Sud BiH je istakao da je određivanjem relevantnog tržišta kao tržišta Republike Srpske ispunjen i uslov da se to tržište bitno razlikuje od uslova konkurencije na susjednim geografskim tržištima, imajući u vidu broj registrovanih distributera piva na teritoriji Republike Srpske u odnosu na teritoriju Federacije BiH na kojoj, nesporno, nema registrovanih distributera apelantkinjinog piva. Sud BiH je takođe zaključio da iz dokaza sadržanih u spisu predmeta i dokumentacije pribavljene na način i u postupku koji je propisan Zakonom o konkurenciji proizlazi da je Konkurencijski savjet detaljno analizirao tržišne udjele apelantkinje i ostalih učesnika na relevantnom tržištu i da je na osnovu tih podataka zaključio da apelantkinja sa svojim tržišnim udjelom od 53,80% nema značajniju konkurenciju budući da djeluje u sastavu grupacije Molson Coors, u čijem su sastavu i privredni subjekti Zagrebačka pivara d.o.o. Zagreb i Pivara Trebjesa d.o.o. Nikšić, čije pivo se takođe distribuira na području Republike Srpske.

14. Sud BiH je dalje konstatovao da je Konkurencijski savjet izveo pravilan zaključak da apelantkinja nije opravdala razloge za odluku o prestanku saradnje s podnosiocem zahtjeva. S tim u vezi, navode o nevraćenoj ambalaži koje je apelantkinja isticala kao razlog za prekid poslovne saradnje, čak i da se prihvate kao dokazani, Sud BiH je ocijenio nedovoljnim da bi se opravdao prekid poslovne saradnje tih privrednih subjekata, tim prije što je konstatovao da se u konkretnom slučaju radi o vodećem distributeru apelantkinjinih proizvoda na relevantnom tržištu, s kojim je apelantkinja i ranije, prethodnih godina, imala zaključene ugovore o distribuciji piva. Sud BiH je ukazao na to da je Konkurencijski savjet na osnovu Izvoda iz otvorenih stavki IOS od 27. januara 2012. godine, koji je izdala apelantkinja, zaključio da podnosilac zahtjeva nema dugovanja prema apelantkinji. Sud BiH je istakao da je ocjenom tog dokaza posebno, te dovođenjem u vezu s ostalim dokazima, posebno odredbama člana 12 kupoprodajnih ugovora koje je apelantkinja zaključila s ostalim distributerima piva, Konkurencijski savjet izveo pravilan zaključak da apelantkinja nije imala dovoljno opravdane razloge da ne zaključi kupoprodajni ugovor za 2012. godinu s podnosiocem zahtjeva kao distributerom s kojim je ostvarivala dugogodišnju poslovnu saradnju, tim prije što je eventualnu štetu nastalu zbog nepovrata ambalaže mogla naplatiti putem bankarske garancije. Sud BiH je utvrdio da je pravilan zaključak Konkurencijskog savjeta prema kojem je apelantkinja, time što nije zaključila kupoprodajni ugovor s podnosiocem zahtjeva za 2012. godinu, zloupotrijebila dominantan položaj putem ograničavanja tržišta jer je odustajanjem od zaključivanja tog ugovora onemogućila ulazak podnosiocu zahtjeva na relevantno tržište i na taj način, ograničavanjem broja distributera na relevantnom tržištu Republike Srpske, primijenila različite uslove u odnosu na ostale privredne subjekte – konkurente podnosioca zahtjeva s kojima je za 2012. godinu zaključila kupoprodajne ugovore. Time ga je isključila s relevantnog tržišta i stavila u nepovoljan konkurentski položaj.

15. Sud BiH je konstatovao da prilikom donošenja osporene odluke Konkurencijskog savjeta nisu učinjene povrede postupka iz člana 134 Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) jer je strankama u svakoj fazi postupka data mogućnost da se izjasne o činjenicama i okolnostima koje su važne za pravilnu odluku. S tim u vezi, Sud BiH je ocijenio da su neosnovani apelantkinjini navodi prema kojima joj nisu dostavljena dva podneska, čime joj je onemogućeno da se izjasni na navode iz tih podnesaka, a što je, po njenom mišljenju, bilo odlučno u postupku. Naime, Sud BiH je ukazao na to da iz spisa predmeta proizlazi da se na navode sadržane u aktima na koje se apelantkinja pozvala u tužbi apelantkinja izjasnila više puta u toku postupka, a posebno u odnosu na Izvod iz otvorenih stavki (IOS) od 27. januara 2012. godine, a to izjašnjenje je dato 11. oktobra 2013. godine, i to u vezi s izjašnjenjem koje je apelantkinja dala na akt broj 02-26-3-18-44- II/12 koji joj je dostavio Konkurencijski savjet. Sud BiH je takođe ukazao na to da je, osim navedenog, Konkurencijski savjet od apelantkinje zatražio i dodatna pojašnjenja u vezi s navedenim dokazom – Izvodom iz otvorenih stavki od 27. januara 2012. godine, što je evidentno iz akta Konkurencijskog savjeta broj 02-26-3-18-141-II/12 od 17. oktobra 2013. godine, čime je apelantkinji ponovo pružio priliku da se očituje na njega. Shodno tome, Sud BiH je odbio kao neosnovane te apelantkinjine navode, kao navode u vezi s izjašnjenjem na podnesak podnosioca zahtjeva broj 02-26-3-018-155-II/12 od 22. oktobra 2013. godine, uz obrazloženje da iz sadržaja tog podneska proizlazi da podnosilac zahtjeva u tom podnesku nije naveo činjenice niti je dostavio dokaze na koje se apelantkinja ranije nije mogla izjasniti.

16. Dalje, Sud BiH je istakao da je Konkurencijski savjet osporenim aktom odlučio da će se novčana kazna, u slučaju da apelantkinja ne plati izrečenu kaznu, naplatiti od privrednog subjekta Molson Coors d.o.o Banjaluka, imajući u vidu da se radi o privrednom subjektu koji je dio privredne grupacije Molson Coors Netherlands B.V., a koji je istovremeno i apelantkinjin vlasnik. Sud BiH je ukazao na to da je kod ovako utvrđenih činjenica pravilno Konkurencijski savjet s osnovom u odredbama člana 2 stav 2, te člana 14 stav 1 i člana 53 Zakona o konkurenciji izveo zaključak da ima zakonsku mogućnost naplate izrečenih novčanih kazni i od povezanih društava, a koja je zapravo predviđena kao alternativna mogućnost (isključivo i tek nakon što privredni subjekat kojem je izrečena kazna nije kaznu uplatio u ostavljenom roku i izvjesno je da je neće uplatiti). Shodno tome, Sud BiH je prigovore koje je apelantkinja istakla u tom smislu odbio kao neosnovane.

17. Apelantkinja je podnijela zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BiH, koji je Apelaciono vijeće Suda BiH odbilo Presudom broj S1 3 U 014508 14 Uvp od 11. decembra 2014. godine.

18. Sud BiH je u obrazloženju presude zaključio da je osporena presuda pravilna i zakonita. Pri tome, Sud BiH je ocijenio da su neosnovani apelantkinjini navodi da je Konkurencijski savjet pogrešno odredio relevantno geografsko tržište, u vezi s čim je u suštini dao iste razloge kao i u presudi koja je bila predmet zahtjeva za vanredno preispitivanje. Pored toga, Sud BiH je istakao da je apelantkinja u „nastavku zahtjeva“ prihvatila mogućnost da se 96% njenih proizvoda prodaje na teritoriji Republike Srpske, ali da je dalje navela „ da su tuženi Konkurencijski savjet i Sud [BiH] zanemarili činjenicu da je 8 [njenih] distributera izjavilo da [njene] proizvode prodaju na cijeloj teritoriji [BiH]“. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da Konkurencijski savjet u predmetnom rješenju nije ni tvrdio suprotno, već da je utvrdio da se od ukupne prodaje apelantkinjinog piva u BiH od 49.839.549,00 l na teritoriji Republike Srpske distribuira/proda 47.347.571,55 l ili oko 96% od ukupne količine uvezenog piva, dok se preostala količina od 2.491.97745 l ili 4% distribuira na području FBiH. Sud BiH je takođe konstatovao da su neosnovani apelantkinjini navodi da su zaključci Konkurencijskog savjeta u suprotnosti sa stavom relevantnih evropskih institucija. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na to da se, postupajući po relevantnim odredbama Zakona o konkurenciji i relevantnim podzakonskim aktima, Konkurencijski savjet prilikom donošenja osporenog rješenja, a što je utvrđeno i u samom tom rješenju, koristio sudskom praksom Evropskog suda i odlukama Evropske komisije – Uredbom Evropske komisije broj 2790/1999 o primjeni člana 81 Ugovora o osnivanju Evropske komisije na kategorije vertikalnih sporazuma i Smjernicama za vertikalna ograničenja Evropske komisije. Pored toga, ocijenio je da ni ostali apelantkinjini prigovori ne mogu biti od uticaja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

20. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinja, u suštini, smatra da joj je pravo na pravično suđenje u konkretnom slučaju povrijeđeno usljed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, povrede odredaba procesnog prava i principa ravnopravnosti strana u postupku. Apelantkinja takođe smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede prava na obrazloženu odluku i prava na suđenje pred nepristrasnim sudom kao segmenata prava na pravično suđenje. Apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno i neosnovano utvrđeno postojanje njenog dominantnog položaja, te da je pogrešno kao relevantno proizvodno tržište utvrđeno tržište distribucije i prodaje piva, a kao relevantno geografsko tržište utvrđeno tržište Republike Srpske, pri čemu je Konkurencijski savjet zanemario svoju raniju praksu prema kojoj je kao relevantno geografsko tržište definisao tržište Bosne i Hercegovine. Dalje, apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju došlo do pogrešne primjene člana 10 stav 2 tačka c) Zakona o konkurenciji. Apelantkinja tvrdi da su u konkretnom slučaju prekršene odredbe ZUP-a zbog toga što joj nisu dostavljena dva podneska koja je Konkurencijskom savjetu dostavio podnosilac zahtjeva, čime joj je onemogućeno da se izjasni o pitanju koje je od značaja za donošenje odluke. Apelantkinja takođe navodi da je, suprotno odredbama Zakona o konkurenciji, Konkurencijski savjet, u dijelu kojim se reguliše način plaćanja kazne, kaznu, ukoliko ne bude mogla da bude naplaćena od nje, stavio na teret društvu Moolson Coors d.o.o. Banjaluka kao drugom pravnom licu koje nije učestvovalo u konkretnom postupku i nije moglo da se izjasni o tome. Pored toga, apelantkinja ističe da Konkurencijski savjet nije ukazao koju je konkretno praksu Evropskog suda i odluke Evropske komisije koristio u konkretnom slučaju. Apelantkinja ukazuje na to da je navedeno istakla u postupku pred Sudom BiH, ali da taj sud u osporenim presudama nije razmatrao njene argumente, čime je, po apelantkinjinom mišljenju, povrijedio njeno pravo na obrazloženu presudu, princip ravnopravnosti strana u postupku i pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom.

21. U pogledu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, apelantkinja, u suštini, smatra da je do povrede ovog prava u konkretnom slučaju došlo zbog toga što Sud BiH nije suštinski i potpuno razmotrio njene navode. U pogledu navodne povrede prava na imovinu, apelantkinja, između ostalog, smatra da u konkretnom slučaju nije postignuta ravnoteža između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite njenih prava, pogotovo imajući u vidu visinu izrečene kazne.

b) Odgovori na apelaciju

22. Sud BiH smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantkinjina prava na čiju je povredu apelantkinja ukazala u apelaciji, tvrdeći da je za sve apelantkinjine navode dao jasne i potpune razloge u obrazloženjima svojih odluka, pri kojima ostaje i dalje. Shodno tome, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Konkurencijski savjet smatra da su apelacioni navodi neosnovani i navodi da u cijelosti ostaje pri osporenom rješenju. Pri tome se Konkurencijski savjet poziva na odredbe Zakona o konkurenciji, Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta i Odluke o definisanju kategorija dominantnog položaja. U suštini, Konkurencijski savjet ponavlja razloge iz obrazloženja osporenih odluka. Pored toga, ističe da se, u smislu odredbe člana 2 stav 2 Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, relevantno tržište određuje posebno za svaki dati slučaj. Shodno tome, Konkurencijski savjet smatra da je površno apelantkinjino upoređivanje „prethodnih odluka i analiza ranijih postupaka“. Takođe ističe da su neosnovani apelacioni navodi da su prekršene odredbe ZUP-a jer apelantkinji nisu dostavljena na izjašnjenje dva podneska koja je podnosilac zahtjeva dostavio Konkurencijskom savjetu. Naime, Konkurencijski savjet navodi da je apelantkinja 30. maja i 25. septembra 2013. godine izvršila uvid u konkretan spis predmeta. Pored toga, Konkurencijski savjet navodi da član 2 st. 2 i 3 Zakona o konkurenciji predviđa primjenu tog zakona i na privredne subjekte koji imaju kontrolu i na drugim privrednim subjektima, kao i na privredne subjekte registrovane van BiH, dok član 48 istog zakona propisuje izricanje novčanih kazni za teže povrede Zakona o konkurenciji, pa bi u tom smislu zakonske odredbe koje preciziraju izricanje novčane kazne bile u potpunosti „obesmišljene“ kada ne bi postojala mogućnost da se novčana kazna ne naplati od povezanih lica koja su registrovana na teritoriji BiH.

24. Podnosilac zahtjeva smatra da su apelacioni navodi neosnovani i da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantkinjina prava na čiju povredu je apelantkinja ukazala u apelaciji. Pri tome, podnosilac zahtjeva, između ostalog, ponavlja razloge iz obrazloženja osporenih odluka. Takođe ukazuje na to da iz izvoda iz registra Agencije za privredne registre Srbije (koji je dostavio u prilogu odgovora na apelaciju) proizlazi da je Tanja Dušanić, koja je potpisala apelaciju u apelantkinjino ime, prekoračila ovlašćenja u zastupanju s obzirom na to da prema navedenom dokumentu ona može zastupati apelantkinju u poslovima do 25.000,00 evra i uz zajednički potpis s direktorom finansija, a u konkretnom slučaju apelantkinji je izrečena novčana kazna u iznosu od 430.000,00 KM, zbog čega smatra da je apelacija nedopuštena.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“ br. 48/05, 76/07 i 80/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. st. 2. i 3.

(2) Ovaj zakon primjenjuje se i na privredne subjekte koji imaju kontrolu nad drugim privrednim subjektom, te na privredne subjekte pod njihovom kontrolom. Privrednim subjektom pod kontrolom drugog privrednog subjekta smatra se privredni subjekt u kojem drugi privredni subjekt neposredno ili posredno:

a) ima više od polovine udjela ili dionica, ili

b) može ostvarivati više od polovine glasačkih prava, ili

c) ima pravo na postavljanje više od polovine članova uprave, nadzornih odbora, odnosno odgovarajućeg tijela za upravljanje, te vođenje poslova, ili

d) na drugi način ima pravo na upravljanje poslovanjem privrednog subjekta. (3) Ovaj zakon primjenjuje se i na privredne subjekte sa sjedištem i prebivalištem u inostranstvu, ako njihovo djelovanje proizvodi značajan efekat na tržište Bosne i Hercegovine ili na značajnijem dijelu tržišta.

Član 3. (Relevantno tržište) (1) Relevantno tržište, u smislu ovog zakona, određuje se kao tržište određenih proizvoda i/ili usluga koji su predmet obavljanja djelatnosti privrednih subjekata na određenom geografskom području.

(2) Relevantno tržište proizvoda i/ili usluga obuhvata sve proizvode i/ili usluge koje potrošači i/ili korisnici smatraju međusobno zamjenjivim, pod prihvatljivim uslovima, imajući u vidu naročito njihove bitne karakteristike, kvalitet, uobičajenu namjenu, način upotrebe, uslove prodaje i cijene.

(3) Relevantno geografsko tržište obuhvata cjelokupan ili značajan dio teritorije Bosne i Hercegovine na kojem privredni subjekti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda i/ili usluga pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uslovima i koji to tržište bitno razlikuju od uslova konkurencije na susjednim geografskim tržištima.

[…] (5) Konkurencijski savjet podzakonskim aktom će propisati bliže kriterijume i način utvrđivanja relevantnog tržišta.

Član 9. (Dominantan položaj) (1) Privredni subjekt ima dominantan položaj na relevantnom tržištu roba ili usluga, ako se zbog svoje tržišne snage može ponašati u značajnoj mjeri nezavisno od stvarnih ili mogućih konkurenata, kupaca, potrošača ili dobavljača, takođe uzimajući u obzir udio tog privrednog subjekta na relevantnom tržištu, udjele koje na tom tržištu imaju njegovi konkurenti, kao i pravne i druge zapreke za ulazak drugih privrednih subjekata na tržište.

(2) Pretpostavlja se da privredni subjekt ima dominantan položaj na tržištu roba ili usluga ako na relevantnom tržištu ima udio veći od 40%.

(…) (5) Konkurencijski savjet podzakonskim aktom će bliže definisati kategoriju dominantnog položaja.

Član 10. (Zloupotreba dominantnog položaja) (1) Zabranjena je svaka zloupotreba dominantnog položaja jednog ili više privrednih subjekata na relevantnom tržištu.

(2) Zloupotreba dominantnog položaja posebno se odnosi na:

[...]

c) primjenu različitih uslova za istu ili sličnu vrstu poslova s ostalim stranama, čime ih dovode u neravnopravan i nepovoljan konkurentski položaj;

[...] Član 14. stav 1.

(1)Namjeravanu koncentraciju privrednih subjekata, iz člana 12. stav (1) ovog zakona, učesnici koncentracije su obavezni prijaviti, i to kada su ispunjeni sljedeći uslovi:

[...] Član 35.

(Prikupljanje podataka) (1) U sprovođenju postupka, stranke i druga pravna i fizička lica dužna su na zahtjev Konkurencijskog savjeta ili službenog lica:

a) dostaviti sva potrebna obavještenja u formi pisanih podnesaka ili usmenih izjava te dostaviti na uvid potrebne podatke i dokumentaciju bez obzira na kojem se mediju nalaze;

b) omogućiti neposredan uvid u sve poslovne prostorije, svu nepokretnu i pokretnu imovinu, poslovne knjige, baze podataka i drugu dokumentaciju, i u tome ne može biti spriječen poslovnom, državnom ili tehničkom tajnom;

c) dostaviti potrebne podatke i obavještenja drugim licima koja mogu doprinijeti rješavanju i pojašnjenju određenih pitanja o sprečavanju, ograničavanju ili narušavanju tržišne konkurencije;

d) omogućiće obavljanje drugih neophodnih radnji radi utvrđivanja svih relevantnih činjenica u postupku.

[...] Član 43. stav 7.

Konkurencijski savjet, u svrhu ocjene datog slučaja, može se koristiti sudskom praksom Evropskog suda pravde i odlukama Evropske komisije.

Član 48. (Novčane kazne za teže povrede Zakona) (1) Novčanom kaznom u iznosu najviše do 10% vrijednosti ukupnog godišnjeg prihoda privrednog subjekta, iz prethodne godine koja je prethodila godini u kojoj je nastupila povreda zakona, kazniće se privredni subjekt ili fizičko lice, ako:

[...]

b) zloupotrijebi dominantni položaj na način propisan odredbama člana 10. ovog zakona;

[...] Član 52.

(Određivanje visine kazni) Konkurencijski savjet prilikom određivanja visine novčane kazne uzet će u obzir namjeru i trajanje povrede kojom su povređene odredbe ovog zakona. Član 53.

(1)Novčane kazne iz čl. 48. i 49. ovog zakona odnose se i na udruženja privrednih subjekata.

[...]

26. Odluka o utvrđivanju relevantnog tržišta („Službeni glasnik BiH“ br. 18/06 i 34/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(Relevantno tržište) (1) Relevantno tržište se određuje kao tržište određenih proizvoda koji su predmetom obavljanja djelatnosti privrednih subjekata na određenom geografskom području.

(2) Relevantno tržište se određuje posebno za svaki dati slučaj.

Član 4.

(Relevantno tržište proizvoda) Relevantno tržište proizvoda obuhvaća sve proizvode koje potrošači i/ili korisnici smatraju međusobno zamjenjivim, pod prihvatljivim uslovima, imajući u vidu naročito njihove bitne karakteristike, kvalitet, uobičajenu namjenu, način upotrebe, uslove prodaje i cijene.

Član 5.

(Relevantno geografsko tržište) 1)Relevantno geografsko tržište obuhvaća cjelokupan ili značajan dio teritorije Bosne i Hercegovine na kojem privredni subjekti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uslovima i koji to tržište bitno razlikuju od uslova tržišne konkurencije na susjednim geografskim tržištima.

[…]

27. Odluka o definisanju kategorija dominantnog položaja („Službeni glasnik BiH“ br. 18/06 i 34/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(Dominantni položaj privrednog subjekta) (1) Privredni subjekt na relevantnom tržištu proizvoda ili usluga ima dominantni položaj, kada se zbog svoje tržišne snage može ponašati i djelovati u značajnoj mjeri nezavisno o stvarnim ili mogućim konkurentima, kupcima, potrošačima ili dobavljačima, i na taj način ograničava ili sprečava efikasnu konkurenciju.

(2) Privredni subjekt na relevantnom tržištu proizvoda ili usluga ima dominantni položaj kad nema konkurenciju ili ako postojeća konkurencija nije značajna.

Član 4.

(Zloupotreba dominantnog položaja) (1) Dominantni položaj koji ima privredni subjekat na relevantnom tržištu u pravilu nije zabranjen.

(2) Zabranjena je zloupotreba dominantnog položaja na relevantnom tržištu kroz djelovanje privrednih subjekata koje ima za cilj i posljedicu isključivanje konkurenata sa tržišta ili „zatvaranje“ tržišta potencijalnim konkurentima odnosno ograničavanje ili narušavanje efikasne tržišne konkurencije.

(3) Zloupotreba dominantnog položaja na relevantnom tržištu, u smislu st. (1) i (2) ovog člana isključivo postoji u onim slučajevima u kojima je privredni subjekat preduzeo odgovarajuće djelovanje na vlastitu inicijativu.

[…] Član 5.

(Način utvrđivanja dominantnog položaja) (1) Dominantni položaj privrednog subjekta u zavisnosti od datog slučaja može se utvrditi na cijelom tržištu Bosne i Hercegovine ili na njenom značajnijem dijelu.

[…] Član 6.

(Tržišni udio privrednog subjekta) (1) Pretpostavlja se da privredni subjekat ima dominantni položaj na relevantnom tržištu proizvoda ili usluga ako ima tržišni udio veći od 40%.

[...]

28. Zakon o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari, i u tom cilju moraju se potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 134.

(1) Stranka ima pravo učestvovati u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, dati potrebne podatke i braniti svoja prava i zakonom zaštićene interese, a službena osoba obavezna je to omogućiti.

(2) Stranka može iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati tačnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima.

Ona ima pravo sve do donošenja rješenja dopunjavati i objašnjavati svoje tvrdnje, a ako to čini poslije održane usmene rasprave, dužna je opravdati zbog čega to nije učinila na raspravi.

(3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je pružiti mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

29. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 49.

Protiv konačne odluke Upravnog odjeljenja Suda i konačne odluke najvišeg suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine donesene u upravnom sporu može se podnijeti zahtjev za preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za preispitivanje).

Zahtjev za preispitivanje može se podnijeti zbog povrede zakona Bosne i Hercegovine ili zbog povrede pravila postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke.

Član 53.

Apelaciono odjeljenje rješava o zahtjevu po pravilu, na nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da podnosilac zahtjeva u odgovoru na apelaciju ukazuje na to da je apelaciju podnijelo neovlašćeno lice i predlaže da se, shodno tome, apelacija odbaci kao nedopustiva. Pri tome problematizuje ovlašćenje Tanje Dušanić, direktorke pravnih i korporativnih poslova kod apelantkinje (koja je u apelantkinjino ime i kao njena zastupnica podnijela apelaciju), da zastupa apelantkinju u konkretnom predmetu s obzirom na ograničenja u zastupanju koja navedena ima prema izvodu iz registra Agencije za privredne registre Srbije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz osporene Presude Suda BiH broj S1 3 U 014508 14 Uvp od 11. decembra 2014 godine proizlazi da je Tanja Dušanić, direktorka pravnih i korporativnih poslova kod apelantkinje, zastupala apelantkinju i u postupku pred Sudom BiH u kojem je donesena ta presuda, a da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je podnosilac zahtjeva u tom postupku dovodio u pitanje njeno ovlašćenje za zastupanje apelantkinje. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da apelacija sadrži apelantkinjin pečat, kao i da podnosilac zahtjeva u odgovoru na apelaciju ne osporava činjenicu da je Tanja Dušanić direktorka pravnih i korporativnih poslova kod apelantkinje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju na to da je predmetnu apelaciju podnijelo neovlašćeno lice.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 014508 14 Uvp od 11. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 18. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelantkinja tvrdi da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava odluke kojima je utvrđena zloupotreba njenog dominantnog položaja na relevantnom tržištu u smislu odredaba Zakona o konkurenciji i drugih podzakonskih akata. Podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, Ustavni sud ukazuje na to da se garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuju i na postupak u kojem su donesene takve odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 1865/12 od 8. decembra 2015. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

39. Apelantkinja, u suštini, smatra da joj je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba procesnog prava, te povrede prava na ravnopravnost u postupku. Apelantkinja takođe smatra da joj je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud.

40. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Dalje, Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama istakli da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, st. 83 s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

42. U odnosu na apelacione navode iz kojih proizlazi da apelantkinja smatra da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da apelantkinja u konkretnom slučaju ima dominantan položaj na relevantnom tržištu, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelantkinja te navode već isticala u postupku pred Sudom BiH. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je taj sud, nasuprot apelantkinjinom mišljenju, razmotrio te apelantkinjine navode i da je dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoj zaključak da ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnoj pravnoj stvari.

43. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, smatra da je potrebno da ukaže na to da iz obrazloženja osporenog rješenja Konkurencijskog savjeta proizlazi da je Konkurencijski savjet, pozivajući se na odredbe člana 3 st. 1, 2, 3 i 5 Zakona o konkurenciji, te člana 4 i člana 5 stav 1 Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, kao relevantno tržište proizvoda u konkretnom slučaju utvrdio tržište distribucije i prodaje piva, a kao relevantno geografsko tržište utvrdio tržište Republike Srpske, te da je pozivajući se na odredbe člana 9 st. 1 i 2 Zakona o konkurenciji utvrdio da apelantkinja ima dominantan položaj na tako utvrđenom relevantnom tržištu. Ustavni sud zatim primjećuje da je Sud BiH, očitujući se o apelantkinjinom prigovoru o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, u tom dijelu ukazao na to da je Konkurencijski savjet svoj zaključak prema kojem apelantkinja ima dominantan položaj na tržištu distribucije i prodaje piva na teritoriji Republike Srpske izveo polazeći, prije svega, od podataka o ukupnoj prodaji apelantkinjinog piva u 2012. godini (a koja je iznosila 53,80% od ukupne prodaje piva na teritoriji Republike Srpske) i činjenice da od ukupno 18 distributera koji imaju zaključene kupoprodajne ugovore s apelantkinjom za distribuciju piva u Bosni i Hercegovini za 2012. godini, 17 distributera ili 94,44% ima registrovano sjedište u Republici Srpskoj, a te činjenice i podaci detaljno su prezentovani u tabelama br. 5 i 6 na str. 21 i 22 osporenog rješenja Konkurencijskog savjeta i utvrđeni na osnovu ugovora koje je dostavila apelantkinja i podataka koje je dostavila Uprava za indirektno oporezivanje BiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenim presudama dao detaljne i jasne razloge za svoj zaključak o neosnovanosti apelantkinjinih navoda da je Konkurencijski savjet proizvoljno i neosnovano kao relevantno geografsko tržište u konkretnom slučaju odredio tržište Republike Srpske. Naime, Sud BiH je obrazložio da tržište Republike Srpske čini značajan dio teritorije Bosne i Hercegovine, da 17 (od ukupno 18) distributera apelantkinjinih proizvoda u 2012. godini ima registrovano sjedište na teritoriji Republike Srpske i da se od ukupne količine uvezenog apelantkinjinog piva u Bosnu i Hercegovinu oko 96% plasira na područje Republike Srpske, te da se to tržište bitno razlikuje od uslova konkurencije na susjednim geografskim tržištima, imajući u vidu broj registrovanih distributera piva na teritoriji Republike Srpske u odnosu na teritoriju Federacije BiH na kojoj, nesporno, nema registrovanih distributera apelantkinjinog piva.

44. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra potrebnim da ukaže na to da je odredbom člana 2 stav 2 Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, a na koju se pozvao i Sud BiH, propisano da se relevantno tržište određuje posebno za svaki dati slučaj. Pored toga, Ustavni sud ističe da je Sud BiH obrazložio da iz dokaza sadržanih u spisu predmeta i dokumentacije pribavljene na način i u postupku koji je propisan Zakonom o konkurenciji, proizlazi da je Konkurencijski savjet izvršio detaljnu analizu tržišnih udjela apelantkinje i ostalih učesnika na relevantnom tržištu i da je na osnovu tih podataka zaključio da apelantkinja sa svojim tržišnim udjelom od 53,80% nema značajniju konkurenciju budući da djeluje u sastavu grupacije Molson Coors, u čijem sastavu su i privredni subjekti Zagrebačka pivara d.o.o. Zagreb i Pivara Trebjesa d.o.o. Nikšić, čije pivo se takođe distribuira na području Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir sadržaj navedenih odredbi Zakona o konkurenciji i Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta na koje su se u obrazloženju osporenih odluka vezano za pitanje apelantkinjinog dominantnog položaja na relevantnom tržištu pozvali Konkurencijski savjet i Sud BiH, kao i odredbi člana 2 st. 1 i 2, člana 5 stav 1 i člana 6 stav 1 Odluke o definisanju kategorija dominantnog položaja, na koje se Konkurencijski savjet i Sud BiH nisu eksplicitno pozvali, a kojim su pobliže propisani uslovi definisanja dominantnog položaja na tržištu, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u zaključku osporenih odluka da je apelantkinja u konkretnom slučaju imala dominantan položaj na tržištu distribucije i prodaje piva na teritoriji Republike Srpske kao relevantnom tržištu.

45. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka dati dovoljno jasni i precizni razlozi za utvrđenje da je apelantkinja, odbijanjem potpisivanja kupoprodajnog ugovora za 2012. godinu s podnosiocem zahtjeva, zloupotrijebila dominantan položaj na tržištu distribucije i prodaje piva na teritoriji Republike Srpske iz člana 10 stav 2 tačka c) Zakona o konkurenciji. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je Sud BiH u osporenoj presudi od 25. jula 2014. godine obrazložio da je dovođenjem dokaza ˗ Izvoda iz otvorenih stavki IOS od 27. januara 2012. godine, a prema kojem podnosilac zahtjeva nema dugovanja prema apelantkinji, u vezu s ostalim dokazima, posebno odredbama člana 12 kupoprodajnih ugovora koje je apelantkinja zaključila s ostalim distributerima piva, Konkurencijski savjet izveo pravilan zaključak da apelantkinja nije imala dovoljno opravdane razloge da ne zaključi kupoprodajni ugovor za 2012. godinu s podnosiocem zahtjeva kao distributerom s kojim je ostvarivala dugogodišnju poslovnu saradnju, tim prije što je eventualnu štetu nastalu zbog nepovrata ambalaže mogla naplatiti putem bankarske garancije. Shodno tome, Sud BiH je obrazložio da je pravilan zaključak Konkurencijskog savjeta prema kojem je apelantkinja, time što nije zaključila kupoprodajni ugovor s podnosiocem zahtjeva za 2012. godinu, zloupotrijebila dominantan položaj putem ograničavanja tržišta jer je odustajanjem od zaključivanja tog ugovora onemogućila ulazak podnosiocu zahtjeva na relevantno tržište i na taj način, ograničavanjem broja distributera na relevantnom tržištu Republike Srpske, primijenila različite uslove u odnosu na ostale privredne subjekte – konkurente podnosioca zahtjeva s kojima je za 2012. godinu zaključila kupoprodajne ugovore. Time je podnosioca zahtjeva isključila s relevantnog tržišta i stavila ga u nepovoljan konkurentski položaj.

46. Dovodeći navedeno obrazloženje u vezu s odredbom člana 10 stav 2 tačka c) Zakona o konkurenciji kojom je propisano da se zloupotreba dominantnog položaja posebno odnosi na primjenu različitih uslova za istu ili sličnu vrstu poslova s ostalim stranama, čime ih dovode u neravnopravan i nepovoljan konkurentski položaj, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinom mišljenju, ne vidi proizvoljnost u zaključku osporenih odluka da je apelantkinja, odbijanjem potpisivanja kupoprodajnog ugovora za 2012. godinu s podnosiocem zahtjeva, zloupotrijebila dominantan položaj na tržištu distribucije i prodaje piva na teritoriji Republike Srpske iz člana 10 stav 2 tačka c) Zakona o konkurenciji.

47. Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni. Ustavni sud takođe smatra da je Sud BiH, suprotno apelantkinjinim navodima da nisu ocijenjeni njeni argumenti, odgovorio na apelantkinjine navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučivanje u konkretnom slučaju.

48. U vezi s apelacionim navodima da su u konkretnom slučaju prekršene odredbe ZUP-a zbog toga što dva podneska koja je Konkurencijskom savjetu dostavio podnosilac zahtjeva nisu dostavljeni apelantkinji, čime joj je onemogućeno da se izjasni o pitanju koje je od značaja za donošenje odluke, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH u osporenoj presudi od 25. jula 2014. godine očitovao i na te navode. Naime, Sud BiH je dao dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da nedostavljanjem tih podnesaka apelantkinji nije onemogućeno da se izjasni o pitanju koje je od značaja za donošenje odluke, te Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni procesnog prava budući da iz obrazloženja osporenih odluka nespornim proizlazi da se apelantkinja aktima na koje se pozvala u tužbi više puta očitovala na navode sadržane u tim podnescima i u toku postupka više puta izjasnila o njima.

49. U vezi s apelantkinjinim navodima da je plaćanje kazne, ukoliko je ona ne plati, suprotno odredbama Zakona o konkurenciji, stavljeno na teret Moolson Coors d.o.o. Banjaluka koje nije učestvovalo u predmetnom postupku, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se Sud BiH u osporenoj presudi od 25. jula 2014. godine (donesenoj povodom apelantkinjine tužbe) očitovao na te navode, obrazloživši da je Konkurencijski savjet utvrdio da se radi o privrednom subjektu koji je dio privredne grupacije Molson Coors Netherlands B.V., a koji je istovremeno i apelantkinjin vlasnik (te činjenice apelantkinja i ne osporava), zbog čega je pravilno, s osnovom u odredbama člana 2 stav 2, te člana 14 stav 1 i člana 53 Zakona o konkurenciji, izveo zaključak da ima zakonsku mogućnost naplate izrečenih novčanih kazni i od povezanih društava, a koja je zapravo predviđena kao alternativna mogućnost, i to isključivo i tek nakon što privredni subjekat (apelantkinja) kojem je izrečena kazna ne plati kaznu u ostavljenom roku i izvjesno je da je neće uplatiti. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije, odnosno apelantkinjinog zahtjeva za preispitivanje navedene presude Suda BiH, proizlazi da apelantkinja te svoje navode nije ponovila i u tom zahtjevu, odnosno da u postupku vođenom pred Vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH nije osporavala takav zaključak Suda BiH izražen u presudi od 25. jula 2014. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se prema odredbi člana 49 stav 2 Zakona o upravnim sporovima zahtjev za preispitivanje može podnijeti zbog povrede zakona Bosne i Hercegovine ili zbog povrede pravila postupka koji je prethodio donošenju osporavane odluke, a da prema odredbi člana 53 Zakona o upravnim sporovima BiH, Apelaciono odjeljenje osporavanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja, propuštanjem da predmetne navode iznese u zahtjevu za preispitivanje navedene presude Suda BiH, odnosno da ospori zakonitost ovakvog zaključka Suda BiH izraženog u presudi od 25. jula 2014. godine, sebi uskratila mogućnost da se Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH očituje o tome, a time i Ustavni sud.

50. U odnosu na apelantkinjine navode da u postupku pred redovnim sudovima nije bila tretirana ravnopravno sa suprotnom stranom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinja kršenje ovog principa vidi u tome što Sud BiH nije uzeo u obzir njene argumente. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u ranijim tačkama ove odluke zaključeno da osporene odluke zadovoljavaju standarde člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi da u konkretnom postupku nije bila tretirana ravnopravno sa suprotnom stranom.

51. U odnosu na apelantkinjine navode o pristrasnosti suda, Ustavni sud zapaža da apelantkinja te navode zapravo veže za obrazloženje presuda Suda BiH. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud zaključio da osporene odluke zadovoljavaju standarde člana 6 stav 1 Evropske konvencije i imajući u vidu prethodna razmatranja vezana za navodnu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je redovni sud prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju bio pristrasan, pa su stoga i ovi navodi neosnovani.

52. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

53. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

54. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

55. Ustavni sud napominje da se u konkretnom slučaju mora utvrditi da li je apelantkinja titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da riječ „imovina“ uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine).

56. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odlukama, u skladu sa članom 48 stav 1 tačka b) Zakona o konkurenciji, apelantkinji izrečena novčana kazna u iznosu od 430.000,00 KM, što predstavlja 001,3353% od njenog ukupnog prihoda za 2011. godinu, a koji iznosi 322.022.423,96 KM, u smislu člana 48 stav 1) tačka b) Zakona o konkurenciji. S obzirom na to, nesporno je da navedeni novčani iznos predstavlja apelantkinjinu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da stoga, u smislu relevantne prakse Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5465/14 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 54), odluke Konkurencijskog savjeta odnosno Suda BiH predstavljaju miješanje u apelantkinjino pravo na mirno uživanje imovine.

57. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da novčane kazne spadaju u djelokrug drugog stava člana 1, koji, između ostalog, dozvoljava državama ugovornicama da kontrolišu upotrebu imovine kako bi obezbijedile plaćanje novčanih kazni. Međutim, ta odredba se mora tumačiti u svjetlu opšteg principa ustanovljenog u prvoj rečenici prvog stava i stoga mora biti ispunjen uslov zakonitosti i mora postojati opravdani odnos srazmjernosti između upotrijebljenih sredstava i željenog cilja (vidi, Evropski sud, između ostalih, Allan Jacobsson protiv Švedske (br. 1) od 25. oktobra 1989. godine, serija A, broj 163, str. 17, stav 55, Philips protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 41087/98, stav 51, CEDH 2001-VII).

58. Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da se zakonitost izrečene novčane kazne ne dovodi u pitanje s obzirom na to da je izrečena na osnovu člana 48 stav 1) tačka b) Zakona o konkurenciji, dakle zbog apelantkinjinog ponašanja suprotno relevantnim odredbama člana 10 stav 2 tačka c) Zakona o konkurenciji, te da njen iznos ne prelazi maksimum propisan navedenom odredbom i da je izrečena u službi ostvarivanja legitimnog cilja – obezbjeđenja izvršenja odluka Konkurencijskog savjeta koje ima isključivu nadležnost da utvrdi postojanje nedozvoljenog ponašanja na tržištu, te da obezbijedi i zaštiti tržišno nadmetanje kao vrijednosti od opšteg značaja (op. cit. AP 5465/14, tačka 56).

59. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da miješanje u apelantkinjino pravo nije bilo zakonito i da nije bilo u službi legitimnog cilja. Stoga je potrebno odgovoriti na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantkinjinih prava i opšteg javnog interesa.

60. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46 i 50).

61. U konkretnom slučaju visina izrečene novčane kazne apelantkinji, kako je ukazao i Konkurencijski savjet, ima cilj da otkloni nedozvoljeno ponašanje – zloupotrebu dominantnog položaja. Takođe, visinom izrečene kazne Konkurencijski savjet je želio da upozori druge subjekte u BiH na obavezu poštovanja Zakona o konkurenciji. Shodno navedenom, te imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da Konkurencijski savjet i Sud BiH nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je apelantkinja prekršila Zakon o konkurenciji zloupotrebom vladajućeg položaja, pri čemu je apelantkinji novčana kazna izrečena u okviru zakonom propisanog limita „do 10% vrijednosti ukupnog godišnjeg prihoda privrednog subjekta“, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u konkretnom slučaju apelantkinji izrečenom novčanom kaznom nametnut pretjeran teret i time narušen „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca.

62. Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

63. U vezi s apelantkinjinim navodima da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelantkinja nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje tog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantkinja u okolnostima konkretnog predmeta koristila sve zakonom raspoložive pravne lijekove (podnošenje tužbe Sudu BiH, podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje), da je Sud BiH u oba postupka razmotrio apelantkinjine prigovore koje je ocijenio kao bitne i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultovali apelantkinjinim uspjehom u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji upućuju na zaključak da je činjenično stanje nepotpuno i netačno utvrđeno i da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, da su osporene odluke neobrazložene, niti iz činjenica konkretnog slučaja proizlazi da je povrijeđen princip ravnopravnosti u postupku.

65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je za utvrđeno nedozvoljeno postupanje izrečena novčana kazna propisana zakonom i koja je u službi ostvarivanja legitimnog cilja, te čija visina ne rezultuje pretjeranim teretom za apelantkinju i ne narušava „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite apelantkinjinih interesa.

66. Takođe, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelantkinja koristila zakonom dozvoljene pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultovali njenim uspjehom ne može voditi zaključku o nedjelotvornosti pravnih lijekova.

67. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman