Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1968/17 (H. B. i E. Š.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1968/17

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1968/17, rješavajući apelaciju Hasiba Bjelića i Emira Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasiba Bjelića i Emira Šarića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 026779 17 Kž 16 od 14. marta 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026779 17 Kv 6 od 2. marta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hasib Bjelić i Emir Šarić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupaju Fahrudin Ibrišimović i Senad Kreho, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 19. maja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 026779 17 Kž 16 od 14. marta 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026779 17 Kv 6 od 2. marta 2017. godine. Apelanti su, također, podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Kantonalnom sudu i Kazneno-popravnom zavodu Sarajevo (u daljnjem tekstu: KPZ) da apelanti odmah budu pušteni iz pritvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji apelanata.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 31. maja 2017. godine, Tužilaštvo 8. juna 2017. godine, a Kantonalni sud 28. juna 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026779 17 Kv 6 od 2. marta 2017. godine prema apelantima, protiv kojih se po potvrđenoj optužnici Tužilaštva broj T09 0 KTO 0062996 13 od 30. decembra 2016. godine vodi krivični postupak zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi sa krivičnim djelima porezna utaja iz člana 273. stav 3. KZFBiH i pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 31. istog zakona, u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora produžen je pritvor za još dva mjeseca, pa im po tom rješenju može trajati do 5. maja 2017. godine ili do nove odluke suda. Apelantima je pritvor produžen iz razloga koji su propisani u članu 146. stav 1. tač. a) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalni sud zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela za koja su optuženi temeljio na brojnim dokazima koji su pobrojani na str. od 2. do 12. prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je na temelju navedenih dokaza zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelanti u vremenskom periodu od početka 2010. godine pa do 3. juna 2016. godine organizirali i rukovodili grupom za organizirani kriminal koja je zajedničkim djelovanjem počinila krivična djela propisana zakonom u FBiH i u tom svojstvu primali uplate na svoje račune, kao i to da su Z.B., F.H., kao članovi grupe za organizirani kriminal, u tom svojstvu, također, primali uplate sa računa kompanije „Special Security Vehicle Trading FZE“ iz Dubaija - Ujedinjeni Arapski Emirati, sa kojom su prethodno zaključivali fiktivne ugovore

– memorandume, a ta sredstva su kasnije koristili za kupovinu različite pokretne i nepokretne imovine na ime apelanata i na taj način su navedeni novac uvodili u legalne finansijske tokove u BiH. Navedeno, po mišljenju Kantonalnog suda, nesumnjivo upućuje da je kod optuženih postojala svijest o njihovom zajedničkom djelovanju, kao i to da su apelanti i ostala navedena lica znali jedni za druge. Na taj način apelanti su izbjegli zakonsku obavezu plaćanja poreza i doprinosa u ukupnom iznosu od 4.031.235.75 KM.

7. Postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) u odnosu na apelante Kantonalni sud je zasnovao na činjenici da apelanti posjeduju državljanstvo Ruske Federacije, pored državljanstva BiH, da posjeduju nekretnine velike vrijednosti, da prvoapelant u Ruskoj Federaciji posjeduje dva stana, a drugoapelant jedan stan i da je vlasnik dviju firmi u Ruskoj Federaciji, kao i da su apelanti u Dubaiju u postupku kupovine dva apartmana za koja su već dali kaparu. Osim toga, oba apelanta su oženjeni državljankama Ruske Federacije sa kojima imaju djecu i koji žive u Ruskoj Federaciji. Također je nesporno da su oni često putovali na relaciji Dubai, Istanbul, Minhen, Beograd, Beč, te na druge destinacije iz čega proizlazi opravdana bojazan da bi se apelanti puštanjem na slobodu dali u bjekstvo, te na taj način ometali, odnosno otežavali daljnji tok predmetnog krivičnog postupka koji se vodi protiv njih, pogotovo što su, nakon potvrđivanja optužnice, postali svjesni težine optužbi koje im se stavljaju na teret i zaprijećene krivičnopravne sankcije za navedena krivična djela.

8. Postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH Kantonalni sud je zasnovao na činjenici da su apelantima na teret stavljena krivična djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju dužem od tri godine, čime su ispunjeni objektivni uvjeti za produženje pritvora po navedenom osnovu, kao i da su ispunjeni subjektivni uvjeti za produženje pritvora apelantima, jer su apelanti krivična djela činili u kontinuitetu i u dužem vremenskom periodu (duže od pet godina) u kom su preduzeli brojne radnje učinjenja krivičnih djela za koja se terete, te su iskazali visok stepen upornosti pri izvršenju inkriminiranih radnji, koje su rezultirale enormno visokim (višemilionskim) iznosima protivpravno stečene imovinske koristi. Kantonalni sud je ukazao da je činjenica da apelanti nisu ranije osuđivani za ista krivična djela, ali da ranija osuđivanost nije conditio sine qua non za određivanje/ produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Naime, bitno je utvrditi postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja krivičnog djela, odnosno bojazan da će započeto krivično djelo biti dovršeno, a u konkretnom slučaju takve okolnosti postoje i konkretizirane su. U prilog navedenom govore i okolnosti koje ukazuju na povezanost apelanata sa različitim off shore kompanijama u svijetu, kao i okolnost da apelanti imaju izgrađene čvrste veze sa određenim osobama u inozemstvu koje su vršile doznačavanje novca na njihove račune i račune njihovih kompanija sa područja poznatih kao off shore zone, a što jasno ukazuje na mogućnost da apelanti ponove, odnosno nastave da vrše istovrsna krivična djela i posredstvom drugih inozemnih off shore kompanija. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti, ukoliko se nađu na slobodi, ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo, naročito ocjenjujući dugogodišnji kontinuitet preduzimanja krivičnopravnih radnji koje im se stavljaju na teret.

9. Kantonalni sud je, također, ispitao mogućnost izricanja blažih mjera apelantima u smislu člana 137. stav 2. ZKPFBiH, umjesto mjere pritvora, pa i mjera zabrane iz člana 140. ZKPFBiH. Međutim, istakao je da smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na vrstu i težinu krivičnih djela koja su apelantima stavljena na teret, te s obzirom na zakonske razloge na osnovu kojih je apelantima pritvor produžen, cilj i svrha se ne bi mogle ostvariti blažom mjerom, odnosno da je mjera pritvora jedina mjera kojom se predmetni krivični postupak može okončati.

10. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je smatrao da su u konkretnom slučaju ispunjeni kako opći, tako i posebni zakonski uvjeti za produženje mjere pritvora apelantima, zbog čega im je produžio pritvor u smislu člana 151. ZKPFBiH u vezi sa članom 146. stav 1. tač. a) i c) istog zakona.

11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026779 17 Kž 16 od 14. marta 2017. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanata izjavljene protiv prvostepenog rješenja.

12. Vrhovni sud je, prije svega, ukazao da sama tvrdnja apelanata da prvostepeno rješenje predstavlja „kopiju“ prethodnog rješenja sama po sebi ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, jer je predmet konkretnog žalbenog postupka rješenje Kantonalnog suda od 2. marta 2017. godine, a ne rješenje od 5. januara 2017. godine koje je pravosnažno. Zatim, istaknuto je da je tvrdnja prvoapelanta da je bilo neophodno održati ročište i pružiti priliku odbrani da se izjasni o produženju pritvora, također, neosnovana. S tim u vezi je ukazano da odbrani nije uskraćena mogućnost očitovanja, odnosno iznošenja kontraargumenata protiv sudske odluke, jer se to može učiniti korištenjem prava na žalbu-čime je neutemeljen žalbeni prigovor da je odbrani uskraćeno pravo na efektivni pravni lijek.

13. Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud u svom rješenju dao sadržajnu analizu dokaza iz kojih, i po shvatanju Vrhovnog suda, proizlazi osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja su im potvrđenom optužnicom stavljena na teret. Ukazano je da je u obrazloženju prvostepenog rješenja navedeno da dostavljeni dokazi osnovano ukazuju na to da su apelanti kriminalnu djelatnost vršili u vremenskom periodu od početka 2010. pa do kraja juna 2016. godine, da su u tom vremenskom intervalu evidentirane inozemne doznake na računima apelanata, te da su apelanti, prije nego što su uplate izvršene, formalno sačinili i komercijalnim bankama u BiH predali više fiktivnih memoranduma o razumijevanju koji su sklopljeni sa navedenim inozemnim firmama, a koji su im poslužili kao osnov za inozemne novčane transfere na račune u BiH. Dalje je navedeno da utvrđenje da se radi o lažnim memorandumima proizlazi iz iskaza prvoapelanta od 7. jula 2016. godine i iskaza svjedoka D.M., a iz iskaza vještaka Ć.D. proizlazi da je drugoapelant izbjegao svoju zakonsku obavezu plaćanja poreza u iznosu od 2.039.626,15 KM. Nadalje, istaknuto je da je Kantonalni sud obrazložio i pojasnio i ulogu članova grupe F.H. i Z.B., te proizlazi da su oni bili ovlašteni za raspolaganje po računima apelanata na način kako je to obrazložio Kantonalni sud. Sve ovo, po shvatanju Vrhovnog suda, opravdava stav Kantonalnog suda da su apelanti u kritičnom vremenskom periodu, dakle u periodu od početka 2010. godine pa do 3. juna 2016. godine, organizirali i rukovodili grupom za organizirani kriminal, te da je kod organizatora grupe (apelanata) i njenih članova postojala svijest o njihovom zajedničkom djelovanju usmjerenom ka izvršenju krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora više od tri godine ili teža kazna. S tim u vezi, ocijenjen je neosnovanim žalbeni prigovor drugoapelanta da je prvostepeni sud zaključak o osnovanoj sumnji zasnovao samo na nalazu vještaka Ć.D., jer se, kako je istakao Vrhovni sud, vještak ekonomske struke ne može izjašnjavati na okolnosti da li je neki ugovor legalan ili nije, odnosno na organizatorsku ulogu drugoapelanta, jer je to u nadležnosti suda.

14. Vrhovni sud je dalje istakao da pravilnost prvostepenog rješenja nije dovedena u pitanje ni žalbenim prigovorima drugoapelanta u pogledu zaključaka Kantonalnog suda o postojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora propisanih članom 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH.

15. Suprotno žalbenim navodima iznesenim u tom pravcu, Vrhovni sud je ocijenio prvostepenu odluku valjanom i osnovanom i u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka

a) ZKPFBiH. U tom smislu, Vrhovni sud je naveo da opasnost od bjekstva, po nalaženju prvostepenog suda, prvenstveno proizlazi iz činjenice da apelanti, pored državljanstva BiH, imaju i državljanstvo Ruske Federacije, kao i putne isprave ove države, te da obojica imaju prebivalište u Ruskoj Federaciji. Konkretno, drugoapelant je vlasnik dviju firmi u Rusiji, sa suprugom koja je državljanka Ruske Federacije ima zajedničku djecu čije stalno prebivalište nije u Bosni i Hercegovini. Po ocjeni Vrhovnog suda, sve ove okolnosti opravdavaju stav prvostepenog suda da kod drugoapelanta postoji jak motiv da, u slučaju ukidanja pritvora, bjekstvom ili skrivanjem onemogući dalje vođenje krivičnog postupka. Također je istaknuto da ne treba zanemariti ni činjenicu da je drugoapelant u svom iskazu od 7. jula 2016. godine izjavio da su on i prvoapelant u fazi kupovine dva apartmana u Dubaiju. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni prigovor da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o pritvoru postupio suprotno odredbi člana 15. stav 1. i člana 3. ZKPFBiH, jer se odredba člana 15. stav 1. ZKPFBiH odnosi na dužnost suda da stranke i branitelja tretira na jednak način i da svakoj strani pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovog izvođenja na glavnom pretresu, dok se odredba člana 3. stav 2. ZKPFBiH odnosi na pravilo in dubio pro reo koje sud obavezuje isključivo pri donošenju presude. Kako iz stanja spisa, po ocjeni Vrhovnog suda, nesporno proizlazi da drugoapelantu nije produžen pritvor po tački a) stava 1. člana 146. ZKPFBiH isključivo zbog toga što ima dvojno državljanstvo, te kako pobijano rješenje sadrži konkretne razloge zbog čega na strani drugoapelanta postoji opasnost od bjekstva, Vrhovni sud je žalbu drugoapelanta, kao i njegovo pozivanje u žalbi na odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 2930/15 i na okolnost da je imovina drugoapelanta blokirana odbio kao neosnovano.

16. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani i žalbeni prigovori drugoapelanta u odnosu na ispunjenje zakonskih uvjeta za produženje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud svoj zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela, za slučaj da drugoapelantu pritvor bude ukinut, temeljio na tome da je drugoapelant u dužem vremenskom periodu preduzeo brojne krivičnopravne radnje koje u sebi sadrže sve bitne elemente krivičnih djela za koja se tereti, potom, na postojanju dokaza koji ukazuju na očiglednu čvrstu vezu drugoapelanta sa određenim osobama iz inozemstva koje su vršile doznačavanje novca na račune apelanata u Bosni i Hercegovini, kao i na činjenici da postoji osnovana sumnja da je drugoapelant, vezano za prijem ovih novčanih sredstava iz inozemstva, počinio krivična djela porezna utaja i pranje novca. Po shvatanju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je opravdano zaključio da bi drugoapelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao ponoviti iste radnje i nastaviti vršenje istovrsnih krivičnih djela i putem drugih off shore kompanija. Zaključak o postojanju ovog posebnog pritvorskog osnova, po ocjeni Vrhovnog suda, nije zasnovan isključivo na ozbiljnosti i težini optužbi protiv apelanata, nego na realnim okolnostima koje se odnose na povezanost drugoapelanta sa različitim off shore kompanijama u svijetu, te se kod ovakvog činjeničnog stanja neosnovanim pokazuje pozivanje drugoapelanta na Odluku Ustavnog suda broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine i presudu Evropskog suda Ilijkov protiv Bugarske, te na okolnost da je imovina drugoapelanta blokirana.

17. Vrhovni sud je, također, ocijenio da prvostepeno rješenje sadrži razloge iz kojih je vidljivo zbog čega nije bilo moguće apelantima, umjesto mjere pritvora, izreći neku od mjera zabrane. Naime, prvostepeno rješenje sadrži konkretne činjenice iz kojih je izveden zaključak da u konkretnom slučaju i dalje postoji razlozi za pritvor prema obojici apelanata iz tač. a) i c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, pa je zaključeno da drugoapelant neosnovano ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine.

18. Na kraju, istaknuto je i da nije prihvatljiv prijedlog drugoapelanta da mu se mjera pritvora zamijeni jamstvom zbog toga što se jamstvo, po članu 141. ZKPFBiH, može odrediti samo ako je pritvor određen isključivo zbog opasnosti od bjekstva, a drugoapelantu je pritvor produžen zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz odredbe člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH.

19. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je našao da su neosnovani žalbeni navodi apelanata, pa je primjenom odredbe člana 337. stav 3. odlučio kao u izreci rješenja.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

20. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

21. U vezi sa ovim navodima, apelanti su istakli da smatraju da im je nezakonito određen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH. Navode da je obrazloženje osporenog rješenja Kantonalnog suda kako u pogledu postojanja osnovane sumnje, tako i u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) identično kao i obrazloženje prethodnog rješenja Kantonalnog suda od 5. januara 2017. godine kojim je apelantu produžen pritvor, odnosno da predstavlja puko ponavljanje tog rješenja, pa je izostala suštinska kontrola opravdanosti pritvora. Na taj način, u situaciji kada im se pritvor dva puta produžava potpuno identičnim rješenjima, apelanti smatraju da im je uskraćeno i pravo na djelotvoran pravni lijek, jer nisu mogli ponoviti žalbene razloge iznesene u žalbama izjavljenim protiv rješenja Kantonalnog suda od 5. januara 2017. godine, jer je o njima Vrhovni sud već odlučio tako da je odbio te žalbe.

22. Apelanti dalje navode da im je predmetnom optužnicom stavljeno na teret da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3. KZFBiH i pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.

23. Međutim, apelanti navode da osporena rješenja, pri odlučivanju o tome da li postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, zanemaruju bitna obilježja krivičnog djela organizirani kriminal, i to posebno u dijelu koji se odnosi na neophodnost da grupa za organizirani kriminal može postojati samo ukoliko sve vrijeme trajanja takve grupe ima najmanje tri člana. U tom smislu apelanti ukazuju na vremenski okvir iz optužnice po kojem su njih dvojica organizirali grupu za organizirani kriminal koja je djelovala u periodu od početka 2010. godine do 3. juna 2016. godine, te ističu da grupa za organizirani kriminal nije sve vrijeme postojanja imala neophodna tri člana, pa stoga apelanti nisu mogli počiniti krivično djelo organizirani kriminal u periodu koji se navodi u rješenjima kojim im se produžava pritvor. Nadalje, apelanti ističu da osporena rješenja ne sadrže obrazloženje ni o drugim bitnim elementima krivičnog djela organizirani kriminal (da pripadnici takve grupe djeluju sa pripadničkom voljom, da je svako od njih imao unaprijed određene zadatke i/ili da je kao pripadnik prihvatio ciljeve grupe i njene organizacijske elemente), te ukazuju da puko navođenje spiska dokaza samo za sebe nije dovoljno za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo organizirani kriminal.

24. Apelanti dalje smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, pored navoda o stereotipnim formulacijama rješenja, apelanti ističu da im nije pruženo obrazloženje o tome kako se može smatrati da postoji realna opasnost od bjekstva imajući u vidu udaljenost između Bosne i Hercegovine i Ruske Federacije, pogotovo što im je blokirana cjelokupna imovina i oduzete putne isprave. Vezano za poseban pritvorski razlog iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP, apelanti su ukazali na odluke Ustavnog suda br. AP 316/17 i AP 394/17 od 7. marta 2017. godine, kao i na praksu Evropskog suda (Clooth protiv Belgije i dr.), tj. praksu Ustavnog suda u Odluci broj AP 4309/14.

25. Apelanti, također, smatraju da sve navedeno upućuje i na zaključak da su u obrazloženjima osporenih rješenja u potpunosti izostali razlozi i obrazloženja zbog čega u konkretnom slučaju ista svrha ne bi mogla biti ostvarena izricanjem mjera zabrane ZKPFBiH.

26. Konačno, apelanti ističu da, s obzirom na to da su u pritvoru već 10 mjeseci, zaslužuju da dobiju konkretnije i detaljnije obrazloženje o tome zašto se ne primjenjuju odredbe o ukidanju pritvora čim se za to steknu uvjeti, odnosno zbog čega se pritvor pretvara u izdržavanje kazne, umjesto da se, čim se za to steknu uvjeti, ukine i zamijeni mjerama zabrane.

b)Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni i Kantonalni sud, te Tužilaštvo su u odgovoru na apelaciju istakli da je apelacija neosnovana, pri čemu su Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo ponovili razloge iz obrazloženja osporenih rješenja, te ukazali da sud pri kontroli pritvora nije obavezan imati nove razloge, već je obavezan utvrditi jesu li eventualno okolnosti identične kao što su bile, ili su se promijenile.

V. Relevantni propisi

28. U Krivičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:

Član 272.

Pranje novca (1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni izvršenjem krivičnog djela, primi, zamjeni, drži, njome raspolaže upotrijebi u privredom ili drugom poslovanju ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je novac ili imovinska korist iz stava 1. ovog člana velike vrijednosti izvršilac će se kazniti, kaznom zatvora u trajanju od jedne godine do deset godina. (3) Ako je pri izvršenju krivičnog djela iz stava 1. i 2. ovog člana izvršilac postupio iz nehaja u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljene krivičnim djelom, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od tri godine, (4) Novac ili imovinska korist iz stava 1. do 3. ovog člana će se oduzeti.

Član 273. st. 1. i 3.

Porezna utaja Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 342. stav (2) Organizirani kriminal (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

29. U Zakonu o krivičnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 145. st. (1), (2, (4)) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

Član 146. stav (1) tač. a) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, Član 151.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 026779 17 Kž 16 od 14. marta 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 21. marta 2017. godine a apelacija je podnesena 19. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

36. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudskoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela ili bijega nakon njegovog počinjenja;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

37. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije pretvoriti u kaznu za osumnjičenog.

38. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je, najprije, potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

40. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001. god.).

41. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja optuženom u razumnom roku, ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Do presude optuženi se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juna 2008. s dodatnim referencijama).

42. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret i za koja je u vrijeme donošenja rješenja o produženju pritvora potvrđena optužnica na temelju koje je protiv apelanata u toku krivični postupak pred Kantonalnim sudom. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan na provedenim pojedinačno pobrojanim dokazima, iskazima saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima. Na temelju navedenih dokaza i kako su oni interpretirani u obrazloženjima osporenih rješenja ne mogu se prihvatiti osnovanim tvrdnje apelanata da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza izveli proizvoljan zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelima porezna utaja iz člana 273. stav 3. KZFBiH i pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo pomoć učiniocu nakon učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba) zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.

44. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Ustavni sud zapaža da je pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH (opasnost od bjekstva) određen na osnovu toga što apelanti posjeduju (i) državljanstvo i pasoš Ruske Federacije, kao i pasoš BiH, što imaju trajnu vezu sa Ruskom Federacijom, s obzirom na to da su im supruge i djeca državljani Ruske Federacije i da žive u njoj, te zato što posjeduju nekretnine velike vrijednosti u Ruskoj Federaciji.

45. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH u pogledu opasnosti od bjekstva, te na praksu Evropskog suda prema kojoj se opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti, ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).

46. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, obrazlažući svoj zaključak da je pritvor trenutno jedina adekvatna mjera kojom se može osigurati prisustvo apelanata i nesmetano vođenje krivičnog postupka u konkretnom predmetu, s obzirom na činjenicu da apelanti posjeduju državljanstvo Ruske Federacije, pored državljanstva BiH, istakli da apelanti posjeduju nekretnine velike vrijednosti, da prvoapelant u Ruskoj Federaciji posjeduje dva stana, a drugoapelant jedan stan i da je vlasnik dviju firmi u Ruskoj Federaciji, kao i da su apelanti u Dubaiju u postupku kupovine dva apartmana za koja su već dali kaparu. Osim toga, oba apelanta su oženjeni državljankama Ruske Federacije sa kojima imaju djecu i koji žive u Ruskoj Federaciji. Također, iz nalaza vještaka finansijske struke proizlazi da su apelanti protivzakonitim radnjama pribavili više miliona KM i da, shodno tome, imaju na raspolaganju značajna novčana sredstva, koja im u dosadašnjem toku istrage, odnosno postupka nisu oduzeta a koja bi pokrila njihove eventualne troškove bjekstva. Također je nesporno da su oni često putovali na relaciji Dubai, Istanbul, Minhen, Beograd, Beč, te na druge destinacije iz čega proizlazi opravdana bojazan da bi se apelanti puštanjem na slobodu dali u bjekstvo, te na taj način ometali, odnosno otežavali daljnji tok predmetnog krivičnog postupka koji se vodi protiv njih

47. Ustavni sud u vezi s tim ističe da su tačni navodi apelanata da dvojno državljanstvo, prema praksi Ustavnog suda, samo po sebi, bez dodatnih okolnosti ne može predstavljati razlog za određivanje pritvora po ovom osnovu (vidi, Ustavni sud, pored ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, AP 2860/14 od 6. novembra 2014. godine, tačka 25, dostupne na www.ustavnisud.ba). Međutim, imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelantima pritvor iz ovog zakonskog osnova nije određen isključivo zbog okolnosti da apelanti posjeduju dvojno državljanstvo, već da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljne i konkretne razloge koji u svojoj sveukupnosti opravdavaju zaključak redovnih sudova da su ispunjeni zakonski uvjeti da se apelantima odredi pritvor zbog razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Iz navedenog proizlazi da se u slučaju apelanata redovni sudovi nisu koristili stereotipnim formulacijama, a da se nisu osvrnuli na specifične činjenice zbog kojih je apelantima produžen pritvor (vidi, naprimjer, predmete Sulaoja protiv Estonije, broj 55939/00, stav 64, 15. februara 2005. godine, i Tsarenko protiv Rusije, broj 5235/09, stav 70, 3. marta 2011. godine).

48. Prema tome, Ustavni sud smatra da su sudovi dali dovoljne i jasne razloge za svoj zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH koji se ne mogu smatrati proizvoljnim, te koji su zasnovani na činjenicama koje mogu pokazati da se, zaista, radi o riziku da apelanti pobjegnu i da je pritvor neophodno produžiti prema tom zakonskom osnovu.

49. U pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će se krivično djelo ponoviti, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, naročito prošlosti i karaktera osobe koja je u pitanju, i stava Ustavnog suda usvojenog u predmetu broj AP 4309/14 (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, Serija A, broj 225).

50. U konkretnom slučaju opasnost od ponavljanja krivičnog djela iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH redovni sudovi su zasnivali kako na postojanju objektivnih okolnosti vezanih za ovaj pritvorski razlog (apelantima se kao osumnjičenim stavljaju na teret krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna), tako i na postojanju subjektivnih okolnosti vezanih za način izvršenja predmetnih krivičnih djela (koja su vršena u kontinuitetu u dužem periodu, pri čemu je iskazana posebna odlučnost i upornost itd.) i pri tome ocjenjujući da bi apelanti boravkom na slobodi ponovili krivična djela za koja se terete, ili nastavili započeta krivična djela, odnosno nastavili da vrše istovrsna krivična djela i posredstvom drugih inozemnih „off shore“ kompanija. Kako su naveli Kantonalni i Vrhovni sud, apelantima se na teret stavlja da su organizirali i rukovodili grupom za organizirani kriminal s ciljem ostvarivanja imovinske koristi. Ova okolnost ukazuje na, kako su zaključili redovni sudovi, spremnost apelanata da boravkom na slobodi nastave ili da vrše krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža, naročito kada se ima u vidu da se oni međusobno poznaju, te da u okviru međusobno dogovorenog plana niz godina u kontinuitetu i bez prestanka preduzimaju međusobno povezane radnje kojim ostvaruju bitna obilježja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da su ispunjeni uvjeti za određivanje, odnosno produženje pritvora zbog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ovo tim prije što, a suprotno tvrdnjama apelanata, iz osporenih rješenja proizlazi i da su ocijenjene i lične prilike apelanata. Također, a kako je i ukazalo Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju, potrebno je ocijeniti postoje li još uvijek okolnosti koje su bile od značaja za određivanje mjere pritvora, a ne i da se nužno ponude novi razlozi.

51. Na kraju, evidentno je da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, razmotrili i mogućnost izricanja mjera zabrane apelantima, ali da su zaključili da se cilj i svrha ne bi mogli ostvariti blažom mjerom, odnosno da je mjera pritvora jedina mjera kojom se predmetni krivični postupak može okončati.

52. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je neosnovano i pozivanje apelanata na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 316/17 i 394/17 u kojima je utvrđeno da korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naime, u konkretnom slučaju, za razliku od navedenih predmeta, nije izostala ocjena okolnosti koje su postojale u vrijeme kada se o produženju mjere pritvora odlučivalo, već su sudovi, razmotrivši dokaze u spisu, zaključili da još uvijek postoje okolnosti koje su bile od značaja za određivanje mjere pritvora.

53. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c), te stav 3. istog člana Evropske konvencije.

54. U vezi s navodima apelanata da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.

55. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantima nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost njihovog pritvora. Naime, apelantima nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda o kojoj je Vrhovni sud odlučio u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrio žalbene navode apelanata i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

56. S obzirom na navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Ostali navodi

57. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava BiH, Odluka broj CH/97/45, odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 18. februara 1998. godine, tačka 62). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu već iznesene zaključke u ovoj odluci u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno da posebno ispituje i navode o povredi prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su sudovi u postupku kontrole opravdanosti pritvora, uz postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje i produženje mjere pritvora, utvrdili da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju zadržavanje apelanata u pritvoru i kada su dali jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH, te kada su odluke suda donesene uz poštivanje procesnih i materijalnih garancija i kada je Vrhovni sud u kratkom vremenskom roku preispitao zakonitost pritvora u najširem smislu.

59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1968/17 (H. B. i E. Š.) | Sudska praksa | Aktio