Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-590/17 (Zajednica etažnih vlasnika u Ulici Majke Jugovića br. 25. Banja Luka)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-590/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-590/17, rješavajući apelaciju Zajednica etažnih vlasnika u Ulici Majke Jugovića br. 25. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zajednica etažnih vlasnika u Ulici Majke Jugovića br. 25. Banja Luka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 098315 16 Pž od 14. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zajednica etažnih vlasnika u Ulici Majke Jugovića br. 25. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 098315 16 Pž od 14. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi („Aragosta Invest“ d.o.o. Banja Luka i „Blicnet“ d.o.o. Banja Luka) da uklone sa krova, određene stambene zgrade, antene postavljene radi obavljanja djelatnosti drugotuženog.
2. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da provedeni dokazi potvrđuju da prvotuženi nije ni postavio antenu, niti je antena njegovo vlasništvo, niti je ikada bio u njenom posjedu, te da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije. Viši privredni sud je istakao da shodno odredbama Zakona o stvarnim pravima, zajedničari zajednički upravljaju nad stvari čiji su zajednički vlasnici, a da je za preduzimanje poslova koji prelaze okvire redovnog upravljanja, potrebna saglasnost svih suvlasnika, pa ako se ne postigne saglasnost, a za preuzimanje poslova postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo da zahtjeva da o tome odluči sud i to u vanparničnom postupku i da se tako uredi način upravljanja zajedničkom stvari. Viši privredni sud je konstatovao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da su tužioci-apelant zajedničari, a da je i drugotuženi od koga se zahtjeva uklanjanje antene zajednički vlasnik krova kao posebnog dijela zgrade, s obzirom da je etažni vlasnik poslovnih prostorija i stambenog prostora u toj zgradi. Viši privredni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je protivpravno uznemiravan postavljanjem antene na krov zgrade, pa da ne postoji osnov po kome bi sud u parničnom postupku mogao naložiti drugotuženom da ukloni antenu iz kojih razloga je odbijen tužbeni zahtjev, kao neosnovan, a da je jedina mogućnost da se apelant i drugotuženi, kao zajednički vlasnici krova, obrate sudu da u vanparničnom postupku uredi njihove odnose vezano za upravljanje zajedničkom stvari. Viši privredni sud je ocijenio da je prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje za svoju odluku, te da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe člana 81. stav 6., člana 32. stav 1. i 3., člana
51. Zakona o stvarnim pravima, člana 171. Zakona o vanparničnom postupku i člana 156. Zakona o obligacionim odnosima.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, da su pogrešno utvrdili da se radi o postupku koji je trebalo da rješava sud u vanparničnog postupka.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni procesnog zakona, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog zakona. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman