Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-152/15 (E. V.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Uporedive situacije
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-152/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 152/15, rješavajući apelaciju Enesa Vehabovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Enesa Vehabovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032853 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Enesu Vehaboviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Enesu Vehaboviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Enesa Vehabovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032853 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 032853 12 Gž od 28.

avgusta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 032853 05 P od 30. januara 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enes Vehabović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. januara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 032853 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 032853 12 Gž od 28. avgusta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 032853 05 P od 30. januara 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 7. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su odgovore dostavili u periodu od 19. juna do 13. jula 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 032853 05 P od 30. januara 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 032853 12 Gž od 28. avgusta 2012. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete za uništeni stambeni objekat u Banjoj Luci, u Ulici Rade Radića broj 74, preciznije označen u izreci presude, isplati iznos od 225.757,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate (stav 1). Stavom 2 izreke presude je odbijen u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete za uništeni stambeni objekat u Banjoj Luci, u Ulici Joakima Vujića broj 50, takođe preciznije označen kao u izreci presude, isplati iznos od 45.660,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i zahtjev apelanta za nadoknadu troškova spora u iznosu od ukupno 5.428,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate (stav 3). Navedenom presudom tuženoj su dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 3.900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud u toku postupka na osnovu izvedenih dokaza (uvid u materijalne dokaze, saslušanje svjedoka, vještačenje) utvrdio da je u konkretnoj pravnoj stvari među parničnim strankama nesporna činjenica da je apelant bio vlasnik i posjednik porodičnih stambenih objekata u Banjoj Luci, u ulicama Rade Radića broj 74 i Joakima Vujića broj 50 (u daljnjem tekstu: sporni objekti), koje je sa porodicom napustio 1992. godine zbog ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH). Dalje, Osnovni sud je utvrdio da iz zapisnika o uvođenju u posjed spornih objekata apelanta Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: OMI Banja Luka), proizilazi da je apelant uveden u posjed navedenih objekata 22. i 23. jula 2003. godine, (22. jula 2003. godine u objekat u Ulici Joakima Vujića broj 50, a 22. i 23. jula 2003. godine u objekat u Ulici Rade Radića broj 76, stara kuća, i prvi sprat kuće). Navedeno proizilazi iz rješenja tog organa br. 05-050-02-01-256/3 PP od 5. avgusta 2003. godine, 05-050-02-01-256/3-1 od 5. avgusta 2003. godine, 05-050-02-01-256/3-2 od 5. avgusta 2003. godine i 05-050-02-01-256/3 od 5. avgusta 2003. godine. Osnovni sud je utvrdio da su sporni objekti, kad je apelant uveden u posjed, bili posve devastirani i nepodobni za korišćenje, pa je na prijedlog apelanta vještačenjem vještaka građevinske struke urađen predračun radova za sanaciju objekata. Takođe je utvrđeno da su apelantovi objekti prvo opljačkani, pa devastirani skidanjem dijelova koji su se mogli odvojiti, nakon čega je stambeni objekat u Ulici Rade Radića zapaljen od nepoznatih lica krajem 1993. godine, a kuća u Ulici Joakima Vujića postepeno je rušena i materijal korišćen od lokalnog stanovništva za gradnju, da bi konačno bila srušena 1995. godine, takođe od nepoznatih lica. Šteta na spornim objektima je procijenjena u decembru 2011. godine, i to za stambeni objekat u Ulici Rade Radića u iznosu od 225.757,96 KM, a za objekat u Ulici Joakima Vujića na iznos od 45.660,42 KM. Osnovni sud je dalje istakao da je među strankama sporno da li je tužena odgovorna za pričinjenu štetu apelantu „pa prema tome i da li je dužna da je nadoknadi“. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan ju je nadoknaditi ukoliko se dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio, a koje ni sam apelant u tužbi nije osporavao, „da su oštećenja na objektima prouzrokovala nepoznata lica, nigdje ne navodeći da se radi o pripadnicima vojske ili policije Republike Srpske“, pa je istaknuto da nije jasno iz kojih činjenica apelant izvodi zaključak da je tužena „dužna da nadoknadi štetu koju su nepoznata lica izvršenjem krivičnog djela, kako to stoji u tužbi, prouzrokovala njegovoj imovini“. Sud je zatim ukazao na odredbe člana 7 stav 1, člana 102 stav 1 i člana 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te u vezi s tim istakao da apelant „nije iznio niti jedan dokaz da je tužena Republika Srpska, putem svojih organa ili njihovih pripadnika, činjenjem ili propuštanjem dužnog činjenja prouzrokovala štetu“ apelantu.

7. Osnovni sud je dalje istakao da je tokom postupka, takođe, ostalo sporno da li je u okolnostima konkretnog predmeta nastupila zastara naknade štete koju apelant potražuje od tužene. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 376 ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju, ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Prema tome, Osnovni sud je, ocjenjujući izvedene dokaze, posebno iskaz apelanta da je za štetu saznao krajem 1999. godine, kada je, kako je navedeno u tužbi „utvrdio u kakvom se stanju ta imovina nalazi“. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 1 Zakona o rokovima u sudskom i upravnom postupku prema kojim propisani rokovi za podnošenje tužbe za vrijeme ratnog stanja prestaju teći za i protiv lica u vojnoj službi, koji se, kako je navedeno, „kao opšte pravilo“ odnose i na ostala lica. Istaknuto je da je Narodna skupština RS 19. juna 1996. godine donijela odluku o prestanku ratnog stanja. S obzirom na to da je utvrdio da je apelant za štetu saznao krajem 1999. godine, Osnovni sud je usvojio prigovor tužene da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Navedeno je da je pet godina od saznanja „proteklo istekom 2004. godine,“ a da je apelant tom sudu tužbu podnio 5. januara 2005. godine, „dakle, svakako poslije isteka tri godine po saznanju za štetu, a i poslije isteka pet godina od kada je šteta nastala“ pa i ako se uzme u obzir da je zastoj proteka zastarjelosti potraživanja trajao do 19. juna 1996. godine.

8. Osim toga, Osnovni sud je, takođe, utvrdio da ne stoji apelantova tvrdnja da se radi o šteti prouzrokovanoj krivičnim djelom za koje je predviđen duži rok zastare. U vezi s tim je ukazano da je odredbom člana 377 stav 1 ZOO propisano da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za krivično gonjenje. Međutim, po ocjeni Osnovnog suda, apelant ni na koji način nije uspio dovesti u vezu tuženu sa počinjenim krivičnim djelom, ukoliko se uopšte radi o krivičnim djelima, jer apelant sudu nije predočio nikakve činjenice, niti dokaze iz kojih bi se vidjelo da li je neko za navedena djela osumnjičen, optužen ili osuđen, vodi li se istraga ili slično, zbog čega je ove apelantove navode odbio kao neosnovane. Takođe, apelantovo pozivanje na povredu prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Osnovni sud je odbio kao neosnovano, jer ove apelantove navode smatra paušalnim, ocjenjujući da apelant nije uspio dovesti u vezu tuženu sa pričinjenom štetom na spornim objektima, prouzrokovanom od nepoznatih lica. Osnovni sud je, takođe, primjenom odredbe člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je protivnoj strani naknaditi troškove postupka, naložio apelantu da tuženoj nadoknadi navedene troškove.

9. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 032853 12 Gž od 28. avgusta 2012. godine, kojom je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu, u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda. Uvidom u spise predmeta Okružni sud je odbio kao neosnovan apelantov stav da je prvostepeni sud bio dužan zastarjelost njegovih potraživanja računati od uvođenja apelanta u posjed spornih objekata, 22. i 23. jula 2003. godine, kada je, kako je istakao, saznao za stvarnu štetu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je osporenom presudom pravilno odbijen apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete na spornim objektima, pri tome imajući u vidu činjenicu da je šteta za koju apelant potražuje naknadu nastala 1993. godine, odnosno 1995. godine, a da je tužba za naknadu štete podnesena 5. januara 2005. godine, da je zastoj zastarjelosti trajao do 19. juna 1996. godine, od kada je počeo teći rok zastare, na temelju čega je utvrdio da je od podnošenja tužbe protekao i objektivni rok u kojem je apelant imao mogućnost ostvariti svoje pravo na naknadu štete. Iz navedenog razloga Okružni sud smatra pravilnim stav prvostepenog suda da je apelantovo potraživanje, u smislu člana 376 stav 2 ZOO, zastarjelo, ocjenjujući da je za takav stav taj sud dao uvjerljive i logične razloge. Dakle, Okružni sud smatra neosnovanim žalbene navode apelanta da je rok zastare trebalo računati od 22. ili 23. jula 2003. godine, tj. od uvođenja u posjed spornih objekata, kada je mogao saznati za stvarnu štetu, odnosno obim štete iz razloga što je apelant tužbu za naknadu štete podnio po isteku objektivnog roka iz člana 376 stav 2 ZOO. U vezi s tim je ukazao da, prema odredbi člana 376 stav 1 ZOO, početak subjektivnog roka za potraživanje naknade prouzrokovane štete zavisi kumulativno od dvije činjenice: saznanja oštećenog za štetu i saznanja oštećenog za lice koje je učinilo štetu, a u svakom slučaju, ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala, shodno članu 376 stav 2 ZOO. Stoga, Okružni sud je zaključio da je objektivni (petogodišnji) rok zastarijevanja u okolnostima konkretnog slučaja počeo teći od 19. juna 1996. godine i da je istekao 19. juna 2001. godine, pa kako je apelant tužbu podnio 5. januara 2005. godine, tj. po isteku objektivnog roka od pet godina, zastarjelošću je, saglasno članu 360 st. 1 i 2 ZOO, apelantu u konkretnom slučaju prestalo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Iz navedenih razloga Okružni sud je primjenom člana 260 ZPP odlučio kao u izreci presude.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 032853 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana.

11. Vrhovni sud je našao da je osnovan prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja apelanta shodno članu 376 ZOO, ocjenjujući da je šteta nastala u toku 1993. i 1995. godine a da su zastarni rokovi počeli teći od 19. juna 1996. godine, kada je Odlukom Narodne skupštine RS broj 02-732/96 („Službeni glasnik RS“ broj 15/96) ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, slijedom čega je do podnošenja tužbe (5. januara 2005. godine) protekao i subjektivni i objektivni rok zastare iz citirane odredbe ZOO za potraživanje štete sudskim putem. Vrhovni sud je, takođe, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da je sud bio dužan predmetnu štetu ocijeniti prema odredbi člana 377 ZOO, jer smatra da je učinjena krivičnim djelom. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da nema mjesta za primjenu citirane odredbe zakona, budući da apelant nije dokazao da je za izvršenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva pravosnažno osuđeno određeno fizičko lice kao počinilac u kom slučaju bi sud u parničnom postupku u pogledu osnovanosti zahtjeva za naknadu štete bio vezan tom osuđujućom krivičnom presudom, u smislu odredbe člana 12 stav 3 ZPP. Vrhovni sud je dalje zaključio da Evropska konvencija, Ustav BiH i Ustav RS ne isključuju primjenu odredaba ZOO koje se odnose na zastarjelost potraživanja, slijedom čega smatra neosnovanim pozivanje apelanta na pogrešnu primjenu odredaba ZOO, a koji navodi nisu mogli ishoditi drugačiju odluku, jer smatra da je apelant svojim pasivnim držanjem kroz dugi vremenski period izgubio pravo na sudsku zaštitu (član 376 u vezi sa članom 360 ZOO). Vrhovni sud je dalje odbio kao neosnovane apelantove navode da je zahtjev za povrat spornih objekata podnio Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Banja Luka 21. jula 2003. godine, što proizilazi iz rješenja navedenog organa br. 05-050-02-01-256/03 od 5. avgusta 2003. godine i 05-050-02-01- 256/03 PP od 5. avgusta 2003. godine, od kog datuma smatra da je sud bio dužan ocijeniti rokove zastare. Po ocjeni Vrhovnog suda, podnošenje zahtjeva za povrat imovine apelanta od 21. jula 2003. godine može se smatrati radnjom koja dovodi do prekida zastare prema članu 388 ZOO. Međutim, u konkretnom slučaju Vrhovni sud smatra da nije došlo do prekida u računanju rokova zastare, jer do prekida roka zastare može doći samo ako zastarni rok još uvijek teče, pa kako je u ovoj parnici utvrđeno da je objektivni rok zastare od pet godina istekao 19. jula 2001. godine, dakle, prije podnošenja apelantovog zahtjeva za povrat spornih nekretnina (21. jula 2003. godine), do prekida zastare nije moglo doći. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da Evropska konvencija, Ustav BiH i Ustav RS, na koje se apelant takođe poziva, ne isključuju primjenu zakonskih odredaba, u konkretnom slučaju odredaba ZOO, koje propisuju rokove i uslove za zaštitu pojedinih prava, među kojima je pravo na naknadu štete. Vrhovni sud smatra da su apelantove navode o primjeni odredbe člana 377 ZOO nižestepeni sudovi detaljno i jasno obrazložili. Vrhovni sud, takođe, smatra da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da nije dokazana odgovornost tužene u smislu člana 172 stav 1 ZOO, jer smatra da su oni detaljno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, da apelantovi navodi o tome ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost konkretnog postupka, tj. što se može staviti na teret isključivo apelantu, a što je potvrđeno iskazima svjedoka (Ahmeta Čavke, Safeta Puškara, Fikreta Obradovca i Muharema Puškara) koji su u svom iskazu naveli „da im je poznato da su objekti apelanta zapaljeni, ali da ne znaju ko je to uradio, osim da su materijal odvozile izbjeglice i doseljenici“. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je, shodno odredbi člana 248 ZPP, odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Navodi da su redovni sudovi na tačno i nesporno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da se rok zastarjelosti potraživanja imao računati tek od dana kada su mu predate u posjed njegove nekretnine od OMI Banja Luka, tj. od 22. i 23. jula 2003. godine, jer je tek tada saznao za stvarnu štetu koja mu je pričinjena, kao i njen obim. Takođe, navodi da je uništavanje njegove imovine posljedica krivičnog djela i da su sudovi bili dužni primijeniti rokove zastare iz člana 377 ZOO. Apelant dalje navodi da je na tuženoj bio teret dokazivanja u smislu člana 177 ZOO, jer je, kako navodi, „tužena baveći se opasnom djelatnošću, kao organizator rata i ratnih dejstava, naoružavala građane koji su čak bili i izvan njene kontrole, koji su nesporno uništavali njegovu imovinu kao lica druge nacionalnosti“. Ukazuje na to da su sudovi osporenim presudama pogrešno zaključili da je nastupila zastara potraživanja, primjenom člana 376 ZOO. Smatra da osporene presude ne sadrže obrazloženje o bitnim činjenicama za presuđenje, jer je mišljenja da su sudovi propustili da obrazlože svoje odluke, čime su mu uskratili mogućnost da iznese svoje argumente. Takođe, ističe da mu je povrijeđeno pravo na mirno uživanje doma, jer je dugo živio u spornim nekretninama prije nego što je izbjegao, pravo na imovinu i nediskriminaciju, jer smatra da su odluke sudova odbijajuće samo zbog toga što je po nacionalnosti Bošnjak i što je svaki njegov pravni lijek odbijen. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer ovaj postupak, kako navodi, traje više od 11 godina.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantove navode smatra paušalnim, jer je u obrazloženju presude dao odgovore na sva pitanja iz podnesene revizije, te zbog toga što se rok zastarjelosti u konkretnom predmetu nije mogao računati kao privelegovan rok shodno članu 377 ZOO, već po članu 376 st. 1 i 2 ZOO. Takođe, ističe da je osporena presuda utemeljena na relevantnim propisima pa navode apelanta smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

14. Okružni sud ističe da u cijelosti ostaje kod razloga datih u odluci tog suda, zbog čega predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.

15. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantove navode smatra neosnovanim. U vezi s tim je istakao da ostaje kod razloga navedenih u odluci tog suda, a koji stav su potvrdili i višestepeni sudovi.

16. Pravobranilaštvo smatra apelantove navode paušalnim, jer, kako navodi, apelant nijednim argumentom zasnovanim na odgovarajućim propisima ne dovodi u pitanje odluke sudova, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 360. st. 1. i 2.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Član 377.

(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. (2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

Član 388.

Podizanje tužbe Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 032853 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

23. Apelant smatra da su sudovi osporenim presudama proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer su rokove zastare bili dužni računati od datuma kada su mu sporni objekti vraćeni u posjed (22. i 23. jula 2003. godine), kada je saznao za stvarnu štetu koja mu je pričinjena, kao i njen obim. Takođe, navodi da je uništavanje njegove imovine posljedica krivičnog djela u kojem slučaju su sudovi bili dužni primijeniti rokove zastare iz člana 377 ZOO.

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05), pa je nesporno da apelant u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na primjenu materijalnog prava

27. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao apelacije koje su pokretale pravno pitanje prekida zastarijevanja u smislu odredbe člana 388 ZOO u kontekstu donošenja odluke CRPC-a, odnosno Ministarstva (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5070/10 od 29. maja 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu utvrđeno da su apelanti u postupku pred CRPC-om ishodovali konačnu i obavezujuću odluku za sve nadležne organe u BiH kojom je, prema pravilima CRPC-a utemeljenim na relevantnim propisima u BiH, utvrđeno da je pravna prednica apelanata 1. aprila 1992. godine bila savjestan posjednik spornih nekretnina. Imajući to u vidu, Ustavni sud je zaključio da su apelanti podnošenjem zahtjeva CRPC-u prekinuli zastarijevanje, u smislu odredbe člana 388 ZOO, koje je trajalo sve do 4. marta 1999. godine, kada je CRPC donio konačnu i obavezujuću odluku, kada je zastarijevanje, u smislu odredbe člana 392 stav 1 ZOO, počelo ponovo teći (poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u rok zastarijevanja određen zakonom). Prema odredbi člana 361 stav 1 ZOO, rokovi iz odredbe člana 376 st. 1 i 2 su ponovo počeli teći 5. marta 1999. godine (tačka 53).

30. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio i da je podnošenje zahtjeva Ministarstvu (20. oktobar 2000. godine) u okolnostima konkretnog slučaja relevantna procesna radnja koja je, prema odredbi člana 388 ZOO, dovela do prekida zastarijevanja, koje je počelo teći 5. marta 1999. godine, te da je prekid zastarijevanja trajao sve do 29. avgusta 2001. godine, kada je Ministarstvo donijelo zaključak, od kada su rokovi ponovo počeli teći 30. avgusta 2001. godine, prema odredbi člana 361 ZOO. Dakle, imajući u vidu da je tužba Osnovnom sudu podnesena 10. maja 2002. godine, Ustavni sud je ustanovio da je podnesena blagovremeno, u rokovima propisanim odredbama člana 376 st. 1 i 2 ZOO (tačka 55). Navedenu praksu Ustavni sud je podržao i u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 303/10 od 4. jula 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).

31. Dovodeći u vezu citirane odluke Ustavnog suda br. AP 5070/10 i AP 303/10 sa činjeničnim i pravnim stanjem u konkretnom predmetu, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu Vrhovni sud ocijenio navode apelanta, da li se podnošenje zahtjeva za povrat imovine apelantu 21. jula 2003. godine može smatrati radnjom koja dovodi do prekida zastare prema članu 388 ZOO, a što ovaj predmet u bitnom razlikuje od citiranih, te je na temelju izvedenih dokaza zaključio da nije došlo do prekida u računanju rokova zastare, jer do prekida roka zastare može doći samo ako zastarni rok još uvijek teče, a s obzirom da je u ovoj parnici utvrđeno da je objektivni rok zastare od pet godina istekao 19. jula 2001. godine, dakle, prije podnošenja apelantovog zahtjeva za povrat spornih nekretnina (21. jula 2003. godine). Prema tome, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanta da su sudovi, u okolnostima konkretnog slučaja, bili dužni rokove zastare računati od datuma kada su mu sporni objekti vraćeni u posjed i ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava odredbe člana 376 ZOO kada je odbijen apelantov zahtjev zbog zastare potraživanja.

32. Konačno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u odlukama osporenim ovom apelacijom za svoj zaključak o zastarjelosti potraživanja dali dovoljna i jasna obrazloženja pozivajući se pri tome na odredbe člana 376 ZOO, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi naveli razloge zašto u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti duži rok zastare iz člana 377 ZOO, ukazujući da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije dokazao da postoji pravosnažna sudska presuda kojom su osuđena pojedinačna lica koja su počinila rušenje njegovih objekata za šta Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasno i detaljno obrazloženje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da navedeni stav korespondira sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, a u kojim nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava „budući da se odredba člana 377 ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog dela, a ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Stoga se na to treće lice može samo primijeniti odredba člana 376 ZOO“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 43).

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

34. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu protiv tužene 5. januara 2005. godine kojom je tražio da mu se dosudi naknada štete za uništene sporne objekte, te da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 23. oktobra 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao skoro deset godina (devet godina, deset mjeseci i 23 dana) od čega je pred prvostepenim sudom trajao šest godina, devet mjeseci i 23 dana, a žalbeni i revizioni postupak su okončani u roku od dvije godine, 11 mjeseci i 23 dana. Postupci pred drugostepenim i revizionim sudom su, dakle, završeni u relativno kratkom vremenskom periodu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o sporu vezanom za naknadu štete za objekte uništene u ratu, koji je relativno složene prirode, ali koji po zakonskoj odrednici nije hitan.

35. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga za šta redovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.

36. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , st. od 24 do 33). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTSBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

37. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2907/16. Iz istih razloga, i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

38. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

39. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2907/16 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedenog apelanta, tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

40. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Zabrana diskriminacije

41. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjerispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

42. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

43. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizilazi da on smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

44. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji (u jednoj rečenici) navodi „da smatra da su osporene odluke odbijajuće samo iz razloga što je po nacionalnosti Bošnjak“. Međutim, imajući u vidu da u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te da u spisu predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je apelant zbog svoje nacionalne pripadnosti drugačije tretiran u odnosu na druga lica u sličnoj situaciji (kojem zaključku u prilog ide i praksa Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja), Ustavni sud ovako postavljen paušalan apelantov navod o diskriminaciji smatra neosnovanim.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

45. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima (…).

46. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizilazi da apelant povredu tog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant koristio pravo na izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude, te revizije protiv drugostepene presude o kojima su odlučivali Okružni sud (žalba) i Vrhovni sud (revizija), koji su razmotrili navode iz apelantove žalbe i revizije, te dali razloge zašto su ti navodi, koji su se odnosili na primjenu relevantnih odredaba ZOO koje se odnose na zastarjelost, neosnovani i zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da žalba kao redovan pravni lijek koji je apelant koristio, te revizija kao vanredan pravni lijek (koji je efektivan, u skladu s praksom Ustavnog suda) nisu rezultirale apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o povredi apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek.

47. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

48. Apelant, takođe, tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni parnični postupak koji se odnosi na naknadu štete trajao skoro deset godina.

50. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava s obzirom da su redovni sudovi sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

51. Ustavni sud, takođe, zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizilazi da je zbog svoje nacionalne pripadnosti bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

52. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, budući da je apelant imao i da je koristio raspoložive pravne lijekove (žalbu i reviziju) a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o povredi apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek.

53. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

54. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-152/15 (E. V.) | Sudska praksa | Aktio