Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-158/15 (Z. Đ.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Uknjižba
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-158/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 158/15, rješavajući apelaciju Zlatimira Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatimira Đurića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 022883 14 Rev od 6. novembra 2014. godine i 96 0 P 022883 12 Gž od 17. juna 2014. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 022883 10 P od 31. augusta 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zlatimir Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnio je 12. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 022883 14 Rev od 6. novembra 2014. godine i 96 0 P 022883 12 Gž od 17. juna 2014. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 022883 10 P od 31. augusta 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Davora Tomića iz Brčkog (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. februara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kako se pismeno upućeno tuženom vratilo s naznakom pošte „nepoznat“, Ustavni sud je dostavu pismena tuženom obavio stavljanjem pismena na oglasnu tablu Ustavnog suda 26. aprila 2017. godine u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda.

3. Apelacioni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 12. i 20. aprila 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 022883 10 P od 31. augusta 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu preda u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođen od svih lica i stvari, stan površine 61 m , koji je bio predmet ugovora o kupoprodaji stana, zaključenog 14. septembra 2007. godine između apelanta kao kupca i Admira Baždara iz Brčkog kao prodavca, bliže označenog u izreci presude. Apelant je, a ne tuženi, kako očigledno greškom stoji u izreci presude (što proizlazi iz obrazloženja presude u dijelu u kojem se obrazlaže odluka o troškovima postupka), obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je predmet spora stan površine 61 m , koji se nalazi u Ulici 8. marta u Brčkom, a koji su na licu mjesta pokazali kako apelant tako i tuženi, te da na ulaznim vratima stana ćiriličnim pismom piše ime tuženog. Istaknuto je da je apelant na licu mjesta lično izjavio da tužbom potražuje upravo da mu tuženi preda taj stan u posjed, te da je tuženi izjavio da je tačno da stanuje u tom stanu na osnovu presude Osnovnog suda.

7. Dalje je navedeno da je uvidom u ovjereni ugovor o kupoprodaji stana, zaključenog 14. septembra 2007. godine, utvrđeno da je apelant kao kupac sa Admirom Baždarom kao prodavcem predmetnim ugovorom ugovorio da mu prodavac izgradi i preda u etažno vlasništvo stan površine 61 m i trajno korištenje jednog parking mjesta na parkiralištu ispred zgrade. Članom 3. navedenog ugovora prodavac se obavezao da predmetni stan preda apelantu u posjed do 31. oktobra 2007. godine. Ukazano je da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 54.700,00 KM. U članu 4. ugovora je navedeno da je kupac-apelant uplatio prodavcu novčani iznos od 18.600,00 KM, te da se kupac-apelant obavezao prilikom ovjere ugovora isplatiti preostali iznos od 36.100,00 KM.

8. Iz uplatnica koje je apelant priložio na uvid utvrđeno je da je apelant uplatio ukupan iznos od 54.700,00 KM, koliko je ugovorena kupoprodajna cijena, i snosio troškove u vezi sa zaključenjem ugovora, a što je potvrdio prodavac prilikom potpisa ugovora (član 5. ugovora). Utvrđeno je da je prodavac po ugovoru imao obavezu da apelantu preda u posjed stan po sistemu ključ u ruke do 31. oktobra 2007. godine, što nije učinio.

9. Dalje je utvrđeno da je apelant 14. septembra 2007. godine, istog dana kada je zaključio kupoprodajni ugovor, podnio prijedlog za upis predbilježbe prava vlasništva na predmetnom stanu, koji upis je rješenjem od 16. juna 2008. godine Osnovni sud - Registar zemljišta dozvolio.

10. Ukazano je da je apelant protiv prodavca Admira Baždara podnio tužbu radi ispunjenja obaveze iz navedenog ugovora, u kom postupku je Osnovni sud donio presudu zbog propuštanja od 29. septembra 2009. godine kojom je tuženi (Admir Baždar) obavezan da na ime ugovora od 14. septembra 2007. godine preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan, a da se navedene obaveze može osloboditi ukoliko sa apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji drugog odgovarajućeg stana, te stan u paricionom roku preda apelantu u posjed. Ukazano je da je dopunskom presudom zbog propuštanja od 20. oktobra 2009. godine (pravomoćna istog dana) utvrđeno da je apelant na osnovu ugovora o kupoprodaji stekao pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnom stanu. Istaknuto je da je apelant nakon donošenja dopunske presude zbog propuštanja podnio prijedlog za uknjižbu 1. decembra 2009. godine o kojem nije odlučeno. Također je navedeno da je apelant Tužilaštvu Distrikta Brčko BiH podnio usmeno na zapisnik krivičnu prijavu protiv prodavca Admira Baždara u vezi s prodajom predmetnog stana.

11. Dalje je utvrđeno da je 21. maja 2007. godine prodavac Admir Baždar s tuženim kao kupcem zaključio i ovjerio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Ugovorena kupoprodajna cijena je 48.800,00 KM. Prema navedenom ugovoru tuženi je prodavcu trebao uplatiti kupoprodajnu cijenu u dva dijela, i to prvi dio u iznosu od 23.800,00 KM nakon potpisivanja ugovora i 25.000,00 prilikom prijema ključa stana. Ukazano je da je prodavac svojim potpisom potvrdio prijem iznosa od 23.800,00 KM. S obzirom na to da prodavac nije tuženom predao u posjed stan u ugovorenom roku, tuženi je protiv njega podnio tužbu Osnovnom sudu i taj postupak je okončan presudom zbog izostanka od 15. decembra 2008. godine, a na osnovu koje je prodavac Admir Baždar obavezan da tuženom preda u posjed predmetni stan. Ukazano je da je tuženi nakon zaključenja navedenog kupoprodajnog ugovora podnio molbu za predbilježbu ugovora koju je Osnovni sud dozvolio rješenjem od 15. januara 2009. godine.

12. Istaknuto je da je tuženi u postupku izjavio da je u predmetni stan ušao preko terase u decembru 2008. godine, na osnovu čega je utvrđeno da je tuženi u predmetni stan ušao bez valjane primopredaje stana budući da zapisnik o primopredaji stana od 12. decembra 2008. godine nije potpisan, niti je došlo do primopredaje stana.

13. Također je utvrđeno da je Admir Baždar Presudom Osnovnog suda broj 096-0-K-09- 000235 od 27. januara 2010. godine proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo prevare iz člana 288. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Distrikta Brčko BiH i da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog zaključivanja predmetnih kupoprodajnih ugovora s tuženim i sa apelantom i pribavljanja protivpravne imovinske koristi od njih uplatom kupoprodajne cijene iz navedenih kupoprodajnih ugovora.

14. Osnovni sud je naveo da se na osnovu pravnog posla pravo vlasništva stječe upisom u zemljišnu knjigu, kako je to propisano odredbama člana 34. u vezi sa članom 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. Istaknuto je da je predbilježba uvjetni privremeni upis stjecanja, prenosa, ograničenja ili prestanka zemljišno-knjižnih prava na nekretnini budući da definitivnost predbilježenog upisa zavisi od nekog naknadnog opravdanja, tako predbilježba ugovora koji je apelant zaključio s prodavcem rješenjem prije predbilježbe po molbi tuženog za ugovor koji je on zaključio sa istim prodavcem nema značaj uknjižbe u zemljišnoj knjizi u smislu stjecanja prava vlasništva. Ukazano je da je dozvoljena predbilježba morala biti opravdana rješavanjem pitanja konkurencije ugovora o kupoprodaji koje je prodavac za istu nekretninu zaključio i sa apelantom i sa tuženim.

15. Prema mišljenju Osnovnog suda, pravilo je da se pravo vlasništva na nekretnini stječe na osnovu pravnog posla upisom u javnu knjigu, a u situaciji kada su oba kupca po ugovorima o prodaji iste nekretnine savjesna jači pravni osnov ima kupac koji se upisao u zemljišnu knjigu bez obzira kojem kupcu je nekretnina predata, a kada su svi kupci savjesni, te nijedan od njih nije upisan u zemljišnu knjigu jači pravni osnov ima onaj kupac kome je nekretnina predata u posjed budući da činjenica predaje posjeda ima značaj izvršavanja ugovorne obaveze prodavca. Dalje je navedeno da, ako su oba kupca savjesna, a nijedan nije upisan u zemljišne knjige, nijednom nije predat posjed stvari, jači pravni osnov ima kupac iz ranije zaključenog ugovora o prodaji (stav izražen u presudi Vrhovnog suda BiH od 15. novembra 1990. godine). Istaknuto je da su u konkretnom slučaju i apelant i tuženi bili savjesni pri zaključenju ugovora o kupoprodaji, te da nijedan nije upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik predmetne nekretnine, kao i da nijednom od njih nije predata nekretnina u posjed po zapisniku o primopredaji (tuženi je stupio u posjed samovoljno poslije donošenja presude zbog izostanka kojom je prodavcu naloženo da mu preda nekretninu u posjed), iz čega proizlazi da jači pravni osnov ima tuženi kao kupac iz ranije zaključenog ugovora o prodaji (po načelu „prvi u vremenu, jači u pravu“).

16. Ukazano je da je stav i sudske prakse da sporna nekretnina pripada onom pribaviocu-kupcu koji je prvi sklopio ugovor o pribavljanju te nekretnine s njezinim vlasnikom iako je drugom pribaviocu-kupcu ta nekretnina predata u posjed ili je on ishodio uknjižbu u javnim knjigama u svoju korist kada se dokaže nesavjesnost ovog drugog, kako je to u konkretnom slučaju, a činjenica posjedovanja i upisa vlasništva relevantna je samo u tome što je teret dokazivanja nesavjesnosti posljednjeg kupca na prvom pribaviocu.

17. Ukazano je da stoga apelant nije jači u pravu kao kupac u odnosu na tuženog iako je na osnovu ugovora s prodavcem ishodio dopunsku presudu zbog propuštanja po osnovu koje je zatražio uknjižbu u zemljišnoj knjizi (što je i stav sudske prakse koja je navedena u obrazloženju presude).

18. Istaknuto je da su svi učesnici u zasnivanju obligacionih odnosa dužni da se pridržavaju osnovnih načela obligacionog prava, načela savjesnosti i poštenja (član 12. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO), načela zabrane zloupotrebe prava (član 13. ZOO), načela zabrane prouzrokovanja štete (član 16. ZOO), da se pridržavaju načela ponašanja u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava, pri čemu su dužni da postupaju s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa, a apelant je prije podnošenja tužbe sudu 15. aprila 2009. godine znao za ugovor koji je tuženi zaključio s prodavcem i znao da je tuženi u posjedu stana, a da istovremeno nije podnio tužbu i protiv tuženog, nego je po osnovu presude zbog propuštanja, iako je znao za postojanje još jednog ugovora, zatražio uknjižbu u zemljišnoj knjizi.

19. Na osnovu navedenog prvostepeni sud je našao utvrđenim da je jači pravni osnov za stjecanje prava vlasništva ugovor koji je tuženi zaključio ranije (21. maja 2007. godine) u odnosu na ugovor koji je zaključio apelant (14. septembra 2007. godine), te stoga apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetne nekretnine nije osnovan, a shodno odredbama čl. 41. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH kojima je propisano da vlasnik tužbom može zahtijevati povrat individualno određene stvari i da mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Ukazano je da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnog stana, odnosno da ima jači pravni osnov, nego, prema ocjeni suda, jači pravni osnov ima tuženi koji je prvi zaključio ugovor o kupoprodaji istog stana (prior tempore, potior jure).

20. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je žalbeno vijeće Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH, Presudom broj 96 0 P 022883 12 Gž od 17. juna 2014. godine, odbilo i potvrdilo prvostepenu presudu.

21. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelant u momentu podnošenja zahtjeva za upis bio nesavjestan jer je relevantan momenat za ocjenu apelantove savjesnosti trenutak podnošenja zahtjeva za predbilježbu prava vlasništva na osnovu „punovažnog ugovora o prometu nekretnine“ (dakle 14. septembar 2007. godine kada je apelant zaključio i pred sudom ovjerio ugovor o kupoprodaji). Međutim, kada se uzme da je i apelant, pored tuženog, bio savjestan kako u momentu zaključenja ugovora tako i u momentu podnošenja zahtjeva za upis, prema mišljenu drugostepenog suda, u ovom sporu valja donijeti jednaku odluku.

22. Također, prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je pogrešno obrazložio upis predbilježbe od strane prvostepenog suda budući da je predbilježba upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničavaju ili prestaju samo pod uvjetom naknadnog opravdanja i u obimu u kojem budu naknadno opravdana. Stoga se ne može predbilježiti ugovor o kupoprodaji, već samo uvjetno stjecanje, prenos, ograničenje i prestanak odgovarajućeg knjižnog prava (stvarno, obligaciono ili dr.), odnosno prava kojim je raspolagano ugovorom (u ovom slučaju pravo vlasništva na nekretnini). Međutim, navedeni propusti prvostepenog suda, prema mišljenju drugostepenog suda, nisu imali utjecaja na pravilnost odluke prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava, odnosno procjene jačeg pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva na spornom stanu.

23. Ukazano je da su i apelant i tuženi bili savjesni, i to kako u momentu zaključenja ugovora o kupoprodaji iste nekretnine tako i u momentu podnošenja zahtjeva za upis prava vlasništva (odnosno u momentu podnošenja zahtjeva za upis predbilježbe prava vlasništva na osnovu zaključenih ugovora), te da nijedan od njih do trenutka pokretanja ovog spora u odgovarajućim evidencijama o nosiocima stvarnih prava (prava vlasništva) na nekretninama (Registar zemljišta pri Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine) nije izdejstvovao konačan upis ugovorom prenesenog stvarnog prava, odnosno nisu opravdali uvjetnu uknjižbu kroz opravdanje predbilježbe. Ukazano je da je tuženi u posjedu spornog stana, istina nije u posjedu na osnovu zapisnika, odnosno svoj posjed ne zasniva na činu dobrovoljne predaje od strane kupca. Međutim, kada se sve navedeno uzme u obzir, prema mišljenju drugostepenog suda, jači pravni osnov za stjecanje ima onaj koji je prvi zaključio ugovor o kupoprodaji nekretnine, i to saglasno maksimi prior tempore, potior iure koju je citirao i prvostepeni sud u svojoj odluci.

24. Ukazano je da za razliku od situacije kada jedan od kupaca nije bio savjestan, koju mjerodavni (pozitivni) zakon Distrikta decidirano propisuje, u ovom slučaju se imaju primijeniti osnovna načela Zakona o obligacionim odnosima (pravičnost, savjesnost, poštenje i zabrana zloupotrebe prava) koja su implementirana u stavove sudske prakse, na koje se u obrazloženju pobijane presude također pozvao i prvostepeni sud (zaključak sa Savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda i Vrhovnih sudova od 28. i 29. maja 1989. godine i presuda Vrhovnog suda od 15. novembra 1990. godine), a koji jasno upućuju da „ukoliko su oba kupca u ugovorima o kupoprodaji iste nekretnine savjesna, a nijedan nije upisan u zemljišne knjige, niti im je nekretnina predata u posjed, jači pravni osnov ima kupac iz ranije zaključenog ugovora o prodaji“.

25. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je reviziono vijeće Apelacionog suda Presudom broj 96 0 P 022883 14 Rev od 6. novembra 2014. godine odbilo kao neosnovanu.

26. U obrazloženju revizione presude se navodi da je, prema mišljenju revizionog vijeća, žalbeno vijeće u obrazloženju pobijane presude dalo sasvim jasne, pravilne i na zakonu zasnovane razloge za takvu odluku koje, kao takve, prihvaća i ovo vijeće, a apelantovom revizijom se ne dovode u pitanje činjenični zaključci žalbenog vijeća da je apelant bio savjestan prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji, kao i u vrijeme podnošenja zahtjeva za upis predbilježbe prava vlasništva na osnovu ugovora o kupoprodaji. Međutim, prema ocjeni revizionog vijeća, u situaciji kao što je u ovom predmetu, kada su apelant i tuženi bili savjesni u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji iste nekretnine, kao i u vrijeme podnošenja zahtjeva za upis predbilježbe prava vlasništva na osnovu zaključenih kupoprodajnih ugovora, te kada nijedan od njih, do trenutka pokretanja ovog spora, u odgovarajućim evidencijama o nosiocima stvarnih prava na nekretninama (Registar zemljišta pri Osnovnom sudu Distrikta Brčko BiH) nije izdejstvovao konačan upis ugovorom prenesenog stvarnog prava, odnosno nisu opravdali uknjižbu kroz opravdanje predbilježbe i kada je u posjedu spornog stana tuženi, tada jači pravni osnov za stjecanje prava vlasništva ima onaj koji je prvi zaključio ugovor o kupoprodaji nekretnine prema maksimi prior tempore, potior iure („prvi u vremenu, jači u pravu“). Stoga su, prema mišljenju revizionog vijeća, nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 36. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH.

27. Ukazano je da je takav stav zastupljen u sudskoj praksi duži vremenski period i verificiran je zaključkom sa Savjetovanja građanskih i građansko-privrednih odjeljenja Saveznog suda i Vrhovnog suda od 28. i 29. maja 1989. godine, a sadržan je i u presudi Vrhovnog suda BiH od 15. novembra 1990. godine.

28. Istaknuto je da odredba člana 36. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Disktrikta Brčko BiH, na koju se apelant u reviziji poziva, regulira situaciju kada je više lica zaključilo ugovor o kupoprodaji iste nekretnine, te kada su sva lica savjesna, prednost se daje licu koje je prvo podnijelo zahtjev za upis u zemljišne knjige. Međutim, navedeno je da u situaciji, kao što je u ovom predmetu, kada sve to postoji, i uz to je, dodatno, tuženi prije zaključio kupoprodajni ugovor i nalazi se u posjedu kupljenih nekretnina, a citirana odredba Zakona o vlasništvu ne sadrži te dodatne elemente, tada decenijama zastupljena sudska praksa upućuje na postupanje u skladu s maksimom „ukoliko su oba kupca iste nekretnine savjesni, a nijedan nije upisan u zemljišne knjige, niti im je nekretnina predata u posjed, jači pravni osnov ima kupac iz ranije zaključenog ugovora o prodaji“, koju su pravilno primijenila oba suda u odlukama donesenim u ovom predmetu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje da su redovni sudovi derogirali primjenu materijalnog prava pozivanjem na uopćene pravne stavove i zaključke kojima se sud suprotstavlja jasnim i nedvosmislenim pravnim normama. Ističe da je nesporno u konkretnom slučaju izostala primjena postojećeg prava utvrđenog od strane zakonodavnog organa vlasti - Skupštine distrikta Brčko BiH, te da je umjesto toga određenim „maksimama“ i neargumentiranim pozivanjem na sudsku praksu u konkretnom slučaju izmijenjen sam sadržaj materijalnog prava, čime je apelantu uskraćeno „suđenje u skladu sa zakonom“. Smatra da odredba člana 36. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko sadrži potpuno jasnu normu.

b) Odgovor na apelaciju

30. Apelacioni sud je naveo da apelant u apelaciji ističe sve ono što je već iznio u prvostepenom, žalbenom i revizionom sudskom postupku, na koje navode je prvostepeni sud odgovorio, a žalbeno vijeće ih je prihvatilo kao potpune i pravilne, kao i reviziono vijeće tog suda, pa je njihovo ponavljanje nepotrebno.

31. Osnovni sud je naveo da je apelantu omogućeno učestvovanje pred sudom, provedeni svi predloženi dokazi, te da je nakon ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi odlučeno o tužbenom zahtjevu primjenom odgovarajućih odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, Zakona o prometu nekretnina, kao i sudskom praksom na ovom području, a kako je to obrazloženo u presudi Osnovnog suda od 31. augusta 2012. godine. Stoga, prema mišljenju Osnovnog suda, ne stoje apelantove tvrdnje da je u predmetnom postupku došlo do povrede ustavnih prava koja navodi u apelaciji.

V.Relevantni propisi

32. U Zakonu o prometu nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91) relevantna odredba glasi:

Član 9.

(1) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

(2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

33. U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) relevantne odredbe glase: Član 22.

Pravo vlasništva može se steći na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

Član 34.

(1) Pravo vlasništva na nekretninama stiče se upisom u zemljišnu knjigu ako je sticalac savjestan, ako zakonom nije drugačije određeno. Savjesnost sticaoca se podrazumijeva.

(2) Savjesnim se smatra onaj sticalac koji se pouzdao u sadržinu javnog registra nekretnina, koji nije znao niti je mogao znati da lice sa kojim je zaključilo ugovor nije vlasnik nekretnine, niti je znalo ni moglo znati da je zaključeno više ugovora o otuđenju iste nekretnine, niti da je nekretnina predata u posjed nekom od više ugovarača.

(3) Niko se neće smatrati nesavjesnim samo zato što nije istraživao vanknjižno stanje.

Član 36.

(1) Savjesnost mora postojati kako u momentu zaključenja ugovora, tako i u momentu podnošenja zahtjeva za upis.

(2) U slučaju da je više lica zaključilo sa vlasnikom pravne poslove upravljene na prenos vlasništva iste nekretnine i da su sva lica savjesna, pravo vlasništva će steći ono lice koje je prvo podnijelo zahtjev za upis u zemljišnu knjigu.

(3) Protiv lica koje je suprotno prethodnim odredbama izdejstvovalo upis u zemljišnu knjigu, zainteresovano lice može podnijeti zahtjev za brisanje izvršenog upisa u roku od 3 godine od dana provođenja upisa, kao i zabilježbu spora.

34. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 022883 14 Rev od 6. novembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 12. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom […].

41. U konkretnom slučaju postupak iz kog su proizašle osporene presude odnose se na predaju u posjed stana, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

42. Apelant, u suštini, smatra da je odlučenje redovnih sudova proizvoljno zbog primjene pravnog načela prior tempore, potior iure („prvi u vremenu, jači u pravu“), smatrajući da se navedeni predmetni spor imao riješiti primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH budući da je on prvi podnio zahtjev za predbilježbu prava vlasništva na osnovu kupoprodajnog ugovora.

43. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

44. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku odbijen s tužbenim zahtjevom za predaju u posjed predmetnog stana. Naime, u konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da je predmet konkretnog pravnog spora ista nekretnina, odnosno stan koji je prodavac dva puta prometovao, i to jednom s tuženim, a drugi put sa apelantom, s kojima je zaključio punovažne kupoprodajne ugovore (21. maja 2007. godine s tuženim i 14. septembra 2007. godine sa apelantom). Pri tome su redovni sudovi utvrdili da su prilikom zaključivanja predmetnih kupoprodajnih ugovora, kao i prilikom podnošenja zahtjeva za predbilježbu prava vlasništva na osnovu punovažnih ugovora o prometu nekretnine i apelant i tuženi bili savjesni. Stoga se u konkretnom pravnom sporu postavilo pitanje konkurencije jačeg prava vlasništva na predmetnoj nekretnini-stanu zbog njezinog dvostrukog prometa od strane prodavca. Zbog toga redovni sudovi predmetno pravno pitanje u konkretnom slučaju nisu mogli riješiti samo uz primjenu relevantnih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH na koje ukazuje apelant (član 36. stav 2. prema kojem, kada se radi o više savjesnih lica, pravo vlasništva će steći ono lice koje je prvo podnijelo zahtjev za upis u zemljišnu knjigu), već su se pozvali i primijenili sudsku praksu zauzetu u ovakvim slučajevima, a koja je u sebi sadržavala načelo prior tempore, potior iure, kao i osnovna načela iz ZOO (savjesnost, poštenje, zabranu zloupotrebe prava i zabranu prouzrokovanja štete). Naime, u skladu s navedenom sudskom praksom proizlazi da „ukoliko su oba kupca iste nekretnine savjesni, a nijedan nije upisan u zemljišne knjige, niti im je nekretnina predata u posjed, jači pravni osnov ima kupac iz ranije zaključenog ugovora o prodaji“. Ustavni sud zapaža da su o primjeni navedene sudske prakse redovni sudovi u osporenim odlukama dali veoma jasno i detaljno obrazloženje.

46. Stoga, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da su i apelant i tuženi bili savjesni kako u momentu zaključenja ugovora o kupoprodaji iste nekretnine tako i u momentu podnošenja zahtjeva za upis prava vlasništva, te kada nijedan od njih do trenutka pokretanja predmetnog spora nije izdejstvovao konačan upis ugovorom prenesenog stvarnog prava na predmetnom stanu, odnosno da nisu opravdali uvjetnu uknjižbu kroz opravdanje predbilježbe, kao i da se tuženi nalazi u posjedu kupljenih nekretnina (istina ne na osnovu zapisnika, već samovoljno), primjenjujući citiranu sudsku praksu proizlazi da u konkretnom slučaju tuženi ima jači pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu budući da je on ranije zaključio punovažan kupoprodajni ugovor. Dakle, u konkretnom slučaju u rješavanju predmetnog pravnog pitanja prevagnulo je pravno načelo prior tempore, potior iure (prvi u vremenu, jači u pravu), o čemu su redovni sudovi dali jasne razloge u osporenim odlukama u kojima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, u konkretnom slučaju redovni sudovi su ocijenili da je neophodno, pored primjene relevantnih zakonskih odredbi, primijeniti sudsku praksu koja daje odgovor za rješenje predmetnog pravnog spora, odnosno odgovor na pitanje ko u, specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, ima jači pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je sudska praksa veoma značajan izvor prava, kao i da ima važnu ulogu u situacijama kada zakonodavac relevantnim zakonom nije u potpunosti obuhvatio i razjasnio sve životne i pravne situacije koje se mogu pojaviti u praksi, kao što je to konkretan slučaj. Stoga, primjena sudske prakse u okolnostima konkretnog slučaja, u kojoj je sadržano pravno načelo prior tempore, potior iure, prema mišljenju Ustavnog suda, ni na koji način ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelant želi prikazati u apelaciji. Navedeno posebno u situaciji kada se predmetni spor nije mogao riješiti samo uz primjenu relevantnih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, već su se redovni sudovi pozvali na dugogodišnju sudsku praksu zauzetu u ovakvim slučajevima, a koja kod savjesnosti oba kupca iste nekretnine, koji nisu upisani u zemljišne knjige, prednost daje onom kupcu koji je prvi zaključio kupoprodajni ugovor.

47. Stoga, imajući u vidu konkretnu specifičnu činjeničnu i pravnu situaciju, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama u kojima su se pozvali na sudsku praksu u kojoj je sadržana pravna maksima prior tempore, potior iure („prvi u vremenu, jači u pravu“), suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi o kršenju ovog prava isti kao i njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.

51. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelantovi navodi o kršenju tog prava identični kao i navodi o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-158/15 (Z. Đ.) | Sudska praksa | Aktio