Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-306/15 (E. B., Š. H., N. A. i S. R.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Apelacija preuranjena
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-306/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 306/15, rješavajući apelaciju E. B. i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) toč. a) i b), članka 58, članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. rujna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija E. B., Š. H., N. A. i S. R.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupcima koji su okončani presudama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 32. 0 P 004761 13 Rev od 18. studenog 2014. godine, 32 0 P 001926 13 Rev od 7.

listopada 2014. godine, 32 0 Rs 150162 14 Rev od 30. listopada 2014.

godine i u postupku u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002374 11 Gž od 18. prosinca 2014. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, E. B., Š. H., N. A. i S.

R., u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati E. B., Š. H., N. A. i S. R. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija E. B., Š. H. i N. A.

podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 32. 0 P 004761 13 Rev od 18. studenog 2014. godine, 32 0 P 001926 13 Rev od 7. listopada 2014. godine i 32 0 Rs 150162 14 Rev od 30. listopada 2014. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. R. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002374 11 Gž od 18.

prosinca 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što je u vrijeme podnošenja apelacija bila preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. E. B., Š. H., N. A. i S. R. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gornje Tinje i Tuzle, koje zastupa Milka Tomić, odvjetnica iz Tuzle, podnijeli su 19. siječnja 2015. godine aplaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 32. 0 P 004761 13 Rev od 18. studenog 2014. godine, 32 0 P 001926 13 Rev od 7. listopada 2014. godine, 32 0 Rs 150162 14 Rev od 30. listopada 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 002374 11 Gž od 18. prosinca 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo

- Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. svibnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sudionici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. do 24. svibnja 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant E. B. je 27. svibnja 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate razlike plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 004761 08 P od 13. svibnja 2011. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 004761 11 Gž od 11. listopada 2013. godine žalba tuženog je djelomično usvojena i prvostupanjska presuda preinačena na način što je apelantov tužbeni zahtjev u jednom dijelu odbijen dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena. Odlučujući o revizijama apelanta i tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 32 0 P 004761 13 Rev od 18. studenog 2014. godine kojom su revizije odbijene.

6. Apelant Š. H. je 30. listopada 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate razlike plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 001926 08 P od 17. siječnja 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 001926 11 Gž od 20. prosinca 2012. godine žalba tuženog je djelomično usvojena i prvostupanjska presuda preinačena na način što je apelantov tužbeni zahtjev u jednom dijelu odbijen dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena. Odlučujući o revizijama apelanta i tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 32 0 P 001926 13 Rev od 7. listopada 2014. godine kojom su revizije odbijene.

7. Apelant N. A. je 19. travnja 2006. godine podnio tužbu protiv tuženog radi izmjene odluke o renti, isplate razlike plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Presudom Općinskog suda broj 032 0 P 06 000 669 od 27. veljače 2009. godine usvojen je tužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 P 003090 09 Gž od 31. listopada 2012. godine, žalba tuženog je djelomično uvažena i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak u dijelu koji se tiče razlike plaće. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 32 0 Rs 150162 06 Rs od 28. listopada 2013. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev djelomično usvojen a preko dosuđenog iznosa odbijen. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 150162 14 Rsž od 30. svibnja 2014. godine žalbe su djelomično uvažene i prvostupanjska presuda preinačena na način što je dosuđeni iznos naknade plaće snižen, dosuđeni iznosi na ime doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje povećani, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena. Odlučujući o revizijama apelanta i tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 32 0 Rs 150162 14 Rev od 30. listopada 2014. godine kojom su revizije odbijene.

8. Apelantica S. R. je 4. studenog 2009. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi razlike plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 002374 09 P od 19. kolovoza 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 002374 11 Gž od 18. prosinca 2014. godine, žalba tuženog je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako da je zahtjev apelantice djelomično odbijen, dok je u preostalom (dosuđujućem) dijelu prvostupanjska presuda potvrđena. Iz stanja spisa predmeta (odgovor Općinskog suda na apelaciju) proizlazi da je predmet po reviziji tuženog dostavljen Vrhovnom sudu na daljnje postupanje 23. siječnja 2015. godine.

9. Iz obrazloženja svih osporenih presuda proizlazi da je predmet spora zahtjev za isplatu razlika plaća koje je apelantima isplaćivana prema odlukama tuženog i plaća koje su trebali primiti po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) iz 2000, odnosno 2007. godine, da se potraživanja odnose na period od 2005. do 2007. godine, da je u postupcima (pojedinačnim) koje su pokrenuli apelanti nesporno utvrđeno da su zaposlenici tuženog i da im je u spornom periodu isplaćivana umanjena plaća, te da je sporna razlika plaća utvrđena financijskim vještačenjem. Na utvrđeno činjenično stanje je primijenjena odredba članka 69. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i odredbe od čl. 24. do 28. Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, odnosno odredbe od čl. 24. do 27. Granskog kolektivnog ugovora iz 2007. godine, pri čemu su u nalazu vještaka (pojedinačnim nalazima i mišljenjima) korišteni parametri iz Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, jer se sporna potraživanja nisu mogla utvrditi kombinacijom različitih izvora radnog zakonodavstva.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u načinu na koji je Kantonalni sud u osporenim odlukama primijenio relevantne odredbe Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju BiH iz 2000. i 2007. godine, te Granskog kolektivnog ugovora sa posebnim osvrtom na odredbu članka 26. stavak 1. tog ugovora. Također, apelanti „za duševne bolove pretrpljene zbog dugog trajanja predmetnih postupaka traže satisfakciju u iznosu od po 2.000,00 KM“ i predlažu Ustavnom sudu da im odredi troškove za sastavljanje apelacije u iznosu od 1.600,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je ostao kod razloga danih u obrazloženjima presuda za svakog od apelanata pojedinačno, te suprotno stanovištu apelanata, smatra da pri donošenju presuda nije bilo proizvoljnosti.

12. Kantonalni sud je pojedinačno za sve apelante dao izjašnjenje u kom je kronološki opisao tijek postupka ukazujući da su navodi apelanata neutemeljeni iz razloga sadržanih u osporenim odlukama, te da povodom odlučivanja o žalbama nije prekoračen razuman rok. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

13. Općinski sud je kronološki opisao tijek svih postupaka pojedinačno, te istakao da ne nalazi da je u konkretnoj pravnoj stvari opravdan zahtjev apelanata, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati njihovu tvrdnju da postoji kršenje prava na koja su se pozvali. Također je Općinski sud naveo da je u predmetnim postupcima kontinuirano postupao i u objektivno kratkim rokovima zakazivao ročišta i donosio presude. Stoga je istakao da je postupao u razumnim rokovima, te je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

14. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da apelanti neutemeljeno ističu da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Tuženi je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 68.

Plaće uposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Članak 69.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.

Poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može uposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

16. Kolektivni ugovor o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti rudarstva („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi: Članak 24.

Mjesečna plaća se sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem uposlenik radi, dodatka na plaću za radni staž, uvećanja plaće za rad u otežanim uvjetima rada i uvećanja plaće temeljem izvršenja poslova u opsegu i kvaliteti koji je veći od uobičajenog i prosječnog.

Poslodavac može uposleniku isplatiti i poseban stimulativni dodatak na mjesečnu plaću.

Osnovna mjesečna plaća je najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uvjete rada i postignute odgovarajuće rezultate rada.

Osnovna mjesečna plaća uposlenika za poslove najnižeg stupnja složenosti ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Članak 25.

Osnovna mjesečna plaća uposlenika utvrđuje se po grupama složenosti poslova, tako što se najniža plaća množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radnih mjesta.

Članak 26.

Za djelatnost proizvodnje, pripreme uglja i drugih djelatnosti i usluga utvrđuju se sljedeći koeficijenti grupe složenosti poslova:

VI GRUPA - poslovi kombajniste u jami, kopači na otkopavanju, pripremi, održavanju, palioci mina u jami, poslovi organizacije i nadzora bušenja, provjetravanja, mašinski i elektro radovi u jami, poslovi zanatalija strojarske i elektro-struke na radilištima, nadzora za metanometriju i mjerne instrumente, poslovođe strojarskih, elektro i rudarsko-graditeljskih radova, provjetravanja i smjene u jami, na kopu i separaciji, poslovi bageriste, vozača teških teretnih vozila, poslovi miniranja, poslovi VK zanatlije na održavanju mehanizacije, elektrostrojarsko održavanje na separaciji, poslovi referenta zaštite, kontrolori, predradnici, operativci procesa, bravari, strugari, zavarivači, kuhari, vozači opasnih materija, poslovi željezničkog transporta i sl.

Koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,50.

17. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.).

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Članak 217.

(1) Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave.

(2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog ustanovljenja činjeničnog stanja potrebito pred drugostupanjskim sudom ustanoviti nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnoga postupka u prvostupanjskom postupku potrebito održati raspravu pred drugostupanjskim sudom.

(3) Drugostupanjski će sud održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskoga suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostupanjski će sud donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Članak 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

Članak 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na odluku Kantonalnog suda broj 32 0 P 002374 11 Gž od 18. prosinca 2014. godine

20. Apelantica S. R. smatra da joj je odlukom Kantonalnog suda broj 32 0 P 002374 11 Gž od 18. prosinca 2014. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

21. Prilikom ispitivanja ovih navoda apelacije Ustavni sud je cijenio odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1) i (3) točka l) Pravila Ustavnog suda. Članak 18. st. (1) i (3) točka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

22. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 002374 11 Gž od 18. prosinca 2014. godine, protiv koje je tuženi izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Iz odgovora na apelaciju Vrhovnog suda (od 15. svibnja 2017. godine) i stanja spisa proizlazi da Vrhovni sud nije donio odluku o reviziji i da će predmet biti riješen prema kronološkom redu.

24. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da su apelanti, u smislu članka 21. stavak (6) Pravila Ustavnog suda, dužni da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom, a koje su se desile nakon podnošenja apelacije. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je protiv osporene odluke Kantonalnog suda izjavljena revizija Vrhovnom sudu, a da apelantica nije u skladu sa člankom 21. stavak (6) Pravila Ustavnog suda, obavijestila Ustavni sud da li je postupak po izjavljenoj reviziji okončan. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke da odlučuje o navodnim povredama ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti o navodnim povredama prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1007/08 od 8. prosinca 2010. godine, točka 48, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4594/13 od 15. rujna 2016. godine, toč. 27. i 28. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3225/14 od 19. travnja 2017. godine, toč. 30. i 31., dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

25. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu.

Dopustivost apelacije u odnosu na „suđenje u razumnom roku“

26. U pogledu navoda apelacije apelantice S. R. o povredi prava na „suđenje u razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa člankom 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

27. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravomoćno okončan, a imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je apelacija u smislu članka 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. Dopustivost apelacije u odnosu na postupke koji su okončani presudama Vrhovnog suda

28. U konkretnom slučaju, apelanti E. B., Š. H. i N. A. osporavaju presude Vrhovnog suda br. 32 0 P 004761 13 Rev od 18. studenog 2014. godine, 32 0 P 001926 13 Rev od 7. listopada 2014. godine i 32 0 Rs 150162 14 Rev od 30. listopada 2014. godine, protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenu Presudu broj 32 0 P 004761 13 Rev od 18. studenog 2014. godine apelant E. B. posredstvom punomoćnika primio 10. prosinca 2014. godine, osporenu Presudu broj 32 0 P 001926 13 Rev od 7. listopada 2014. godine apelant Š. H. je primio posredstvom punomoćnika 19. studenog 2014. godine i osporenu Presudu broj 32 0 Rs 150162 14 Rev od 30. listopada 2014. godine apelant N. A. je primio posredstvom punomoćnika 21. studenog 2014. godine. Apelacija je protiv svih navedenih presuda podnesena 19. siječnja 2015. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st.(2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelanti E. B., Š. H. i N. A. smatraju da im je u predmetnim parničnim postupcima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a zajedno sa apelanticom S. R. ukazuju na povredu prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

33. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetima građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. lipnja 2012. godine dostupna na www.ustavnisud.ba , točka 24.), pa stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na osporene presude

34. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti s aspekta prava na pravično suđenje i prava na imovinu ukazuju na proizvoljan zaključak Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u pogledu primjene materijalnog prava, konkretno, da se akti tuženog ne mogu primijeniti za obračun osnovice plaće jer nisu na istovjetan način regulirali obračun osnovne plaće kao Kolektivni ugovor.

35. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. U vezi sa suštinskim, spornim pitanjem koje se tiče pravilne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je identično činjenično i pravno pitanje (radni spor – tužba podnesena protiv istog tuženog radi isplate razlike plaće i doprinosa ), u kontekstu odluka redovnih sudova, razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 498/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 498/14 od 6. prosinca 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, točka 37). Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci, raspravljajući gotovo identično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, utvrdio da je Kantonalni sud detaljno razmotrio sva pitanja koja je apelant ponovio u apelaciji, te da je dao veoma jasno i razložno obrazloženje zbog čega je bilo neophodno preinačiti prvostupanjsku presudu u pogledu visine tužbenog zahtjeva, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U navedenoj odluci su razmotreni apelantovi navodi kojima je osporio zaključke redovnih sudova u smislu da se akti tuženog ne mogu primijeniti za obračun osnovice plaće, jer nisu na istovjetan način regulirali obračun osnovne plaće kao Kolektivni ugovor, nakon čega je Ustavni sud naglasio da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je Pravilnik o plaćama propisivao bodovni način obračuna osnovne plaće koji je ovisio o ukupnom rezultatu poslovanja tuženog i koji se množio s koeficijentima složenosti poslova određenih u rasponu od 1,00 do 6,00. S druge strane, Ustavni sud je ukazao na odredbu članka 24. stavak 3. Kolektivnog ugovora kojom je propisano da osnovna mjesečna plaća ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, da je odredbom članka 25. Kolektivnog ugovora propisano da se osnovna mjesečna plaća uposlenika utvrđuje po grupama složenosti poslova tako da se najniža plaća množi s koeficijentom pripadajuće grupe po osnovi sistematizacije radnih mjesta, a da su odredbom članka 26. Kolektivnog ugovora sadržani parametri za koeficijente pripadajuće grupe po osnovi sistematizacije radnih mjesta koji su određeni u rasponu od 1,00 do 4,00 i svrstani u osam grupa složenosti poslova. Stoga je Ustavni sud u navedenoj odluci ukazao da Pravilnik o plaćama nije propisivao obračun plaća prema istom načelu i prema parametrima iste kvalitete, kako je to regulirao tada važeći Kolektivni ugovor na kojem je apelant utemeljio svoj tužbeni zahtjev, iz čega je proizašao zaključak da je Kantonalni sud, prema ocjeni Ustavnog suda, dao jasne argumente za zaključak da prvostupanjski sud visinu razlike plaće nije mogao utvrđivati kombinacijom najniže plaće iz Kolektivnog ugovora i koeficijenta složenosti iz Pravilnika o plaćama, odnosno ugovora o radu i aneksa navedenog ugovora, koji u svojim odredbama ne predviđaju da se osnovica plaće utvrđuje na temelju najniže plaće iz Kolektivnog ugovora, kako je to zahtijevao apelant. Stoga, „Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak Kantonalnog suda koji je, polazeći od odredaba čl. 24., 25. i 26. Kolektivnog ugovora, te Pravilnika o plaćama i ugovora o radu, zaključio da u slučaju kada tuženi nije donio Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i utvrdio koeficijente za svako radno koji bi bili usklađeni s Kolektivnim ugovorom i da obračun i isplatu plaće apelantu nije vršio u skladu i na način kako je to propisano Kolektivnim ugovorom, da je u slučaju utvrđivanja postojanja razlike između isplaćene i pripadajuće plaće neophodno izvršiti obračun u skladu s Kolektivnim ugovorom“. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentirane razloge da nije bilo proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava, da je obrazloženje osporene odluke u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i da su stoga apelantovi navodi neutemeljeni.

37. Dovodeći navedeno u kontekst s predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da se stav iz citirane Odluke broj AP 498/14 u cijelosti može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud su u postupcima odlučivanja o žalbama i revizijama razmotrili sva sporna pitanja koja se tiču primjene materijalnog prava, koja su apelanti ponovili u apelaciji. Stoga, Ustavni sud, podržavajući praksu iz citirane Odluke broj AP 498/14, zaključuje da i u predmetnom slučaju osporenim odlukama Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

b) Suđenje u razumnom roku

38. U odnosu na navode apelanata o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud uočava da su apelanti u predmetnim postupcima podnijeli tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa u travnju 2006. godine, svibnju i listopadu 2008. godine i studenom 2009. godine. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da su apelanti E. B., Š. H. i N. A. protiv osporenih presuda Kantonalnog suda izjavili revizije Vrhovnom sudu o kojima je Vrhovni sud odlučio, a da je protiv presude Kantonalnog suda u predmetu po tužbi S. R. tuženi izjavio reviziju u kojem je postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom u tijeku. Međutim, apelanti nisu osporavali duljinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, već izričito duljinu trajanja postupka pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacionih navoda kojim je vezan u smislu članka 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati duljinu trajanja predmetnih postupaka do donošenja osporenih presuda Kantonalnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su postupci po tužbama apelanata E. B. i Š. H. trajali četiri i nešto više od pet godina, postupak po tužbi apelanta N. A.osam godina i postupak po tužbi S. R. je trajao pet godina.

39. Pri tome Ustavni sud, također, ukazuje da se u konkretnim slučajevima radilo o radnim sporovima koji su žurne prirode po samom zakonu. Obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnim postupcima koji su se vodili radi ostvarenja prava iz radnog odnosa i koji su trajali četiri, pet, odnosno nešto više od pet godina i osam godina došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da je duljina postupka bila pretjerano duga, za što redovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.

40. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojim novijim odlukama broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine i broj AP 5468/14 od 15. lipnja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine i broj AP 5468/14 od 15. lipnja 2017. godine, i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U Odluci broj AP 4101/15, između ostalog, Ustavni sud je naveo da, „uprkos mjerama koje se poduzimaju za rješavanje prekomjerne duljine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sustavno kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za poduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

41. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz istih razloga kao u Odluci broj AP 4101/15 od 10. svibnja 2017. godine, te u Odluci broj AP 5468/14 u kojoj se Ustavni sud bavio identičnim činjeničnim i pravnim pitanjem, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja u pogledu kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 4101/15.

Pitanje naknade nematerijalne štete

42. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete.

43. Obzirom na to da su postupci povodom tužbenih zahtjeva apelanata (pojedinačno) iz radnog odnosa u relevantnom periodu trajali četiri, pet i nešto više od pet godina i osam godina, vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantima na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dan nalog u citiranoj Odluci broj AP 4101/15 poduzeti efikasne mjere radi sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u odnosu na apelante, tako i sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

44. Navedeni iznos je apelantima dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu

45. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim navodima kao u vezi sa pravom na pravično suđenje, dakle, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud razmotrio i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, te zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su u okolnostima konkretnog slučaja navodi apelacije o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. Pitanje naknade troškova za podnošenje apelacije

46. U odnosu na zahtjev iz apelacije da Ustavni sud dosudi apelantima troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove za sastavljanje apelacije iz čega proizlazi da troškove za sastavljanje apelacije snose isključivo apelanti, pa Ustavni sud nije ni mogao udovoljiti tom njihovom zahtjevu.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada su predmetni parnični postupci radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, koji je po zakonu žurne prirode, trajali četiri, pet, odnosno nešto više od pet godina i osam godina.

48. Ustavni sud, međutim, zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije kada je Kantonalni sud prilikom preinačavanja prvostupanjskih presuda za svoju odluku dao jasna i argumentirana obrazloženja koja je potvrdio Vrhovni sud iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju su apelanti neutemeljeno ukazali.

49. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni pravo apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obzirom da se navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

50. Na temelju članka 18. stavak (3) točka l), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-306/15 (E. B., Š. H., N. A. i S. R.) | Sudska praksa | Aktio