Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-602/17 (WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-602/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-602/17, rješavajući apelaciju WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 541371 17 Pžp od 24.
januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hrvoje Galić, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 13. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 541371 17 Pžp od 24. januara 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima, te mu je za navedeni prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 2.500,00 KM. Apelant je obavezan platiti troškove postupka u paušalnom iznosu od 300,00 KM.
2. U toku postupka je utvrđeno da je 18. novembra 2015. godine, inspekcijskom kontrolom uplatnog mjesta u Sarajevu utvrđeno da apelant ne evidentira svaki pojedinačno ostvareni promet preko fiskalnog uređaja, jer je u kasi nađen višak od 45,84 KM u odnosu na izvučeni dnevni izvještaj. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da nisu osnovani apelantovi navodi u kojima ističe da je prvostepeno rješenje nezakonito jer je taj sud odbio cijeniti dio priloženih dokaza odbrane. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da prvostepeni sud utvrdio da Odgovor u vezi sa načinom evidentiranja prometa ostvarenog priređivanjem igara na sreću Federalnog ministarstva finansija i Obavijest u vezi s evidentiranjem priređivača igara na sreću Federalnog ministarstva finansija, predstavljaju mišljenja Federalnog ministarstva finansija, koja nisu obavezujuće za sud (prvostepeni sud je ukazao da je apelant kao dokaze priložio neovjerene fotokopije koje se, u skladu sa odredbama člana 289. stav 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku, ne mogu se koristiti kao dokaz, te da se osim toga radi i o mišljenju Federalnog ministarstva finansija, koje nije obavezujuće za sud). Po mišljenju Kantonalnog suda, iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizlazi da je prvostepeni sud u postupku proveo sve dokaze i svaki dokaz cijenio pojedinačno, te ih međusobno povezao u jednu cjelinu i na osnovu takve ocjene dokaza dao jasne razloge zašto smatra da je apelant počinio predmetni prekršaj. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud dao iscrpne i uvjerljive razloge zbog čega smatra da Zakon o igrama na sreću ne može biti lex specialis u odnosu na Zakon o fiskalnim sistemima. Naime, prvostepeni sud je naveo da je odredbama člana
1. Zakona o fiskalnim sistemima izričito navedeno da se ovim zakonom uređuju pitanja evidentiranja i kontrole prometa putem fiskalnih sistema. Takođe, prvostepeni sud je istakao da Zakon o igrama na sreću nigdje ne utvrđuje pitanja evidentiranja i kontrole prometa putem fiskalnih uređaja, niti propisuje prestanak obaveze evidentiranja svakog pojedinačno ostvarenog prometa preko fiskalnog uređaja lica koje je upisano u odgovarajući registar za pružanje usluga klijentima, iz kog razloga ne može biti lex specialis u odnosu na Zakon o fiskalnim sistemima. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da isti nije u obavezi posebno fiskalno evidentirati RNG opkladu na što upućuju Obavijest u vezi sa evidentiranjem priređivača igara na sreću Federalnog ministarstva finansija (u kojoj se navodi da je dovoljno da priređivači, putem navedenog sistema, kontinuirano evidentiraju cjelokupni ostvareni promet i omoguće Poreznoj upravi praćenje ostvarenog prometa, bez obaveze evidentiranja istog i putem fiskalnog uređaja) i Obavijest kojom je apelant pozvan da od 1. decembra 2015. godine podnese Zahtjev za upostavljanje direktne on-line mreže sa serverom Porezne uprave kako bi ista imala izravan uvid u sva izvršena RNG klađenja. Naime, Kantonalni sud je istakao da naprijed navedene obavijesti predstavljaju mišljenje Federalnog ministarstva finansija koja nisu obavezujuća za sud prilikom primjene navedenih zakona. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje da nije u obavezi posebno fiskalno evidentirati RNG opkladu, posebno što se apelantu na teret stavlja počinjenje prekršaja propisanog odredbama Zakona o fiskalnim sistemima, a ne odredbama Zakona o igrama na sreću.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je prvostepeni sud protivzakonito odbio cijeniti dio predloženih dokaza od strane apelanta pozivajući se na odredbe član 289. stav 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku, dok je drugostepeni sud „u obrazloženju svog rješenja pokušao objasniti zašto ti neprovedeni dokazi ne utiču na (ne)zakonitost prvostepenog rješenja koje je doneseno bez uvida u te isprave“. Apelant je naveo da je djelatnost koju obavlja regulisana isključivo i jedino odredbama Zakona o igrama na sreću, koji je lex specialis u odnosu na sve druge zakone, a koji bi bili u koliziji sa tim zakonom.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao obrazloženje, a koje je kao pravilno prihvatio i Kantonalni sud, a odnosi se na apelantove navode u vezi primjene Zakona o igrama na sreću, te ponudio razloge zbog čega smatra da navedeni zakon ne može biti lex specialis u odnosu na Zakon o fiskalnim sistemima, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, takođe, zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja naveo razloge zbog čega nije koristio dokumentaciju koju je kao dokaz predložio apelant, o čemu se izjasnio i Kantonalni sud u osporenoj odluci, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman