Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-618/17 (N. N.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Služnost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-618/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-618/17, rješavajući apelaciju Nedeljke Nikolić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nedeljka Nikolić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 025210 16 Gž od 8. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedeljka Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnijela je 14. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 025210 16 Gž od 8. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila osnivanje nužnog prolaza preko parcele tuženog (Z. D.) kao poslužnog dobra, u korist apelantičine parcele kao povlasnog dobra.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odredbom člana 193. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), propisano da nužni prolaz preko neke nepokretnosti kao poslužne, osnovat će svojom odlukom sud na zahtjev vlasnika druge nepokretnosti, ako do nje nema nikakve ili nema odgovarajuće putne veze sa javnim putem i ako je korist od otvaranja nužnog prolaza za upravljanje tom nepokretnošću veća od štete na poslužnoj nepokretnosti, a uz obavezu vlasnika nepokretnosti u čiju se korist nužni prolaz osniva da plati punu naknadu vlasniku poslužne nepokretnosti. Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o osnivanju prava služnosti na osnovu imperativne pravne norme i protivno volji vlasnika poslužne nekretnine. Okružni sud je konstatovao da se takav zahtjev može podnijeti u slučaju kada se nekretnina koja predstavlja povlasno dobro u cijelosti ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja druge nekretnine (poslužno dobro) a to je korištenje onemogućeno zbog nemogućnosti pristupa za vlasnika i druge korisnike povlasne nekretnine na javni put i takva nemogućnost prolaza do javnog puta mora biti objektivne, a ne subjektivne prirode. Okružni sud je pojasnio da je u takvim parnicama potrebno dokazati da nekretnina u čiju korist se traži zasnivanje službenosti nužnog prolaza (povlasno dobro) nema nikakve ili nema odgovarajuće putne veze sa javnim putem. Okružni sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da apelantica shodno naprijed citiranoj zakonskoj odredbi člana 193. stav 1. ZSP-a i konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom, traži pravnu zaštitu osnivanje prava nužnog prolaza preko određenih parcela tuženog, a u korist određenih apelantičinih parcela. Međutim, Okružni sud je ocijenio da kako to pravilno i zakonito nalazi prvostepeni sud, da apelantica ne traži osnivanje prava nužnog prolaza kako je to opredijeljeno u tužbenom zahtjevu radi omogućavanja, pristupa njenih nekretnina kao povlasnim dobrima javnom putu, već ista tužbenim zahtjevom traži osnivanje nužnog prolaza kojim bi se „spojile“ određene apelantičine nekretnine (2435/1 i 2435/3) sa drugom apelantičinom nekretninom (2442). Okružni sud je konstatovao da apelantica uopšte nije dokazivala pravno bitnu činjenicu, da li nekretnine koje su njeno vlasništvo i koje predstavljaju povlasno dobro imaju odgovarajuću putnu vezu sa javnim putem ili ne da bi se mogla ostvariti pravna zaštita koja se u konkretnoj pravnoj stvari traži, tj. osnivanje nužnog prolaza preko parcela vlasništvo tuženog, kao poslužnog dobra.

Apelacioni navodi

3. Iz navoda predmetne apelacije apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da su se u konkretnom slučaju ispunile zakonske pretpostavke iz člana 193. stav 1. ZSP-a da se usvoji apelantičin tužbeni zahtjev. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-618/17 (N. N.) | Sudska praksa | Aktio