Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-463/15 (J.P. „Sarajevostan“d. d)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada
  • Zastara
  • Javna vlast
  • Zakup
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-463/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 463/15, rješavajući apelaciju J. P. „Sarajevostan“ d.o.o. Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J. P. „Sarajevostan“ d.d.

Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 013606 14 Rev od 10. novembra 2014.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 013606 13 Pz od 18. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 013606 13 Ps od 8. oktobra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. J. P. „Sarajevostan“ d.d. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 013606 14 Rev od 10. novembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 013606 13 Pz od 18. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 013606 13 Ps od 8. oktobra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i tužioca Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela FBiH, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 16. juna 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je 27. juna 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 23. juna 2017. godine, Vrhovni sud 19. juna 2017. godine, a tužilac 21. juna 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 09 65 Ps 013606 13 Ps od 8. oktobra 2012. godine djelimično je usvojen preinačeni tužbeni zahtjev tužioca i utvrđeno da je Ugovor o zakupu poslovnih prostorija broj 455-17675 od 9. januara 1976. godine, koji je zaključen između zakupodavca SSNO-Direkcije za upravljanje i gazdovanje vojnim stambenim fondom-Odjeljenje Sarajevo i zakupca Stambenog preduzeća Sarajevo, čiji su predmet poslovne prostorije površine 93 m , koje se nalaze u Sarajevu, u Ulici Dalmatinska broj 1 (u daljnjem tekstu: poslovne prostorije), raskinut izjavom o odustanku od ugovora 22. aprila 1998. godine. Dalje je utvrđeno da je apelant dužan poslovne prostorije, oslobođene od lica i stvari, predati tužiocu u roku od 30 dana od donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Nadalje, stavom III presude djelimično je odbijen preinačeni tužbeni zahtjev da apelant iz osnova korištenja poslovnih prostorija isplati tužiocu iznos od 285.741 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose na način utvrđen u ovom stavu presude, kao i troškove postupka, sve u roku od 30 dana od donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. I konačno, tužilac je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u visini od 4.867,20 KM.

6. Kako slijedi iz dostupne dokumentacije i osporenih presuda, tužilac je 4. decembra 1998. godine dostavio tužbu protiv apelanta u kojoj je naveo da je nosilac prava upravljanja i korištenja poslovno-stambenog fonda u koji spadaju i poslovne prostorije po osnovu Odluke o utvrđivanju namjene i prenošenju prava upravljanja i korištenja sredstvima bivše SFRJ koje je koristila bivša JNA, a koja se nalaze na području Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH). Navedeno je da poslovne prostorije koristi apelant po osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostorija koji je zaključen s prednikom tužioca 9. januara 1998. godine. Kako apelant na ime zakupa nije platio niti jedan iznos mjesečne zakupnine, to ga je 26. februara 1998. godine pismeno opomenuo na izvršenje svoje obaveze, po kojoj apelant nije postupio, pa mu je 22. aprila 1998. godine poslao pismenu izjavu o odustanku od ugovora o zakupu uz rok od 30 dana za predaju ispražnjenih poslovnih prostorija shodno odredbama člana 34. stav 1. tačka 2 i člana 36. tadašnjeg Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 2/87, 30/90 i „Službeni list RBiH“ broj 3/93). Pošto apelant ni nakon što je protekao ostavljeni rok nije postupio po njegovom zahtjevu, to su se, kako je navedeno u tužbi, stekli uvjeti iz člana 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, pa je predloženo da sud po provedenom postupku donese presudu.

7. Nakon provedenih dokaza, Općinski sud je najprije utvrdio aktivnu legitimaciju tužioca, a Ugovor zakupu poslovnih prostorija broj 455-17675 od 9. januara 1976. godine koji je zaključen između zakupodavca SSNO-Direkcije za upravljanje i gazdovanje vojnim stambenim fondom- Odjeljenje Sarajevo, prednika tužioca i zakupca Stambenog preduzeća Sarajevo, prednika tuženog nespornim i pravno validnim. Također, Općinski sud tužbeni zahtjev za utvrđivanje da je navedeni ugovor o zakupu raskinut izjavom o odustanku od ugovora 22. aprila 1998. godine prednika tužioca smatra osnovanim i dokazanim. Utvrđeno je da je raskidom ugovora apelant postao bespravni korisnik predmetnog poslovnog prostora, pa je osnovan zahtjev tužioca da tuženi poslovne prostorije, oslobođene od lica i stvari, preda tužiocu. Apelant je, nadalje, prigovorio da predmetne poslovne prostorije nije koristio počev od 1998. do 2004. godine radi devastiranosti prostora, smatrajući da je adaptacija koju je sam uradio obaveza zakupodavca - tužioca. Međutim, apelant činjenicu da za navedeno vrijeme nije koristio prostor ili da ga je predao tužiocu ili da je prostor koristio neko drugi nije dokazivao iako je dokazano da je ugovor o zakupu raskinut 1998. godine.

8. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužioca preinačen podneskom od 4. juna 2010. godine, a zatim i na pripremnom ročištu 19. januara 2011. godine, kojom preinakom je promijenjen pravni osnov tužbenog zahtjeva, tako da tužilac preinačenim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu štete po osnovu neosnovanog bogaćenja bespravnim korištenjem predmetnog poslovnog prostora od strane apelanta. Dalje je navedeno da je takav zahtjev istaknut s preinakom posve nov zahtjev po pravnom osnovu, pa je kao takav zastario, iako je tužbeni zahtjev za isplatu duga tuženog po osnovu neplaćenih zakupnina podnesen s tužbom 4. decembra 1998. godine. Općinski sud navodi da potraživanja tužioca po preinačenom osnovu potječu iz perioda počev od 1998. do 2011. godine, dok je tužbeni zahtjev preinačen 4. juna 2010. godine, a zatim i 19. januara 2011. godine, pa je očigledno da je zastario, te ga je sud kao takvog odbio jer je tužilac, počev od 1998. godine, imao dovoljno vremena da tužbeni zahtjev u tom smislu preinači.

9. Istaknuti prigovor da je od momenta zaključenja ugovora o zakupu došlo do promjene Zakona i da su ugovorom o otkupu stanova i ZK izvacima stanara svi stanovi u zgradi otkupljeni, tako da su vlasnici tih stanova i vlasnici svih zajedničkih prostorija, pa tako i predmetnog prostora, zbog čega bi oni kao etažni vlasnici jedini bili aktivno legitimirani za davanje u zakup poslovnog prostora kao zajedničke prostorije, nije od značaja zato što je u toku postupka dokazano da se tuženi u predmetnim prostorijama nalazi bespravno. Imajući u vidu izneseno činjenično stanje, provedene dokaze i nesporne činjenice među stranama u postupku, Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan, pa ga je usvojio kao u izreci presude i apelanta obavezao da nadoknadi troškove postupka tužiocu.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 013606 13 Pz od 18. decembra 2013. godine žalba tužioca je uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu III, tj. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan tako što je apelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 287.741,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na način utvrđen dispozitivom presude i stavu IV tako što svaka stranka snosi svoje troškove. Žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda u stavu I i II potvrđena.

11. Kantonalni sud je utvrdio da je žalba tužioca osnovana, a žalba apelanta neosnovana. Prihvaćajući ocjenu prvostepenog suda da je tužilac u ovoj parnici dokazao svoju aktivnu legitimaciju, kao i osnovanost potraživanja naknade za korištenje tuđe stvari, čija je visina pravilno iskazana u nalazu sudskog vještaka finansijske struke Z. I. u visini zakupnine propisane u objavljenim odlukama o visini zakupnine na području Općine Centar u relevantnom periodu, Kantonalni sud je ocijenio da je tužilac dokazao postojanje svog potraživanja prema tuženom u iznosu od 287.741,00 KM. Iz dokaza u spisu proizlazi da je apelant u periodu od 1997. do 2011. godine koristio predmetni poslovni prostor bez plaćanja bilo kakve nadoknade tužiocu kao njegovom imaocu, zbog čega se njegova imovina bez pravnog odnosa uvećala na račun imovine tužioca. Nadalje, pitanje aktivne legitimacije tužioca kao nosioca prava na predmetnom poslovnom prostoru je riješeno odredbama Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju sredstava bivše SFRJ u vlasništvo Republike Bosne i Hercegovine („Službeni list RBIH“ broj 6/92) kojom je regulirano da društvena sredstva bivše SFRJ koja su koristili bivša JNA, savezni organi i savezne organizacije, a koja uključuju nekretnine, pokretne svari, imovinska prava, novčana sredstva i potraživanja, a koja se nalaze na teritoriji Republike BiH, postaju sredstava Republike BiH, te da će Vlada utvrditi namjenu tih sredstava i odrediti organ koji će biti nosilac prava korištenja i upravljanja tim sredstvima. Na osnovu navedene uredbe, Vlada Republike BiH je donijela Odluku o utvrđivanju namjene i prenošenju prava upravljanja i korištenja sredstvima bivše SFRJ koje je koristila bivša JNA, a koja se nalaze na području Federacije BiH („Službeni list RBiH“ br. 24/96 i 33/96), u kojoj je propisano da se pravo korištenja i upravljanja na nekretninama i pokretnim stvarima bivše JNA prenosi na Ministarstvo odbrane i Vojsku Federacije.

12. U odnosu na postavljeni zahtjev za plaćanje naknade za korištenje tuđe stvari iz člana 219. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 24/96 i 33/96; u daljnjem tekstu: ZOO), Kantonalni sud je ocijenio da je tužilac dokazao da je imalac prava na predmetnim poslovnim prostorijama budući da je on nosilac prava upravljanja i korištenja na njima, i to na osnovu gore navedenih zakonskih propisa, sve dok pitanje sukcesije imovine bivše SFRJ ne bude konačno riješeno. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant kao raniji zakupac, u svakom slučaju ima slabije pravo od tužioca jer je njegovo pravo izvedeno iz prava tužiočevog prednika, a ono je i prestalo davanjem izjave o raskidu ugovora u skladu sa odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Zbog toga je on, kako zaključuje Kantonalni sud, dužan platiti tužiocu korist koju je imao od upotrebe te stvari, odnosno korištenja prostorija za svoje potrebe bez plaćanja naknade.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 013606 14 Rev od 10. novembra 2014. godine apelantova revizija je odbijena.

14. Prije svega, ocjenjujući apelantove prigovore da tužilac nije aktivno legitimiran za potraživanje po tužbi, Vrhovni sud je pošao od činjenice da je poslovni prostor dat u zakup po ugovoru o zakupu 1976. godine apelantovom predniku. Predmetna zgrada je upisana kao vlasništvo SFRJ, Savezni sekretarijat za narodnu odbranu. Međutim, na osnovu člana 1. Zakona o preuzimanju sredstava bivše SFRJ u vlasništvo Republike Bosne i Hercegovine, sva sredstva SFRJ koja je koristila Jugoslovenska narodna armija, u koja spadaju i nekretnine i druga prava, po Odluci o utvrđivanju namjene i prenošenju prava upravljanja i korištenja sredstvima bivše SFRJ, koje je koristila bivša Jugoslovenska narodna armija (JNA), a koja se nalaze na području FBiH, prenesena su s pravom korištenja i upravljanja na Federalno ministarstva odbrane i Vojsku Federacije BiH, osim nekih objekata (navedenih u stavu III Odluke) u koje ne spada predmetna zgrada. Federalno ministarstvo odbrane i Vojska Federacije BiH su imali pravo da se dogovore na kojim nekretninama i stvarima imaju pojedinačna prava. Kako je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o odbrani BiH („Službene novine BiH“ broj 88/05), kojim je došlo do stvaranja jedinstvenih oružanih snaga BiH, Federalno ministarstvo odbrane i Vojska Federacije BiH su 1. januara 2006. godine prenijeli prava i obaveze na Ministarstvo odbrane BiH, a prava i obaveze koji nisu prenijeti tim zakonom (iz člana 71) su na osnovu člana 72. stav 2. prenijeti na Vladu Federacije BiH (kao jednu od dvije entitetske vlade iz navedene odredbe).

15. Kako dalje navodi Vrhovni sud, članom 73. Zakona o odbrani BiH je propisan i način rješavanja prenosa nepokretne imovine, ali samo koja služi za potrebe Ministarstva odbrane BiH, i to zaključivanjem sporazuma o prenosu imovinskih prava koji do danas nije zaključen, pa se u tom smislu u postupku nije dokazalo da je i predmetni poslovni prostor utvrđen kao nepokretna imovina koja služi za potrebe odbrane da bi se prihvatio prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužioca. Dakle, sve do postizanja sporazuma o prenosu imovinskih prava u skladu s navedenom odredbom člana 73. Zakona o odbrani BiH, na imovinu koja je korištena i na kojoj su pravo upravljanja i raspolaganja, pravo korištenja ili pravo vlasništva imali Federacija BiH, Vlada Federacije BiH, Ministarstvo odbrane FBiH i Vojska FBiH (kao i drugi entitetski organi ili organi BiH) pravo su zadržali, a time i pravo da štite imovinu koja je njima data na korištenje i upravljanje.

16. Kako je zaključio Vrhovni sud, nije osnovan ni apelantov prigovor da su otkupom stanova u zgradi u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor, na tom poslovnom prostoru postali zajednički vlasnici otkupljenih etažnih stanova budući da je u postupku utvrđeno da je predmetni prostor poslovna prostorija, čime bi proizlazilo da ne spada u zajedničke prostorije zgrade. Kako je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 56. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je ocijenjeno da tužilac nije preinačio tužbu, već samo precizirao tužbeni zahtjev, to nije osnovan ni prigovor zastare potraživanja za potraživanja od 1. januara 1998. godine jer je predmetna tužba podnijeta 4. decembra 1998. godine, što je u okviru roka za potraživanje naknada za upotrebu tuđe stvari po članu 219. u vezi sa članom 371. ZOO.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelant smatra da je redovni sud usvojio tužbeni zahtjev tužioca „očigledno pogrešnom primjenom materijalnog prava“. Smatra da tužilac ne može imati ni status zakupodavca, niti vlasnika predmetnog poslovnog prostora, a ne postoji ni bilo koji drugi osnov da bi se on mogao smatrati imaocem prava na njemu. Ugovor o zakupu spornog prostora zaključen je još 1976. sa Direkcijom za upravljanje i gazdovanje vojnim stambenim fondom, koja je bila pri Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu sa sjedištem u Beogradu, a koja je kasnije ukinuta. Kako pitanje sukcesije bivše Jugoslavije još uvijek nije riješeno, nikada nije ni riješeno pravno sljedstvo nad imovinom Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, pa tužilac nikako, prema apelantovoj ocjeni, ni po kojem osnovu ne može biti pravni sljednik zakupodavca iz predmetnog ugovora, odnosno Direkcije za upravljanje i gazdovanje vojnim stambenim fondom. Upravo kao dokaz tome je i zemljišno-knjižni izvadak koji se odnosi na predmetnu nekretninu, a u kojem se kao vlasnik ove nekretnine i dalje vodi Savezni sekretarijat na narodnu odbranu, a svakako ne Vojska Federacije BiH koja, kao takva, nije mogla, niti će njezinim ukidanjem ikada moći biti upisana kao vlasnik ili nosilac prava korištenja. Stoga, apelant smatra da tužilac označen kao Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo odbrane, po više osnova ne može i nije aktivno legitimiran za vođenje ovog spora. Iz istih razloga, ako tužilac nije dokazao pravno sljedstvo sa zakupodavcem, a u zemljišno-knjižnom izvatku za predmetnu nekretninu se ne vodi kao vlasnik, to nije mogao ni dokazati da je imalac predmetnih nekretnina, pa ne može ni potraživati naknadu od apelanta na osnovu člana 219. ZOO.

19. Prema apelantovom mišljenju, sve kada bi i postojalo pravno sljedstvo, tj. sve da je u nekom momentu tužilac mogao biti smatran imaocem prava, to njegovo svojstvo je očigledno prestalo. Apelant je u toku prvostepenog postupka dokazao da predmetni poslovni prostor predstavlja zajedničku prostoriju zgrade u Ulici Dalmatinska broj 1, a u skladu sa Zakonom o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanja zgradama. Ovaj zakon naime izričito predviđa da etažni vlasnici imaju zajedničko pravo vlasništva nad zajedničkim dijelovima zgrade. Direkcija za upravljanje i gazdovanje vojnim stambenim fondom, odnosno njezin pravni sljednik se mogao smatrati imaocem prava samo do momenta dok se smatrao vlasnikom zgrade i u tom svojstvu su mogli dati u zakup prostorije koje predstavljaju zajedničke dijelove zgrade. Samim tim što su svi stanovi u zgradi otkupljeni, po sili zakona je prestalo njegovo pravo da se smatra vlasnikom, odnosno imaocem prava na zajedničkim djelovima zgrade, te su etažni vlasnici postali isključivi nosioci prava na svim zajedničkim dijelovima zgrade.

20. Nadalje, sve ukoliko bi se i prihvatio stav drugostepenog suda da tužilac ima pravo da potražuje naknadu po osnovu korištenja tuđe stvari od strane apelanta, nastupila je zastara potraživanja. Naime, nije ispravan zaključak suda da je konačno opredijeljen tužbeni zahtjev tužioca kao iz podneska od 4. juna 2010. godine s obzirom na to da je tužilac i nakon ovog podneska u više navrata preinačavao tužbeni zahtjev. Također nije tačan zaključak drugostepenog suda da je „do preinačenja tužbenog zahtjeva došlo samo zbog novog zahtjeva tužioca da se utvrdi da je predmetni ugovor raskinut“, dok promjena pravnog osnova tužbenog zahtjeva od strane tužioca i konačno opredjeljivanje visine tužbenog zahtjeva za period koji je već bio obuhvaćen u tužbi iz 1998. godine ne predstavljaju preinačenje tužbenog zahtjeva. Zbog povrede apelantovih ustavnih prava, apelant predlaže da se osporene presude ponište kao nezakonite.

b) Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da je sutkinja zadužena predmetom tek 17. marta 2014. godine, pa nije u mogućnosti da se izjasni o navodima apelacije.

22. Kantonalni sud u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju svoje presude, smatrajući da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

23. Vrhovni sud u obrazloženju presude navodi da je presuda donesena u skladu s normama zakona na koje se poziva, a sve u skladu sa apelantovim ustavnim pravima.

24. U odgovoru tužioca se navodi da je apelacija neblagovremena i neosnovana, pa se predlaže da se ona odbije.

V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 2/87, 30/90 i „Službeni list RBiH“ broj 3/93) relevantne odredbe glase:

3. Prestanak na osnovu odustanka Član 34. stav 1. tač. 2 Zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa:

(…) ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca. (….)

Član 36.

Strana koja odustaje od ugovora dužna je drugoj strani pismenim putem dati izjavu o odustanku, kao i odrediti joj rok do koga ima predati odnosno primiti ispražnjene prostorije.

Rok iz prethodnog stava ne može biti kraći od 30 dana, računajući od dana kada je druga strana primila izjavu o odustanku od ugovora.

Člana 37.

Ako zakupodavac kome je učinjena izjava o odustanku od ugovora ne preda ispražnjene prostorije u roku određenom u prethodnom članku, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih poslovnih prostorija.

26. U Zakonu o odbrani BiH („Službene novine BiH“ broj 88/05) relevantne odredbe glase: Član 73.

(Sporazum o prijenosu imovinskih prava) (1) Ministarstvo odbrane dostavlja plan o konačnom raspolaganju imovinom iz člana 70., stav (3), člana 71., stav (3) i člana 72. na odobrenje Vijeću ministara Bosne i Hercegovine.

(2) Nakon što Vijeće ministara Bosne i Hercegovine odobri plan, a u roku od 60 dana, ali u svakom slučaju najkasnije do 31. decembra 2005., Ministarstvo odbrane podnosi Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, vladama Republike Srpske i Federacije BiH na potpis sporazume, odluke, rješenja ili ostale relevantne akte potrebne za okončanje raspolaganja svim pravima i obavezama nad pokretnom i nepokretnom imovinom.

27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 24/96 i 33/96) relevantne odredbe glase:

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

28. U Uredbi sa zakonskom snagom o preuzimanju sredstava bivše SFRJ u vlasništvo Republike Bosne i Hercegovine („Službeni list RBiH“ broj 6/92) relevantne odredbe glase: Član 1.

Društvena sredstva bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koja su koristili bivša Jugoslovenska narodna armija, savezni organi i savezne organizacije, koja se nalazi teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, postaju svojina Republike Bosne i Hercegovine.

Pod sredstvima iz stava 1. ovog člana smatraju se: nepokretne i pokretne stvari, imovinska prava, novčana sredstva i potraživanja zatečena na računu kod Službe društvenog knjigovodstva Republike Bosne i Hercegovine.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 013606 14 Rev od 10. novembra 2014. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. S obzirom na to da je apelant kao javno preduzeće u istom statusu kao i nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba ) .

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je u konkretnom slučaju kao nesporna utvrđena aktivna legitimacija tužioca, a ugovor o zakupu poslovnih prostorija od 9. januara 1976. godine nespornim i pravno valjanim. Takođe, Ustavni sud nalazi da je sud utvrdio da je navedeni ugovor o zakupu raskinut izjavom o odustanku od ugovora 22. aprila 1998. godine prednika tužioca, čime je apelant postao bespravni korisnik predmetnog poslovnog prostora, iz čega je utvrđeno da zahtjev tužioca da apelant poslovne prostorije oslobođene od lica i stvari preda tužiocu.

38. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocijenio da je tužilac dokazao da je imalac prava na predmetnim poslovnim prostorijama u odnosu na postavljeni zahtjev za plaćanje naknade za korištenje tuđe stvari iz člana 219. ZOO. Iz dokaza u spisu proizlazi da je apelant u periodu od 1997. do 2011. godine koristio predmetni poslovni prostor bez plaćanja bilo kakve nadoknade tužiocu kao njegovom imaocu, zbog čega se njegova imovina bez pravnog odnosa uvećala na račun imovine tužioca. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca riješio tako da mu je priznao aktivnu legitimaciju, pozivajući se na član 73. Zakona o odbrani kojim je propisan način rješavanja prenosa nepokretne imovine. Utvrđeno je da je sve do postizanja sporazuma o prenosu imovinskih prava u skladu s navedenom odredbom člana 73. Zakona o odbrani, na imovinu koja je korištena i na kojoj su pravo upravljanja i raspolaganja, pravo korištenja ili pravo vlasništva imali Federacija BiH, Vlada Federacije BiH, Ministarstvo odbrane FBiH i Vojska FBiH (kao i drugi entitetski organi ili organi BiH) koji su zadržali to pravo, a time i pravo da štite imovinu koja je njima data na korištenje i upravljanje.

39. U pogledu zastarjelosti potraživanja tužioca, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu član 56. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je ocijenjeno da tužilac nije preinačio tužbu, već samo precizirao tužbeni zahtjev, to nije osnovan ni prigovor zastare potraživanja za potraživanja od 1. januara 1998. godine jer je predmetna tužba podnijeta 4. decembra 1998. godine, što je u okviru roka za potraživanje naknada za upotrebu tuđe stvari po članu 219. u vezi članom 371. ZOO. Ovakav stav Vrhovnog suda Ustavni sud ne smatra arbitrarnim.

40. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su svoje odluke obrazložili na argumentiran i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o zakupu poslovnih prostorija, Zakon o odbrani, te ZOO, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i primjeni materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

41. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.

Ostali navodi

42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoju odluku dali jasne razloge.

44. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-463/15 (J.P. „Sarajevostan“d. d) | Sudska praksa | Aktio