Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-657/17 (Evropski univerzitet Brčko distrikta)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-657/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-657/17, rješavajući apelaciju Evropskog univerziteta Brčko distrikta, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Evropski univerzitet Brčko distrikta protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 067090 16 Rev od 5. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Evropski univerzitet Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 18. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 067090 16 Rev od 5. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je, između ostalog, apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, Vlada Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, Odjeljenje za obrazovanje Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i M.P.) da solidarno apelantu naknade materijalnu štetu, na način kako je to precizrano u izreci prvostepene presude.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi solidarno naknade materijalnu štetu uzrokovanu kako tvrdi "nezakonitim provođenjem nadzora" apelantovog rada "prekoračenjem ovlaštenja i davanjem izjave sredstvima javnog informisanja, koje su stvorile sliku nezakonitog rada, narušile mu ugled, te time uticale na broj upisanih studenata" u prvom upisnom roku, kao i na broj ispisanih studenata i to za "neostvarena novčana sredstva na ime upisnina" i "na ime izmakle buduće koristi", tačno precizirane novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da Odjel za obrazovanje u okviru svoje nadležnosti ima pravo da vrši kontrolu rada visokoškolskih ustanova, te da je provjeru (kontrolu) ispunjenosti uvjeta za rad propisanih Zakonom o visokom obrazovanju i preporukama Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta Bosne i Hercegovine, odredio i proveo sukladno Zakonu o visokom obrazovanju. Apelacioni sud je naveo da je rješenje Odjela za obrazovanje od 23. januara 2014. godine (kojim se apelantu oduzima licenca i zabranjuje obavljanje djelatnosti visokog obrazovanja i protiv kojeg apelant vodi upravni spor) utemeljeno također na istom Zakonu. S obzirom na to, Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud je zaključio da postupak upravnog nadzora „nad radom tužitelja" nije nezakonito proveden i da zahtjevom za dostavu pobrojane dokumentacije (uključujući dosijea studenata i zaposlenih nastavnika) nije prekoračio ovlaštenja. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, zaključili da apelant nije dokazao postojanje svih kumulativno zakonom traženih pretpostavki za odgovornost tuženih za štetu. Apelacioni sud je ukazao da se pod uzrokovanjem štete u smislu odredaba čl. 154. do 209. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) podrazumijeva faktičko uzrokovanje štetu drugome i odgovornost počinitelja za uzrokovanu štetu. Apelacioni sud je naveo da odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži naknadu štete na jedan od načina na koji se šteta može popraviti i ako postoji uzročna veza između štetne radnje (čin ili propast štetnika kojim se uzrokuje šteta) i štete, kao posljedice. Sve ove pretpostavke se moraju ispuniti kumulativno, pa ako jedna od pobrojanih pretpostavki izostane nema odgovornosti za štetu. Osim toga, navedeno je da, kad se pođe od pojma štete iz odredbe člana 155. ZOO, dolazi se do zaključka da nije nastupila pravna posljedica odgovornosti za štetu, pošto se ne može pozvati na odgovornost osobe koja u svom postupanju nisu povrijedile pravnu normu. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da tuženi nisu protupravno postupali u konkretnom slučaju, odnosno nisu povrijedili pravnu normu, te da stoga nema ni odgovornosti tuženih za eventualnu štetu. Slijedom navedenog, Apelacioni sud je ukazao da u takvom slučaju, sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava, nema racionalnog opravdanje da se nižestepeni sudovi bave visinom štete, niti taj sud drugim revizionim navodima.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da je provedena nezakonita kontrola apelanta, da je unaprijed smišljena medijska kampanja usmjerena protiv apelanta, te da je došlo do formalno-proceduralanih propusta upravnih organa prilikom vršenja nadzora, kao i da sud nije uopće cijenio nalaz o visini štete koju je utvrdio vještak ekonomske struke.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se pozvao u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud, nasuprot apelantovim navodima, dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a i Zakona o obrazovanju na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman