Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-666/17 (Republika Srpska, Ministarstvo finansija, Poreska uprava RS, PJ Trebinje)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Stečaj
  • Javna vlast
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Hipoteka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-666/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-666/17, rješavajući apelaciju Republike Srpske, Ministarstvo finansija, Poreska uprava RS, PJ Trebinje, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Republika Srpska, Ministarstvo finansija, Poreska uprava RS, PJ Trebinje protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 009917 14 Rev od 22. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Republika Srpska, Ministarstvo finansija, Poreska uprava RS, PJ Trebinje (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Trebinju, podnijela je 17. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 009917 14 Rev od 22. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila, izemeđu ostalog, da se utvrdi da je osnovano njeno razlučno potraživanje u određenom novčanom iznosu po osnovu njenog razlučnog prava na nekretninama tuženog („Neimarstvo“ a.d. u stečaju Trebinje) koje su predmet stečajne mase.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz odredaba člana 42. stav 2. tačka

1. Zakona o stečajnom postupku proizlazi, da su razlučni povjerioci hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišno-knjižnog duga. Vrhovni sud je istakao da je za uspjeh u konkretnoj parnici apelantica bila u obavezi da dokaže da je njeno osporeno razlučno potraživanje, u određenom iznosu na ime doprinosa, obezbijeđeno zakonskom hipotekom po osnovu određenog rješenja Osnovnog suda u Trebinju - Zemljišno-knjižna kancelarija od 27. decembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje Osnovnog suda) i određenog rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, PJ Trebinje od 21. septembra 2012. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje Republičke uprave). Vrhovni sud je konstatovao da kada se ima u vidu da je Rješenjem Osnovnog suda dozvoljena uknjižba zakonske hipoteke na nekretninama tuženog (pobliže opisane tim rješenjem), radi obezbjeđenja apelantičinog potraživanja u određenom iznosu na ime dospjelih, a neizmirenih poreza, te da je Rješenjem Republičke uprave dozvoljen upis zabilježbe zakonske hipoteke na nekretninama tuženog (pobliže opisanim tim rješenjem) radi obezbjeđenja apelantičinog potraživanja po osnovu poreza u određenom iznosu, da je pravilan zaključak drugostepenog suda, da apelantica nije dokazala da je njeno razlučno potraživanje, u određenom iznosu na ime doprinosa, obezbjeđeno zakonskom hipotekom na nekretninama tuženog koje su predmetom stečajne mase. Pri tome, Vrhovni sud je naglasio da u svemu prihvata razloge drugostepenog suda, da je ukupno prijavljeno razlučno potraživanje na ime doprinosa i poreza, veće od iznosa koji je obezbijeđen zakonskom hipotekom, te da iz Rješenja Osnovnog suda i Rješenja Republičke uprave, kojim je određena zakonska hipoteka radi obezbjeđenja apelantičinih potraživanja, proizlazi da se obezbjeđuje potraživanje na ime poreza, pri čemu se ne zna koja su to to potraživanja na ime poreza i za koji period. Vrhovni sud je zaključio da se kod takvog stanja stvari neosnovanim ukazuje apelantičin zahtjev da joj se prizna osnovanim razlučno potraživanje u određenom iznosu na ime doprinosa, te da se po osnovu tog svrsta u razlučni red povjerilaca. Slijedom datih razloga, Vrhovni sud je konstatovao da su bez uticaja na drugačiju odluku suda revizioni prigovori da samo Poreska uprava Republike Srpske posjeduje izvršna rješenja na osnovu kojih je bilo moguće prijaviti predmetno potraživanje, te da nije jasno na osnovu čega su, Fond PIO, Fond zdravstvenog osiguranja i JU Zavod za zapošljavanje prijavili u svoju korist potraživanja koja su predmetom konkretnog spora.

3. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom predmetu pogrešno primijenili materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi u konkretnom postupku primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog zakona. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-666/17 (Republika Srpska, Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio