Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2140/17 (M. T.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Istraga
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2140/17

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2140/17, rješavajući apelaciju Milenka Tepavčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Tepavčevića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja istrage u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTRZ 0003258 06 (stari broj KT-RZ:24/06).

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milenko Tepavčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kog zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. juna 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajanja istrage koja se vodi pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) u predmetu broj T20 0 KTRZ 0003258 06 (stari broj KT-RZ:24/06).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva BiH je zatraženo 19. juna 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo BiH je dostavilo odgovor na apelaciju 21. juna 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužilaštvo BiH je 13. marta 2006. godine donijelo naredbu o provođenju istrage broj T20 0 KTRZ 0003258 06 (stari broj KT-RZ:24/06) protiv osumnjičenog apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je za vrijeme ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, u svojstvu načelnika SJB Novi Grad, a kasnije načelnika SJB Novo Sarajevo, u periodu od maja do decembra 1992. godine, za vrijeme širokog i sistematičnog napada srpskih snaga usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva, planirao, naređivao, podsticao, pomagao, pripremao i učestvovao u nezakonitom pritvaranju, fizičkom zlostavljanju, ubistvima, kao i masovnom progonu i deportaciji civila na širem području općina Novi Grad i Novo Sarajevo, čime bi počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. a), d), e) i f) u vezi sa članom 180. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).

6. Tužilaštvo BiH je aktom broj A-RZ 66/07 od 27. marta 2007. godine obavijestilo Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine - Državnu agenciju za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) da se protiv apelanta, zaposlenika SIPA-e, vodi istraga zbog postojanja osnova sumnje da je počinio navedena krivična djela.

7. Rješenjem SIPA-e broj 17-10-34-3-3363/07 od 6. decembra 2007. godine apelant je suspendiran iz SIPA-e, počev od 7. decembra 2007. godine do okončanja krivične istrage, ili do okončanja krivičnog postupka, a najduže do 31. decembra 2007. godine, s obzirom na činjenicu da sa navedenim danom apelantu prestaje radni odnos u SIPA-i zbog navršenih 40 godina penzijskog staža.

8. Apelantova braniteljica se 14. aprila 2017. godine i 18. maja 2017. godine obratila Tužilaštvu BiH zahtjevom da ona i apelant budu obaviješteni barem o apelantovom statusu.

9. Tužilaštvo BiH je 6. juna 2017. godine poslalo apelantovoj braniteljici dopis broj T20 0 KTRZ 0003258 06 u kojem je navelo da je Tužilaštvo BiH svjesno da istraga u konkretnom predmetu traje dugo, te je, također, navelo da će Tužilaštvo BiH učiniti sve što je u njegovoj moći da se predmetna istraga okonča u što skorijem roku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da istraga u njegovom predmetu traje nerazumno dugo, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je prije 10 godina upoznat sa činjenicom da se protiv njega vodi istraga za krivično djelo iz generičke grupe ratnih zločina, a još uvijek, uprkos pismenim obraćanjima njegove odbrane, Tužilaštvo BiH nije donijelo nikakvu odluku. Apelant dalje navodi da se njegova odbrana 14. aprila 2017. godine i 18. maja 2017. godine obraćala Tužilaštvu BiH zahtjevom da bude obaviještena o apelantovom statusu i urgirala donošenje tužilačke odluke u razumnom roku.

11. Apelant je 19. juna 2017. godine dostavio Ustavnom sudu dopis Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0003258 06 od 6. juna 2017. godine u kojem Tužilaštvo BiH navodi da je svjesno da istraga u konkretnom predmetu traje dugo, te se, također, navodi da će Tužilaštvo BiH učiniti sve što je u njegovoj moći da se ova istraga okonča u što skorijem roku, pri čemu je apelant ukazao da je jasno da “skoriji rok” za apelanta ne znači nikakav predvidljiv vremenski okvir, te da ovaj dopis Tužilaštva BiH samo dodatno potkrepljuje navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

12. Tužilaštvo BiH je navelo da se rješavanje predmeta ratnih zločina koji su u nadležnosti Tužilaštva BiH vrši u skladu sa strateškim aktom, Državnom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina. Postupanje po uputama iz navedene strategije podrazumijeva da se predmeti ratnih zločina uzimaju u rad u odnosu na složenost samog predmeta. S tim u vezi, a na osnovu kriterija iz strategije, sačinjava se godišnji plan rješavanja određenog broja prioritetnih predmeta za svakog tužioca pojedinačno.

13. Nadalje, istaknuto je da je apelantov predmet od 2006. godine, kada je donesena naredba o provođenju istrage pa do danas, bio kod tri tužioca, te da nije na listi prioritetnih predmeta za rješavanje.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07,53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Pravo na suđenje bez odgađanja Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

(…) Član 16.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca.

Član 17.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 18.

Posljedice pokretanja postupka Kad je propisano da pokretanje krivičnog postupka ima za posljedicu ograničenje određenih prava, ove posljedice, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, nastupaju potvrđivanjem optužnice. Ako se radi o krivičnim djelima s propisanom kaznom zatvora do pet godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom, ove posljedice nastupaju od dana kad je donesena osuđujuća presuda, bez obzira je li postala pravomoćna.

Član 35.

Prava i dužnosti Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela koja su u nadležnosti suda.

Tužilac ima pravo i dužan je da:

a)odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza, b)provede istragu u skladu s ovim zakonom, (…) Član 225.

Okončanje istrage (1) Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Prije okončanja istrage Tužilac će saslušati osumnjičenog, ukoliko ranije nije bio saslušan.

(3) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala preduzet će Kolegij Tužilaštva.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. Prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

18. Apelant se obratio Ustavnom sudu navodeći da krivična istraga koja se vodi protiv njega traje nerazumno dugo, tj. da nije okončana u razumnom roku, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) ne nudi osumnjičenom mogućnost da pitanje okončanja istrage u razumnom roku pokrene u okviru samog istražnog postupka pred redovnim sudom, niti ta mogućnost postoji ni nakon potvrđivanja optužnice, kada se predmet nalazi u fazi odlučivanja pred sudovima. Stoga, u odnosu na navedeno, efektivan pravni lijek predstavlja jedino podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 451/15 od 10. novembra 2016. godine, stav 14, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva sa aspekta prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum

20. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer Tužilaštvo BiH nije okončalo istragu u razumnom roku.

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Relevantna načela

22. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka, bez obzira na to da li se radi o odlučivanju o postojanju krivičnih optužbi ili građanskom pravu, mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

23. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, pri ocjeni razumnog roka, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je osoba koja je u pitanju postala svjesna da je osumnjičena za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Određivanje početka relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19, Dobbertin protiv Francuske, presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138, te Ustavni sud, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, stav 47, dostupna na www.ustavnisud.ba). Zatim, početak relevantnog perioda može se vezivati i za donošenje rješenja o provođenju istrage (vidi, Evropski sud, Nankov protiv Makedonije, presuda od 29. novembra 2007. godine), ili kada su policijski organi preduzeli određene istražne radnje protiv apelanta (vidi, Evropski sud, Šubinski protiv Slovenije, presuda broj 19611/4 od 18. januara 2007. godine stav 68).

24. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. Pri tome u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljeg vođenja krivičnog postupka (vidi, Wemhoff, stav 18). Najzad, ukoliko je u vrijeme podnošenja aplikacije Evropskom sudu postupak pred nacionalnim sudovima još u toku, zahtjevi suđenja u razumnom roku moraju biti ispunjeni sve dok ne bude donesena odluka pred nacionalnim sudom (vidi, Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, A 8 (1968), 1 EHRR 313, i Nibbio protiv Italije, A 228-A (1992)).

25. Rukovodeći se navedenim načelima, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju početak relevantnog perioda vezuje za donošenje Rješenja SIPA-e broj 17-10-34-3-3363/07 od 6. decembra 2007. godine kojim je apelant suspendiran iz SIPA-e, jer je apelant tada saznao da se u Tužilaštvu BiH vodi istraga protiv njega zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo iz generičke grupe ratnih zločina, a na osnovu naredbe Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0003258 06 (stari broj KT-RZ:24/06) od 13. marta 2006. godine. Ovaj postupak do danas nije okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da relevantni period u konkretnom slučaju obuhvata devet godina i sedam mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

26. Rukovodeći se kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda u analizi razumnosti trajanja postupka, Ustavni sud će prvo ispitati složenost predmeta.

27. U konkretnom slučaju apelant je osumnjičen da je počinio krivično djelo ratni zločin. Krivično djelo koje je u pitanju počinjeno je u periodu od maja do decembra 1992. godine, a istraga protiv apelanta je pokrenuta 2006. godine, tj. 14 godina nakon kritičnog događaja. S obzirom na težinu krivičnog djela i vrijeme koje je proteklo od trenutka kada je počinjeno, očigledno je da je prikupljanje dokaza kojim bi bile potkrijepljene osnove sumnje da je apelant počinio krivično djelo bilo vezano za poteškoće, što je inače karakteristično za sve predmete ratnih zločina. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno složenom predmetu kako u pogledu činjeničnih, tako i pravnih pitanja.

28. Sljedeći kriterij koji će Ustavni sud ispitati jeste ponašanje stranaka u postupku, polazeći pri tome od Tužilaštva BiH. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i generalni princip o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku uspostavili pravedan balans između ovih principa, ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi, Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).

29. U odnosu na postupanje Tužilaštva, Ustavni sud najprije ukazuje na to da je, shodno akuzatornom principu koji je propisan ZKPBiH, odluka o pokretanju, obustavljanju i okončanju istrage u isključivoj tužiočevoj nadležnosti. Također, tužiočeva zakonska obaveza je da preduzme krivični progon kada postoje dokazi da je počinjeno krivično djelo, te da vodi računa o rasvjetljavanju kako činjenica koje terete osumnjičenog, tako i onih koje mu idu u prilog. Kolegij Tužilaštva, u skladu sa ZKP, preduzima mjere radi okončanja istrage u slučaju kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o njenom provođenju. Ustavni sud, dalje, zapaža da odredbama ZKP nije propisano koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana u slučaju kada Kolegij Tužilaštva preduzme potrebne mjere i radnje u svrhu njenog okončanja, kao i koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana nakon preduzimanja tih mjera. Međutim, Ustavni sud smatra da se u svakom slučaju navedene zakonske odredbe (član 225. ZKP kojim je regulirano okončanje istrage) ne mogu tumačiti kao pravo Tužilaštva da istragu može voditi neograničeno, jer bi na taj način bilo dovedeno u pitanje jedno od osnovnih prava osumnjičenog, a to je da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a što je propisano i u članu 13. ZKPBiH. Suprotno tumačenje bi iluzornim učinilo obavezu organa koji učestvuju u postupku da uspostave pravilan balans između principa da krivični postupak mora biti hitan i da mora osigurati pravilno administriranje pravde.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz predočenog proizlazi da je Tužilaštvo BiH donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta 13. marta 2006. godine. Ustavni sud je već zaključio da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji pokreće složena činjenična i pravna pitanja. Ustavni sud dalje zapaža da je u odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH ukazalo na Državnu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina, što podrazumijeva da se predmeti ratnih zločina uzimaju u rad u odnosu na složenost samog predmeta, te da konkretni predmet nije označen kao hitan. Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda u odluci Stjepanović i dr. protiv Bosne i Hercegovine od 16. decembra 2014. godine, tač. 28. i 29. ( u kojoj je Evropski sud ispitivao navode aplikanata da nije bilo efikasne istrage o nestanku i smrti njihovog sina) prema kojem je standard ekspeditivnosti u takvim predmetima mnogo drugačiji od standarda koji se primjenjuje na nedavne događaje kod kojih vrijeme često ima suštinski značaj za očuvanje važnih dokaza. Također, Evropski sud je u citiranoj odluci naglasio značaj okolnosti koje su vladale u Bosni i Hercegovini, te veliki broj predmeta ratnih zločina pred domaćim sudovima pri procjeni poštivanja minimalnih standarda prava na pravično suđenje. Evropski sud je ukazao da su 2008. godine domaći organi vlasti usvojili Državnu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina koja pruža sistematski pristup za rješavanje problema velikog broja neriješenih predmeta ratnih zločina, kojoj je jedan od ciljeva da se najsloženiji predmeti i predmeti od najvećeg prioriteta procesuiraju u roku od sedam godina (odnosno do kraja 2015. godine), a ostali predmeti ratnih zločina u roku od petnaest godina (odnosno do kraja 2023. godine), te da je Evropski sud u predmetu Palić protiv Bosne i Hercegovine našao da su ti rokovi razumni (vidi, Palić protiv Bosne i Hercegovine, presuda broj 4704/04 od 15. februara 2011, tačka 51).

31. Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini istražnog postupka.

32. Najzad, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je značajna za apelanta. Naime, apelant je osumnjičen za učešće u ratnom zločinu protiv čovječnosti za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili dugotrajni zatvor. S obzirom na težinu krivičnog djela, nesporno je da apelant ima interes da neizvjesnost u kojoj se nalazi, zbog eventualnog podizanja optužbe i izricanja navedene kazne, bude što prije otklonjena. Na drugoj strani, obaveza Suda i Tužilaštva, kao i svih drugih koji učestvuju u postupku je da osiguraju pravilno administriranje pravde, prije svega, pravilan i fer-postupak koji pruža garancije da niko nevin neće biti osuđen. Pri tome organi koji učestvuju u postupku moraju zaštititi i opći interes, da počinilac krivičnog djela bude izveden pred sud i kažnjen kad za to postoje uvjeti propisani zakonom.

33. Imajući u vidu da je već konstatirano u ovoj odluci da je Tužilaštvo BiH ukazalo da u svom radu slijedi smjernice i kriterije utvrđene Državnom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina, što podrazumijeva da se najsloženiji predmeti i predmeti od najvećeg prioriteta procesuiraju u roku od sedam godina (odnosno do kraja 2015. godine ), a ostali predmeti ratnih zločina u roku od petnaest godina (odnosno do kraja 2023. godine), te da je Evropski sud našao da su ti rokovi razumni, pri čemu konkretni predmet nije označen kao hitan, Ustavni sud smatra da neizvjesnost u kojoj se nalazi apelant ne predstavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati osiguranjem pravilnog administriranja pravde.

34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da, iako istraga traje više od jedanaest godina, odnosno da apelantova nesigurnost u pogledu njegove pravne pozicije kao osumnjičenog u toj istrazi traje devet godina i sedam mjeseci, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što se radi o predmetu koji pokreće izuzetno složena činjenična i pravna pitanja i u kojem je Tužilaštvo BiH postupalo u okviru rokova utvrđenih Državnom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina, a koji su razumni u smislu prava na donošenje odluke u razumnom roku.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2140/17 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio