Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1336/17 (I. I.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1336/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1336/17, rješavajući apelaciju Ivana Ivankovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Ivanković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 021787 13 Rev od 13. decembara 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Damir Raguž, advokat iz Mostara, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 021787 13 Rev od 13. decembara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju Intesa Sanpaolo Banka d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati određeni novčani iznos na ime duga, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je sporna mjenica izdata u svrhu obezbjeđenja potraživanja tužitelja, kao vjerovnika iz Ugovora o kreditu. Vrhovni sud je istakao da je mjenica, kao vrijednosni papir, pismena isprava kojom se njen izdavatelj, u ovom slučaju apelant, obvezuje da ispuni obvezu upisanu na toj ispravi njenom zakonitom imatelju (član 234. Zakona o obligacionim odnosima), a potpisom mjenice stvara se samostalan mjenično-pravni odnos prema imatelju mjenice jer je potraživanje iz vrijednosnog papira vezano za sam papir i pripada njegovom zakonitom imatelju (član 239. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je naveo da apelant nije platio dospjeli dug po mjenici i mjenica je protestirana zbog neisplate. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da Zakon o mjenici izričito ne sadrži odredbu o bjanko mjenici, pa bi se na ovu vrstu mjenice posredno mogla primjeniti odredba stava 2. člana 18. Zakona o mjenici, koja predviđa mogućnost izdavanja mjenice koja u vrijeme njenog izdavanja nije bila potpuna. Vrhovni sud je ukazao da bjanko mjenica postaje mjenicom tek onda kada ovlaštena osoba ispuni mjenični sadržaj, što znači da trasant-dužnik mora ovlastiti imatelja bjanko mjenice-remitenta da ispuni potreban sadržaj mjenice, na koji način se bjanko mjenica mijenja u mjenicu kao hartiju od vrijednosti. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant pismenom mjeničnom izjavom od 24. marta 2009. godine bezuslovno ovlastio tužitelja na popunu sporne mjenice izdate u svrhu osiguranja po Ugovoru o kreditu, a „prema iznosu neplaćenog duga i dospjelosti uz eventualne troškove postupka." Po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je pitanje dospjelosti mjenice (datuma plaćanja) razriješio primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku) koja obavezuje sud da uzme kao nedokazane one tvrdnje za čiju istinitost stranka koja se na njih poziva nije predložila sudu odgovarajuće dokaze. S obzirom da je na apelantu bio teret dokazivanja da je tužitelj bjanko mjenicu popunio suprotno sadržini izjave od 24. marta 2009. godine, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su primjenom odgovarajućih odredaba Zakona o mjenici u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku usvojili tužbeni zahtjev tužitelja.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da nikada nije potpisao ugovor o kreditu, a da su sudovi tretirali apelanta kao sudužnika/jemca tvrtke Pavone i da su to obrazložili činjenicom navodnog postojanja avalirane mjenice. Apelant smatra da je u konkretnoj pravnoj stvari isključivo primjenjiv Zakon o obligacionim odnosima i to odredbe člana 998. Zakona o obligacionim odnosima iz kojih proizlazi da ukoliko nema formalne izjave o jamčenju, odnosno ukoliko stranka nije potpisala ugovor, onda jamstvo ne proizvodi nikakvo djelovanje.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1336/17 (I. I.) | Sudska praksa | Aktio