Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-517/15 (M. N.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Suvlasništvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-517/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 517/15, rješavajući apelaciju Marka Ninića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Marka Ninića podnesene protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 016880 14 Gž od 9. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 016880 10 P od 20. marta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marko Ninić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lončara, kojeg je zastupao Miroslav Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 016880 14 Gž od 9. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 016880 10 P od 20. marta 2014. godine. Apelant je 23. marta 2015. godine dopunio apelaciju, te je ovlastio Lazu S. Radića i Mladena Baštinaca, advokate iz Banjaluke, kao svoje nove zastupnike u postupku pred Ustavnim sudom. Podneskom od 25. jula 2017. godine navedeni advokati su obavijestili Ustavni sud da više nisu apelantovi zastupnici i zamolili Ustavni sud da sve dopise, obavještenja ili zahtjeve uputi lično apelantu. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 517/15.

2. Apelant, kojeg zastupa Milenko Simikić, advokat iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, podnio je 5. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 016880 15 Rev od 2. marta 2016. godine, Presude Okružnog suda broj 86 0 P 016880 14 Gž od 9. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda broj 86 0 P 016880 10 P od 20. marta 2014. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 107/17.

3. Advokat Borislav Stojaković je 30. augusta 2017. godine u apelantovo ime urgirao za postupanje po apelacijama, a advokat Milenko Simikić je 20. septembra 2017. godine u apelantovo ime urgirao postupanje po apelaciji broj AP 107/17.

4. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 517/15 i AP 107/17 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 517/15.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i advokata Mirsada Islamovića, punomoćnika Cvijete Makivić, tužiteljice u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je u periodu od 14. juna do 24. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelacije, a 28. augusta 2017. godine od Osnovnog suda je zatraženo da dostavi spis predmeta. Kako se iz osporenih odluka nije mogla utvrditi adresa Branka Makivića, prvotuženog u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Ustavni sud je dostavljanje pismena kojim je tražio odgovor na apelaciju od prvotuženog obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 13. septembra 2017. godine u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda.

6. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. juna do 22. augusta 2017. godine, Osnovni sud je 19. septembra 2017. godine dostavio traženi spis, dok tužiteljica i prvotuženi nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. Apelant je s prvotuženim 30. maja 2001. godine zaključio ugovor o ortakluku (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o ortakluku) kojim su utvrdili svoju namjenu da zajedničkim ulaganjima na nekretninama u vlasništvu prvotuženog izgrade ugostiteljski objekat – motel s kuglanom i drugim pratećim objektima, da se predmetni objekt nalazio u završnoj fazi gradnje i da će se predmetni objekt registrirati kao imovina osnivački ulog ugovornih strana kod nadležnog registracionog suda prilikom osnivanja društva s ograničenom odgovornošću i čiji će osnivači biti ortaci iz ovog ugovora. Nadalje, navedenim ugovorom je utvrđeno je da je prvotuženi na ime svog dijela u kupovini nekretnine uložio cca 150.000,00 KM, a da je apelant uložio 700.000,00 KM, utvrđen iznos koji će biti potreban za završetak predmetnog objekta, registraciju buduće zajedničke firme i pribavljanje potrebnih saglasnosti (završetak određen za kraj 2001. godine), te se apelant obavezao da će finansirati završetak svih radnji na objektu, a prvotuženi da će obavljati sve pravne i operativno-tehničke poslove u svoje ime i u ime apelanta. Na kraju, utvrđeno je da će se aneksom regulirati sva provedbena pitanja, eventualne sankcije za neprovođenje ovog ugovora, odnosno njegov raskid, s tim što je prvotuženi potvrdio da će u slučaju objektivnih okolnosti za neizvršenje ugovora svoj ortački dio ustupiti apelantu tako što će navedeni objekt i zemljište prodati i iz prodajne cijene namiriti dug. Nadalje, aneksom predmetnog ugovora o ortakluku od 29. maja 2002. godine izmijenjen je predmetni ugovor o ortakluku u dijelu koji se odnosi na dosadašnje ulaganje ortaka, dok je ostatak ugovora ostao neizmijenjen.

9. Prvotuženi je u momentu zaključenja ugovora o ortakluku i njegovog aneksa bio u braku s tužiteljicom i taj brak je razveden presudom nadležnog suda od 29. maja 2006. godine.

10. Prvotuženi, kao prodavac, i apelant, kao kupac, su 23. maja 2008. godine pred notarom zaključili ugovor o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o kupoprodaji). U prvom članu ugovora je navedeno da su ugovorne strane predmetnim ugovorom o ortakluku ugovorile izgradnju predmetnog objekta, te da na ime međusobnih potraživanja prvotuženi prenosi na apelanta u vlasništvo predmetni objekt za iznos od 50.000,00 KM. U drugom članu je naveden predmet prodaje - zemljište, dvorišno stambena poslovna zgrada i stambeno-poslovna zgrada, na kojim je prvotuženi bio upisan kao vlasnik s dijelom 1/1 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Također je navedeno da je navedena kupoprodajna cijena isplaćena u cijelosti prvotuženom, te da je prodavac (prvotuženi) saglasan da se bez njegovog daljeg pitanja apelant upiše kao posjednik i vlasnik na predmetnim nekretninama u katastru i zemljišnoj knjizi.

Postupak koji je predmet apelacije

11. Tužiteljica je 9. novembra 2010. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv prvotuženog i apelanta radi utvrđenja bračne tekovine i utvrđivanja ništavosti ugovora. U tužbi je, između ostalog, navela da su ona i prvotuženi u toku trajanja bračne zajednice kupili zemljište na kojem su sagradili kuću, te su se nakon toga sporazumjeli da izgrade i poslovni objekt, a apelant im je ponudio da objekt izgrade zajedno. Navedeni apelantov prijedlog su prihvatili, pa su tužiteljica i prvotuženi u izgradnji učestvovali s jednom polovinom novčanih sredstava, a apelant s drugom polovinom novčanih sredstava. Nakon razvoda braka, prvotuženi je prodao predmetne nekretnine apelantu, a sve kako bi tužiteljici onemogućio pribavljanje prava po osnovu bračne tekovine.

12. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 016880 10 P od 20. marta 2014. godine utvrđeno je da su tužiteljica i prvotuženi, tužiteljicin bivši suprug, tokom trajanja bračne zajednice stekli predmetne nekretnine i da udio tužiteljice u stjecanju bračne tekovine iznosi 1/2 dijela, što je prvotuženi dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica u određenom roku upiše u zemljišno-knjižnoj i katastarskoj evidenciji.

13. Presudom je dalje utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji od 23. maja 2007. godine, zaključen između prvotuženog i apelanta, kojim je prvotuženi prodao apelantu predmetne nekretnine (datum zaključenja ugovora se razlikuje od datuma koji je naveden u obrazloženju presude), slijedom čega se ima uspostaviti prijašnje stanje u odgovarajućem zemljišnoknjižnom ulošku i listu nekretnina.

14. Stavom tri presude prvotuženi i apelant su obavezani da tužiteljici naknade troškove postupka.

15. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da je tužiteljica zaključila brak s prvotuženim 14. decembra 1980. godine i da je brak razveden presudom nadležnog suda 29. maja 2006. godine. Također je naveo da nije bilo sporno da je prvotuženi s apelantom zaključio predmetni ugovor o ortakluku 30. maja 2001. godine, te da su zaključili predmetni ugovor o kupoprodaji. S tim u vezi, detaljno je navedeno šta su sadržavali predmetni ugovor o ortakluku, njegov aneks i predmetni ugovor o kupoprodaji (kako je navedeno u prethodnom dijelu ove odluke). Osnovni sud je utvrdio i da je tužiteljica pismom od 1. jula 2008. godine obavijestila apelanta da ne zaključuje bilo kakve pravne poslove s prvotuženim dok se ne okonča parnica radi podjele bračne tekovine, te ga podsjetila na relevantne odredbe Porodičnog zakona.

16. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza, naročito nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, utvrdio da je nekretnine prvotuženi stekao 9. septembra 1997. godine na osnovu ugovora o kupoprodaji, te imajući u vidu da je brak tužiteljice i prvotuženog razveden 2006. godine, zaključio da predmetne nekretnine predstavljaju imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice, njihovu zajedničku imovinu. Da se radilo o bračnoj tekovini, prema ocjeni Osnovnog suda, potvrdili su i svjedoci u svojim iskazima, gdje su bili saglasni da su tužiteljica i prvotuženi radili u Njemačkoj i da su zajedno kupili zemljište i gradili predmetne objekte. Istaknuto je i da su svjedoci naveli da je ugostiteljski objekt počeo da radi 2001. godine, a za vrijeme trajanja braka. Na osnovu svega navedenog, imajući u vidu odredbe člana 270. stav 5. i člana 272. stav 1. Porodičnog zakona, Osnovni sud je usvojio prvi dio tužbenog zahtjeva tužiteljice zato što je utvrdio da su i zemljište i objekti, koji su bili predmet postupka, stečeni za vrijeme braka tužiteljice i prvotuženog.

17. Kako je Osnovni sud provedenim dokazima utvrdio da su tužiteljica i prvotuženi zajedno stekli predmetne nekretnine i da one predstavljaju bračnu tekovinu zaključeno je da prvotuženi nije mogao samostalno da raspolaže tom imovinom, kao ni da zaključi kupoprodajni ugovor s apelantom bez saglasnosti tužiteljice čiji je udio u tim nekretninama iznosio 1/2. Nadalje, kako je tužiteljica, kao lice zainteresirano za predmet predmetnog ugovora o kupoprodaji podnijela i zahtjev da se poništi navedeni ugovor, a materijalnim dokazima, kao i iskazima svjedoka, ona je dokazala osnovanost svog zahtjeva, Osnovni sud je usvojio i drugi dio postavljenog tužbenog zahtjeva. U pogledu apelantovih navoda u odgovoru na tužbu da je bio savjestan kupac prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji, Osnovni sud je ocijenio da apelant nije uspio da dokaže svoje navode u skladu sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te ove apelantove navode nije uzeo kao dokazane, a što je predstavljalo razlog više da se tužbeni zahtjev tužiteljice usvoji u cijelosti.

18. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepene presude. U žalbi je apelant naveo da pobija navedenu presudu zbog povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim vezi, navedeno je da Osnovni sud nije dao dovoljne i uvjerljive razloge zbog čega nije prihvatio predložene dokaze od strane apelanta (neke nije ni spomenuo), nije izvedene dokaze savjesno i brižljivo ocjenjivao, te po tom u obrazloženju presude nije pravilno primijenio materijalne propise. Dalje je naveo da je tokom cijelog postupka isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer je smatrao da nije bilo mjesta da se u jednoj tužbi postavljaju dva tužbena zahtjeva koja su sasvim različita i koja nisu vezana za iste strane u postupku. Apelant je također istaknuo da su, kako je to i tužiteljica navela u tužbi, tužiteljica i prvotuženi tražili od apelanta da zajedno sagrade predmetni stambeno-poslovni objekt, što je apelant prihvatio i taj dogovor je rezultirao zaključivanjem predmetnog ugovora o ortakluku i njegovog aneksa. Tvrdio je da je tužiteljica znala za sporazum i da je s njim bila saglasna. Kako se radilo o zajedničkom građenju uz različite finansijske uloge, uz znanje i pristanak svih stranaka, zaključio je da je već tad postao vanknjižni suvlasnik predmetnog objekta. Apelant je istakao da prvostepeni sud nije uvažio izjave svjedoka tužbe koji su izjavili da je apelant učestvovao u izgradnji predmetnog objekta. Stoga je apelant zaključio da je dokazao da je izvršeno zajedničko građenje uz zajedničko ulaganje i da je po navedenom osnovu stekao vlasništvo, a na osnovu čl. 15, 21. i 25. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno člana 29. Zakona o stvarnim pravima. Apelant je dalje u žalbi naveo da je sud pogrešno zaključio da je imovina stečena za vrijeme bračne zajednice i da čini njihovu zajedničku imovinu, a da nije razlučio koja je to imovina koja bi mogla da čini bračnu tekovinu, te je tako na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio član 103. ZOO i poništio predmetni ugovor o kupoprodaji. Apelant je još osporio i navod tužiteljice da je pismo upozorenja stiglo prije zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji, kao i visinu troškova postupka.

19. Presudom Okružnog suda broj 86 0 P 016880 14 Gž od 9. decembra 2014. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i presuda Osnovnog suda preinačena u odluci o troškovima (snižen dosuđeni iznos troškova), dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Nadalje, presudom je odbijen apelantov zahtjev da mu tužiteljica naknadi troškove sastavljanja žalbe.

20. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud, na osnovu slobodne ocjene provedenih dokaza prema odredbi člana 123. ZPP, pravilno utvrdio odlučne činjenice u konkretnom slučaju. S tim u vezi, obrazloženo je da su bili neosnovani apelantovi navodi da predmetne nekretnine ne predstavljaju zajednički stečenu imovinu tužiteljice i prvotuženog, te da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio tu činjenicu. Naime, ocijenjeno je da je prvostepeni sud pravilno imao u vidu da su predmetne nekretnine stečene u toku trajanja braka tužiteljice i prvotuženog, te da je prema relevantnim odredbama Porodičnog zakona imovina koja je stečena u toku braka zajednička imovina supružnika i da svakom od supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine, kao i da bračni supružnici raspolažu samo svojim djelom. Okružni sud je istakao da kako je utvrđeno da je predmetne nekretnine prvotuženi prodao apelantu, bez učešća i saglasnosti tužiteljice u zaključivanju predmetnog ugovora o kupoprodaji, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da prvotuženi nije mogao samostalno da raspolaže predmetnim nekretninama, kao ni da zaključi predmetni kupoprodajni ugovor bez saglasnosti tužiteljice. S tim u vezi obrazložio je da prvotuženi nije bio ovlašten da sam preduzima i zaključuje pravni posao o imovini stečenoj u braku bez učešća tužiteljice ili njenog pismenog ovlaštenja s detaljnim uputama u vezi s predmetnim nekretninama. Nadalje, Okružni sud je istakao da notar, koji je zaključio navedeni ugovor, pri njegovom zaključenju nije ni mogao ispitati pravu volju tužiteljice, niti je poučiti o posljedicama posla, niti uzeti njenu izjavu kako bi nedvosmisleno izjavu pismeno sastavio u obliku notarskog originala u postupku notarske obrade sastavljanja ugovora, niti je tužiteljica odobrila i svojeručno potpisala spomenuti ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, a što je sve obavezno kod pravnih poslova čiji je predmet prenos ili stjecanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama. Stoga je Okružni sud ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant, kome je bilo poznato da su tužiteljica i prvotuženi bili u braku, a da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključio samo s prvotuženim, svoje navode da je bio savjestan kupac nije dokazao u smislu odredbi člana 123. stav

1. ZPP. Stoga, i prema mišljenju Okružnog suda, predmetni ugovor o kupoprodaji je bio protivan prinudnim propisima, tj. relevantnim odredbama Porodičnog zakona, a i odredbama čl. 75. i 68. Zakona o notarima, javnom poretku, a i dobrim običajima, tako da je ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zbog svega navedenog, Okružni sud je zaključio da nisu bili osnovani ni apelantovi žalbeni navodi o povredi odredaba parničnog postupka, kao i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

21. Rješenjem Vrhovnog suda broj 86 0 P 016880 15 Rev od 2. marta 2016. godine odbačena je apelantova revizija. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da s obzirom da vrijednost predmetnog spora, a samim tim ni vrijednost pobijanog dijela pravomoćne odluke kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu nije prelazila vrijednost od 30.000,00 KM, revizija je bila nedopuštena u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP. Nadalje, zaključeno je da nisu bili ispunjeni ni uvjeti za odlučivanje u smislu člana 237. stav 3. ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacija

22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da redovni sudovi nisu analizirali izvedene dokaze zasebno i u njihovoj međuzavisnosti, a na osnovu čega je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Tvrdi da je bio savjestan kupac, te da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključio nakon razvoda braka tužiteljice i prvotuženog, te da je u zemljišnim knjigama prvotuženi bio upisan kao vlasnik i nije bilo zabilježbe sudskog spora, niti bilo kakvog ograničenje prodaje. Nadalje, smatra nespornim da je prvotuženi, bez obzira na bračnu imovinu, bio suvlasnik u dijelu 1/2 predmetnih nekretnina, te da sudovi uopće nisu obrazložili u čemu bi se sastojala ništavost ugovora, posebno u dijelu od 1/2 dijela, na kojem je prvotuženi nesporno vlasnik i kojim je mogao slobodno raspolagati.

23. Apelant u dopuni apelacije ukazuje na procesne povrede učinjene pred redovnim sudovima, kao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, smatra da je povrijeđena ravnopravnost stranaka jer redovni sudovi nisu mogli utvrditi ništavost bez odluke o istovremenoj restituciji, te su trebali tražiti uređenje tužbenog zahtjeva s obzirom na to da ga tužiteljica nije opredijelila na navedeni način. Osim navedenog, ističe da redovni sudovi nisu obrazložili u čemu se ogledala ništavost predmetnog ugovora o kupoprodaji u dijelu kojim je prvotuženi raspolagao svojim nespornim dijelom po osnovu bračne tekovine i kojim dijelom je mogao raspolagati. Apelant smatra da se neurednost tužbenog zahtjeva ogleda i u tome što je prvotuženi dužan trpiti upis tužiteljice u nadležne evidencije, koji u tom momentu nije bio upisan kao vlasnik u javnim knjigama, već apelant. U pogledu primjene materijalnog prava, apelant ističe da su tužiteljica i prvotuženi dio predmetnih nekretnina unijeli kao ortački ulog zajedno s apelantom koji je uložio 907.000,00 KM, da je apelant otkupio još jedan dio zemljišta, te da su nakon toga izgradili predmetni objekt i građenjem stekli novu stvar shodno članu 21. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Stoga smatra da predmetne nekretnine nisu isključivo bračna tekovina tužiteljice i prvotuženog, nego građenjem stečena imovina apelanta i prvotuženog koji je u vrijeme građenja bio u braku s tužiteljicom. Ističe da je tužiteljica bila prisutna prilikom sklapanja aneksa predmetnog ugovora o ortakluku i da navedeni ugovor nije nikada osporila, niti je sporila apelantova ulaganja, te da je zajedno s prvotuženim predstavljala jednu stranu (prvog ortaka), a apelant drugu stranu (drugog ortaka). Stoga, apelant smatra da je razmjerno svom ulaganju stekao pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama i da je bračnu tekovinu mogao predstavljati samo suvlasnički dio prvotuženog razmjerno njegovom ulaganju u nekretninu. Tvrdi da je živio u predmetnom objektu i na njemu glasi i dozvola za rad ugostiteljskog objekta. Smatra da je tužiteljica trebala prvo tražiti ništavost predmetnog ugovora o kupoprodaji, a tek onda utvrđenje bračne tekovine.

24. U pogledu prava na imovinu, apelant ističe da je bio savjestan kupac, da se uknjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina i nastavio da ih koristi, te da je isplata kupoprodajne cijene ustvari bila isplata suvlasničkog dijela, odnosno udjela nastalog po osnovu predmetnog ugovora o ortakluku, za koji je tužiteljica nesporno znala. Ističe da je ostao uskraćen ne samo za predmetne nekretnine već i za isplaćenu kupoprodajnu cijenu i za uložena sredstva, imajući u vidu da sudovi nisu odlučili o restituciji.

II.Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud smatra da osporenim rješenjem nisu povrijeđena prava na koja je ukazao apelant. Vrhovni sud je istakao da je revizija odbačena na osnovu odredbe člana 237. stav 2. ZPP, te da revizija nije ispunjavala uvjete koje je propisivala odredba člana 237. stav 3. ZPP. Dalje je navedeno da su stranke tokom prvostepenog postupka uređenjem tužbe mogle mijenjati i vrijednost spora što, prema stanju spisa, nije učinjeno do okončanja ročišta za glavnu raspravu.

26. Okružni sud smatra da u drugostepenom postupku nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu. Ističe da je prvostepeni sud na osnovu slobodne ocjene dokaza pravilno utvrdio sve relevantne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud napominje da je apelant imao mogućnost da shodno odredbama ZPP u odgovoru na tužbu ili na pripremnom ročištu podnese protivtužbu u vezi s tužbenim zahtjevom, a u vezi isplaćene kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine, pa su suprotni apelantovi navodi neosnovani.

27. Osnovni sud navodi hronološki tok parničnog postupka kako je izloženo u činjeničnom dijelu odluke, te ističe da ostaje pri razlozima datim u prvostepenoj presudi.

V.Relevantni propisi

28. Porodični zakon („Službeni glasnik RS“ br. 54/02,41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 270. stav 5.

Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 272. stav 1.

Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

Član 273. stav 1.

Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.

29. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 103. stav 1.

Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je parnični postupak koji je pravomoćno okončan Presudom Okružnog suda broj 86 0 P 016880 14 Gž od 9. decembra 2014. godine, protiv koje je apelant podnio reviziju, a koja je odbačena kao nedozvoljena Rješenjem Vrhovnog suda broj 86 0 P 016880 15 Rev od 2. marta 2016. godine. U skladu s dosadašnjom praksom Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je konačna odluka u predmetu presuda Okružnog suda kojom je meritorno odlučeno o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 21. januara 2015. godine, a prva apelacija je podnesena 3. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Prije nego pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu nije upitno. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o parničnom postupku u okviru kojeg se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice o utvrđenju bračne tekovine, kao i da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine koji je zaključio prvotuženi s apelantom, pa stoga Ustavni sud smatra da apelant u postupku koji je okončan presudom Okružnog suda uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da redovni sudovi u toku postupka nisu analizirali sve izvedene dokaze, da su pogrešno utvrdili činjenično stanje, te proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).

41. Apelant tvrdi da sudovi nisu analizirali sve dokaze, da su proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu tekovinu tužiteljice i prvotuženog u dijelovima od po 1/2 i da je apelant ulaganjem po osnovu predmetnog ugovora o ortakluku stekao pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama. Nadalje, apelant ističe i neurednost tužbenog zahtjeva, okolnost da sudovi nisu prilikom utvrđivanja ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji izvršili restituciju datog, kao i da je navedeni ugovor bio valjan.

42. Ustavni sud prije svega podsjeća da je tužiteljica u okviru tužbe istakla dva tužbena zahtjeva radi utvrđenja. Prvi se odnosio na utvrđenje bračne tekovine. Presudom prvostepenog suda utvrđeno je da su tužiteljica i prvotuženi u toku trajanja bračne zajednice stekli predmetne nekretnine, da je udio tužiteljice u stjecanju bračne tekovine 1/2 dijela, što je prvotuženi dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica u određenom roku upiše u zemljišno-knjižnoj i katastarskoj evidenciji.

43. U pogledu drugog zahtjeva iz tužbe koji se odnosio na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji, presudom prvostepenog suda utvrđeno je da je ništav predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotuženog i apelanta, kojim je prvotuženi prodao apelantu predmetne nekretnine, slijedom čega se ima uspostaviti prijašnje stanje u odgovarajućem zemljišnoknjižnom ulošku i listu nekretnina.

44. Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud svoju odluku obrazložio time što je tužiteljica u toku postupka dokazala da predmetne nekretnine predstavljaju imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice u smislu odredbi čl. 270. stav 5. i 272. stav 1. Porodičnog zakona. Navedeno zato što je nekretnine prvotuženi stekao 9. septembra 1997. godine na osnovu ugovora o kupoprodaji, te imajući u vidu da je brak tužiteljice i prvotuženog razveden 2006. godine, predmetne nekretnine predstavljaju imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice, njihovu zajedničku imovinu. To su potvrdili i svjedoci u svojim iskazima, koji su bili saglasni da su tužiteljica i prvotuženi radili u Njemačkoj i da su zajedno kupili zemljište i gradili predmetne objekte. Nadalje, Osnovni sud je ocijenio i da kako predmetne nekretnine predstavljaju bračnu tekovinu, prvotuženi nije mogao samostalno raspolagati navedenom imovinom, slijedom čega je utvrđena ništavost predmetnog ugovora o kupoprodaji u smislu člana 103. ZOO (ugovor zaključen 2008. godine nakon razvoda braka). Navedenu odluku Osnovnog suda potvrdio je i Okružni sud, smatrajući da apelant svojim žalbenim prigovorima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude u navedenom dijelu. Naime, ocijenjeno je da je prvostepeni sud pravilno imao u vidu da su predmetne nekretnine stečene u toku trajanja braka tužiteljice i prvotuženog, te da je prema relevantnim odredbama Porodičnog zakona, imovina koja je stečena u toku braka zajednička imovina supružnika i da svakom od supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine, kao i da bračni supružnici raspolažu samo svojim dijelom. Kako je utvrđeno da je predmetne nekretnine prvotuženi prodao apelantu, bez učešća i saglasnosti tužiteljice u zaključivanju predmetnog ugovora o kupoprodaji, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da prvotuženi nije mogao samostalno da raspolaže predmetnim nekretninama, kao ni da zaključi predmetni kupoprodajni ugovor bez saglasnosti tužiteljice. S tim u vezi, prvotuženi nije bio ovlašten da sam preduzima i zaključuje pravni posao o imovini stečenoj u braku bez učešća tužiteljice ili njenog pismenog ovlaštenja s detaljnim uputama u vezi s predmetnim nekretninama. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je saslušao tužiteljicu i apelanta kao parnične stranke (ročišta su vođena u odsustvu uredno obaviještenog prvotuženog), saslušao svjedoke i vještaka geodetske struke, te izvršio uvid u relevantnu materijalnu dokumentaciju i na taj način utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud posebno zapaža da je Osnovni sud, između ostalog, izvršio uvid i u predmetni ugovor o ortakluku, kao i njegov aneks, te da je saslušao i apelanta u svojstvu parnične stranke, prilikom čega je apelant iznio navode koje ponavlja i u apelaciji, a koji se tiču njegovog ulaganja u predmetne nekretnine. Međutim, Ustavni sud ponavlja da se u konkretnom slučaju radilo o sporu u kojem je jedino tužiteljica u tužbi istakla dva zahtjeva za utvrđenje. U prvom je tražila utvrđenje i podjelu bračne tekovine, a u drugom utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji. U pogledu apelantovih navoda koji su se odnosili na povrede procesnog prava i neurednost tužbenog zahtjeva (restitucija, okolnost da je prema osporenoj presudi prvotuženi dužan trpiti upis tužiteljice u nadležne evidencije, a u tom momentu nije bio vlasnik predmetnih nekretnina, ništavost predmetnog kupoprodajnog ugovora u dijelu kojim je prvotuženi raspolagao svojim dijelom po osnovu bračne tekovine), Ustavni sud primjećuje da ove navode apelant nije isticao u toku redovnog sudskog postupka, što proizlazi iz osporene odluke Okružnog suda i apelantove žalbe. Samim tim, budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepene presude na koji način bi pružio mogućnost Okružnom sudu da se o tome izjasni, dakle te navode ističe prvi put, stoga ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05). Imajući u vidu sve činjenice ovog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Osnovnog i Okružnog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu.

46. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da mu je povrijeđeno „pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku“, nije jasno definirao, niti obrazložio u čemu se ogleda kršenje ovog prava. S obzirom na to da apelant, osim ovih paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente kojim bi potkrijepio tvrdnje o povredi, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

48. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, ne postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku kada apelant nije jasno definirao, niti obrazložio u čemu se ogleda kršenje ovog prava.

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-517/15 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio