Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-640/17 (N. B.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član porodičnog domaćinstva
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-640/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-640/17, rješavajući apelaciju Nedeljke Bogdanov, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nedeljka Bogdanov protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 093522 16 Gž od 7. decembra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljka Bogdanov (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Slavica Ristić, advokat iz Brčkog, podnijela je 15. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 093522 16 Gž od 7. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi da je njen prednik D. B. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu (bliže opisanom u izreci prvostepene presude), pa kako je predmetni stan uništen u cijelosti u toku ratnih dejstava 1992. godine, da se obaveže tuženi (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) da apelantici, kao članu porodičnog domaćinstva (supruga) D. B., dodijeli drugi zamjenskih stan približne vrijednosti uništenog stana.
2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da nije sporno da je apelantičinom predniku predmetni stan dodijeljen za stanovanje, u školskoj zgradi kao stručnom kadru (prosvjetnom radniku) i koji kao takav ima namjenski karakter, pa da se stoga ne može smatrati stanom u smislu odredbe člana 3.i 4. Zakona o stambenim odnosima. Apelacioni sud je pojasnio da se u skladu sa odredbama navedenog zakona na predmetnom stanu, koji se nalazi u Školskoj zgradi i služi za stanovanje stručnom kadru koji je zaposlen u toj školi, nije moglo ni steći stanarsko pravo u smislu odredbe člana 11. istog Zakona. Apelacioni sud je dalje naveo da nije sporno ni da je predmetni stan od strane korisnika i njegove supruge-apelantice početkom ratnih zbivanja napušten, a potom i uništen. Apelacioni sud je istakao da je predmetnom postupku prethodio postupak pred nadležnim organima za utvrđivanja nosioca stanarskog prava - apelantice, u skladu sa odredbama važećih materijalnih propisa i u skladu sa Odlukom Gradonačelnika i da je postupak pravosnažno završen donošenjem Odluke u upravnom sporu (broj 96 0 U 040560 12 U od 26. septembra 2012. godine), na način da je odbijen apelantičin zahtjev da se utvrdi nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu. Apelacioni sud je istakao da upravo ta činjenica da je pravosnažnom odlukom od strane nadležnog organa odbijen apelantičin zahtjev da se utvrdi nosiocem predmetnog stana, pokazuje da apelantica nije nosilac stanarskog prava, a niti joj se to pravo može priznati po odredbama Zakona o stambenim odnosima, a na osnovu kojeg prava bi stekla pravo na dodjelu zamjenskog stana (što je obuhvaćeno zahtjevom iz tužbe), u smislu odredbi Zakona o vraćanju napuštene imovine. Apelacioni sud je naglasio da je bez uticaja na odluku u konkretnoj pravnoj stvari činjenica da je u konkretnom postupku apelantica svojim zahtjevom tražila da se utvrdi da je njen prednik (suprug) nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, jer se nosiocem – odnosno korisnikom stana, nakon smrti nosioca stanarskog prava smatra bračni suprug (član 22. Zakona o stambenim odnosima).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su sudovi u konkretnom postupku pogrešno cijenili izvedene dokaze, te da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Apelacionog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman