Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-680/17 (V. P., D. P. i S. P.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-680/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-680/17, rješavajući apelaciju Velimira Popovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Velimir Popović, Dragomir Popović i Sava Popović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 001742 16 Rev 2 od 8.
novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Velimir Popović, Dragomir Popović i Sava Popović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čajniča, koje zastupa Semiz B. Časlav, advokat iz Novog Goražda, podnijeli je 17. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 001742 16 Rev 2 od 8. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tuženog (JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, ŠG „Vučevica“ Čajniče) pa su preinačene nižestepene presude na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili, između ostalog, da se utvrdi da su apelanti vlasnici i posjednici predmetnog zemljišta (bliže opisanog u izreci prvostepene presude).
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su apelanti tvrdili da je njihov pravni prednik kao solunski dobrovoljac iz I svjetskog rata dobio dobrovoljačku kompetenciju na 70 dunuma šume, da je uveden u posjed iste i upisan u katastar i gruntovnicu (koja je izgorjela u toku II svjetskog rata), te je tako stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama odlukom državnog organa. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, kao i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom. Vrhovni sud je konstatovao da osnovano tuženi prigovara da apelanti nisu u postupku dostavili uvjerenje nadležnog organa da je njihovom predniku dodijeljeno zemljište kao solunskom dobrovoljcu i koje zemljište je dodijeljeno. Vrhovni sud je ocijenio da sve i kada bi se prihvatilo da se iz dopisa Arhiva BiH od 23. juna 2004. godine, može zaključiti da je takva odluka o dodjeli zemljišta postojala, to uvjerenje ne dokazuje kada je i koje to zemljište, kojih oznaka, površine i lokacije, predniku apelanata dodijeljeno. Vrhovni sud je istakao da se činjenica sticanja prava svojine prednika apelanata, dokazuje odlukom državnog organa ili uvjerenjem nadležnog organa o činjenicama o kojima se vodi propisana evidencija, koje potvrđuju sadržaj takve odluke. Vrhovni sud je konstatovao da obzirom na konkretni predmet dokazivanja, da iskazom svjedoka koji sudu prenose svoje čulno opažanje o nekoj činjenici u vrijeme kada se dogodila, da se ne može pouzdano zaključiti o postojanju pravno relevantne činjenice koja se dokazuje. Vrhovni sud je naglasio da apelanti pravo svojine nisu mogli steći ni održajem (član 28. ZOSPO), jer se radi o zemljištu koje je bilo u društvenoj, odnosno sada u državnoj svojini. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da su apelanti postavili tužbeni zahtjev za utvrđenje da su stekli pravo svojine na predmetnom zemljištu, označeno prema starom Austrougarskom planu i Planu Kraljevine Jugoslavije, nakon što je vještak na osnovu spiska dobrovoljaca i pokazivanja nekretnina na licu mjesta od strane apelanata sačinio nalaz i mišljenje u kome je zemljište identifikovao nanošenjem na stari Austrougarski plan, te konstantovao da sporno zemljište čini određene k. č.. Vrhovni sud je naglasio da je vještak obrazložio svoj nalaz time da se sporno zemljište ne može identiflkovati prema važećem popisnom katastru, jer njega nije pratila ni geodetska, ni pravna procedura, niti je vršen bilo kakav premjer. Vrhovni sud je ukazao da je Zakonom o premjeru i katastru nepokretnosti, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, bilo propisano da su katastarske parcele osnovne teritorijalne jedinice, koje obuhvataju dio zemljišta, geometrijski jednoznačno definisan i određen geodetskim metodama (član 2. stav 6.), koje se u katastru nekretnina definišu njihovim brojevima, nazivima, načinom korištenja, kulturom, klasom, površinom i katastarskim prihodom (član 16.), pa su sudovi i drugi organi koji odlučuju o pravima na nepokretnostima dužni da nepokretnosti označavaju prema podacima iz katastra nepokretnosti (član 3. stav 7.). Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je zaključio da osnovano tuženi ukazuje da je pobijana presuda neizvršiva, jer bez definisanja granica parcela i njihovog upisa u evidencije o nekretninama, ne može se znati o kojim se nekretninama radi. Vrhovni sud je pojasnio da je zbog navedenog za ocjenu osnovanosti zahtjeva apelanata, pored već navedenog, odlučno i da li nekretnine za koje apelanti tvrde da su dodijeljene njihovom predniku mogu biti predmetom prava vlasništva, s obzirom da to može biti samo nekretnina koja je u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi označena posebnim brojem i nazivom katastarske opštine u kojoj leži, a prema važećim zemljišno-knjižnim podacima. Vrhovni sud je ocijenio da zemljište na način kako je označeno u tužbenom zahtjevu, ne može biti objekt prava svojine ni u smislu odredbe člana 1. ZOSPO, jer stvar na kojoj fizička i pravna lica mogu imati pravo svojine mora biti prostorno ograničena i određena na način kako to pravni poredak kvalifikuje da bi mogla biti predmet stvarnog prava.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti obrazlažu na način da je Vrhovni sud proizvoljno ocijenio dokaze, odnosno da nije na zakonit način dovoljno brižljivo cijenio dokaze, koji su bili od značaja za donošenje drugačije odluke, te da je uslijed takve paušalne i proizvoljne procjene dokaza uslijedilo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povreda odredaba parničnog postupka, kao i nezakonita primjena materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivno-pravnih propisa, te da apelanti ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu, osim što su nezadovoljni osporenom odlukom. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman