Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2530/15 („Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2530/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2530/15, rješavajući apelaciju „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000251 14 Rev od 5. marta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 000251 14 Rev od 5. marta 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 17. marta 2017. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Milorada Kojića (u daljnjem tekstu: tužitelj) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. marta 2017. godine, Osnovni sud 22. marta 2017. godine, a tužitelj 21. marta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužitelj je 1978. godine zadobio teške tjelesne povrede u saobraćajnom udesu, te je, zbog posljedica povrede, ostao nepokretan i vezan za invalidska kolica. Presudom Osnovnog suda (tada Opštinskog suda) broj P-335/83 od 14. decembra 1983. godine utvrđena je, pored ostalog, obaveza ZOIL-a „Sarajevo“ PJ Jajce da tužitelju plaća novčanu mjesečnu rentu. Nakon toga je Presudom Osnovnog suda broj P-166/88 od 23. avgusta 1988. godine renta usklađena i apelant obavezan da tužitelju plaća određeni novčani iznos počev od 6. aprila 1988. godine. Sudskim poravnanjem od 1. marta 1989. godine apelant se obavezao tužitelju plaćati određeni mjesečni iznos počev od 11. januara 1989. godine. Nadalje, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant tužitelju plaćao rentu do aprila 1992. godine. Tužitelj je 22. juna 1998. godine podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete zbog neisplaćene rente. Presudom Osnovnog suda broj P-148/98 od 1. jula 2005. godine apelant obavezan je na isplatu određenog novčanog iznosa na ime rente za period od 1. aprila 1992. godine do 30. aprila 2005. godine, te obavezan tužitelju plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 133,00 KM od 1. maja 2005. godine pa ubuduće. Presudom Okružnog suda broj Gž-1576/05 od 15. maja 2006. godine uvažena je djelimično apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena tako što je, između ostalog, odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu rente za period od 1. maja 2005. godine pa ubuduće.
6. Tužitelj je 26. decembra 2006. godine podnio tužbu protiv apelanta radi povećanja rente. Konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio je da se poveća renta, koja je utvrđena sudskim poravnanjem pred Osnovnim sudom od 1. marta 1989. godine, zbog znatnije promijenjenih okolnosti u odnosu na vrijeme koje je sud ocijenio prilikom donošenja odluke kojom mu je priznato pravo na rentu (Presuda Opštinskog suda u Mrkonjić Gradu broj P-335/83 od 14. decembra 1983. godine).
7. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 000251 12 P2 od 18. januara 2013. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, pa je apelant obavezan isplatiti novčani iznos od 500,00 KM za period od 1. januara 2007. godine do 31. decembra 2010. godine, novčani iznos od 700,00 KM za period od 11. januara 2011. godine do 30. septembra 2012. godine i novčani iznos od 1.100,00 KM za period od 1. oktobra 2012. godine pa ubuduće.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su među strankama sporni osnov i visina predmetnog potraživanja. S tim u vezi je apelant istakao prigovor presuđene stvari, kao i prigovor zastarjelosti potraživanja. Naime, Osnovni sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da su one pred tim sudom 1989. godine zaključile sudsko poravnanje kojim se apelant obavezao da tužitelju na ime rente isplaćuje određeni mjesečni iznos. Dalje je sud utvrdio da je apelant ovu obavezu plaćao do 1. aprila 1992. godine, te da je Presudom Okružnog suda (tada Višeg suda) broj Gž-1576/05 od 15. maja 2006. godine apelant obavezan da tužitelju na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos, a koji obuhvaća period od 1. aprila 1992. godine do 30. aprila 2005. godine na ime navedene rente. Nadalje, nije sporno ni da je apelant izvršio svoju obavezu po presudi Okružnog suda od 15. maja 2006. godine. Osim navedenog, Osnovni sud je konstatovao da se iz spisa predmeta tog suda broj P-148/98 (u kojem se nalazi prvostepena Presuda broj P-148/98 od 1. jula 2005. godine, navedena drugostepena Presuda broj Gž-1576/05 od 15. maja 2006. godine, te prvostepena Presuda broj P.166/88 od 23. avgusta 1988. godine i sudsko poravnanje zaključeno kod Osnovnog suda od 1. marta 1989. godine) vidi da je presudom tog suda (od 23. avgusta 1988. godine) utvrđena obaveza da apelant tužitelju na ime rente plaća mjesečno određeni novčani iznos od 6. aprila 1988. godine pa ubuduće. Osnovni sud je naveo da se iz navedene prvostepene Presude broj P.166/88 od 23. avgusta 1988. godine vidi da su kao odlučne činjenice za donošenje ranijih odluka uzimani u obzir prosječan lični dohodak KV bravara u RO „Tvornica vijaka“ Mrkonjić Grad, te prosječna visina penzije koju je tužitelj ostvarivao u Sloveniji.
9. Nadalje je Osnovni sud ukazao na odredbu člana 196. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. Kako se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za izmjenu odluke na ime rente, Osnovni sud je istakao da smatra da je tužiteljevo zakonsko pravo da traži povećanje iznosa na ime rente ukoliko dokaže da su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. S tim u vezi je Osnovni sud naveo da, iako je ranije odbijen (Presudom Okružnog suda broj Gž-1576/05 od 15. maja 2006. godine) tužiteljev tužbeni zahtjev za izmjenu iznosa na ime rente počev od 1. maja 2005. godine pa ubuduće, to ne utječe na njegovo pravo da ponovo podnese zahtjev ukoliko smatra da su se promijenile gore navedene okolnosti. Budući da se radi o potraživanjima koja dospijevaju i ubuduće (u konkretnom slučaju, traži se renta od 1. januara 2007. godine pa ubuduće), nemoguće je unaprijed utvrditi koje se sve okolnosti mogu promijeniti kod ovakve vrste potraživanja. I sam zakon je ostavio mogućnost da se u tom pravcu odluka može izmijeniti, a imajući u vidu i objektivne granice pravosnažnosti sudske odluke koje se odnose na činjenično stanje do zaključenja glavne rasprave. Slijedom navedenog, Osnovni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor da se radi o presuđenoj stvari.
10. U odnosu na apelantov prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, Osnovni sud je, prije svega, istakao da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju koje je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom - sudskim poravnanjem, te da apelantova obaveza na plaćanje rente po ovom poravnanju nije stavljena van snage. Naime, na osnovu odredbe člana 379. stav l. ZOO, sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom, ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za 10 godina, a stavom 2. istog člana propisano je da sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja. Odredbom člana 372. stav l. navedenog zakona propisano je da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena, pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U konkretnom slučaju, radi se o povremenim potraživanjima na ime rente, koja i dospijevaju pojedinačno, odnosno u svakom mjesecu za prethodni mjesec. Kako se tužbenim zahtjevom potražuju iznosi počev od 1. januara 2007. godine, a tužba je podnesena 23. decembra 2006. godine, Osnovni sud je naveo da proizlazi da nije prošao trogodišnji rok zastarjelosti, te je prigovor zastarjelosti neosnovan.
11. U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da tužitelj treba da dokaže da su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. Povećanju iznosa rente ima mjesta u slučaju kada oštećeno lice trpi veću štetu u poređenju sa onom koja je utvrđena u vrijeme donošenja ranije odluke o renti. Povećana šteta se, između ostalih, može ogledati i u povećanom iznosu gubitka u zaradi, pri čemu je potrebno dokazati da su se znatnije promijenile okolnosti u vezi sa ranije dosuđenom rentom na bazi činjenica koje su postojale u trenutku donošenja ranije odluke i činjenica u vrijeme donošenja nove odluke. Nesporno je da su se u međuvremenu mnoge okolnosti promijenile, da su bivše jugoslovenske republike postale samostalne države i da je Republika Slovenija, u kojoj je radio tužitelj, ekonomski mnogo stabilnija od Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, Osnovni sud je naveo da su se, po ocjeni tog suda, zaista promijenile okolnosti u pogledu zarade koju bi tužitelj ostvarivao u vrijeme donošenja ranijih odluka i danas. Ranije su vjerovatno bila ista primanja radnika i u Bosni i Hercegovini i u Republici Sloveniji, radilo se o istoj državi, dok su danas ta primanja u očitoj nesrazmjeri i radi se o dvije države od kojih je Republika Slovenija ekonomski stabilnija i kojoj su plate veće. Prema tome, postoji šteta koja se ogleda u većoj razlici u primanjima koje bi tužitelj sada, da nije bilo predmetne nezgode i da radi na svojim poslovima, ostvarivao. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je istakao da tužitelj jeste dokazao i osnov i visinu zahtjeva za izmjenu rente u smislu odredbe člana 196. ZOO.
12. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 000251 13 Gž 2 od 25. marta 2014. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena tako što se mijenja dosuđena renta određena sudskim poravnanjem pred Osnovnim sudom od 1. marta 1989. godine i apelant obavezuje da tužitelju plaća mjesečni iznos od 133,00 KM, počev od 26. decembra 2006. godine pa sve dok za to postoje zakonski uslovi ili do druge sudske odluke.
13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov prigovor presuđene stvari i prigovor zastarjelosti. Ovo zbog toga što je sudskom odlukom utvrđeno pravo tužitelja na rentu, i to pravo kao stečeno pravo mu nije ukinuto, jer nije utvrđen prestanak obaveze plaćanja rente. Nadalje je Okružni sud istakao da apelant pogrešno zaključuje da je odbijanjem zahtjeva za isplatu rente (Presudom Okružnog suda broj Gž-1576/05 od 15. maja 2006. godine) počev 1. maja 2005. godine pa ubuduće renta ukinuta. Naime, ovo zbog toga što se u toj parnici odlučivalo o isplati dospjele štete po sudskom poravnanju, a ne o izmjeni odluke o visini rente, u smislu odredbe člana 196. ZOO. Isto tako, potraživanje tužitelja nije zastarjelo, jer je tužba prvostepenom sudu podnesena 26. decembra 2006. godine a apelant je izvršio isplatu duga po osnovu dospjelih potraživanja do 30. aprila 2005. godine na osnovu pravosnažne Presude prvostepenog suda broj P-148/98 od 1. jula 2005. godine (pravosnažna 15. maja 2006. godine-potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-1576/05 od 15. maja 2006. godine), jer je tužitelj tužbu za povećanje rente podnio u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinačnog davanja, shodno odredbi člana 372. stav 1. ZOO.
14. Međutim, Okružni sud je istakao da su osnovani apelantovi žalbeni navodi u dijelu nedokazanosti činjenica na okolnosti koje utječu na povećanje rente preko iznosa od 133,00 KM. Prvostepeni sud je bio dužan odmjeriti visinu rente vodeći računa o svim okolnostima koje se, prema navedenom članu, uzimaju u obzir za povećanje rente. Iz stanja spisa proizlazi da tužitelj nije dokazao okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja ranije odluke, jer na te okolnosti nije izvodio dokaze. S tim u vezi je Okružni sud istakao da je osnovni razlog koji opravdava izmjenu rente u ovom slučaju činjenica da je renta u ranijoj pravosnažnoj presudi-sudskom poravnanju određena u jugoslovenskim dinarima koji su bili sredstvo plaćanja 1989. godine u bivšoj SFRJ, a ta valuta više nije sredstvo plaćanja u Republici Srpskoj, odnosno Bosni i Hercegovini, pa je iznos po sudskom poravnanju kao izvršnoj ispravi postao neizvršiv. Naime, stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Priroda štete i odštetni karakter rente u slučaju nesposobnosti za rad isključuju vođenje računa o porastu životnih troškova i opadanju kupovne moći novca, a sa druge strane, pretpostavlja da se vodi računa o porastu zarade koju bi oštećeni ostvarivao da se nije desio štetni događaj, a ne o porastu zarade kao opštoj pojavi u društvu. Valja imati u vidu, kada se radi o zahtjevu za povećanje ranije dosuđene rente, da sud nije vezan zahtjevom stranaka, pa čak i kad utvrdi da su se okolnosti znatnije izmijenile, sud ne mora udovoljiti zahtjevu ako nađe da izvjesne druge okolnosti govore da postojeću odluku ne treba mijenjati. Slijedom navedenog, Okružni sud je naveo da tužitelj nije dokazao da troškovi života u inostranstvu (Republika Slovenija) sa većim standardom života utječu na njegov život u Republici Srpskoj, pa da on ima povećane troškove zbog višeg standarda. Naime, tužitelj nije dokazao u kojoj mjeri je još uvijek nesposoban za rad i koliku zaradu zbog toga gubi i da li su mu eventualno zbog posljedica štetnog događaja potrebe povećane, ili su mu mogućnosti uništene ili smanjene. Ovo iz razloga što su samo naknadno nastale znatnije promjene u imovinskim prilikama tužitelja kao oštećenika mjerodavne za donošenje odluke o povećanju novčane rente. Također, tužitelj nije dokazao razliku između penzije i plate koju bi dobijao da nije povrijeđen u odnosu na podatke koji su korišteni u ranijim postupcima. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu drugostepene presude.
15. Tužitelj je protiv drugostepene presude izjavio reviziju zbog povreda parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dok je apelant u odgovoru na reviziju predložio da se ona odbije kao neosnovana.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 000251 14 Rev od 5. marta 2015. godine usvojena je revizija tužitelja i drugostepena presuda preinačena tako što se apelantova žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija sa pravom ukazuje da ne stoji navod drugostepenog suda da tužitelj nije dokazao okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja ranije odluke. Ovo zbog toga što je vršen uvid u spis predmeta broj P-148/98 prvostepenog suda (u kome se nalazi Presuda prvostepenog suda broj P-148/98 od 1. jula 2005. godine i Presuda drugostepenog suda broj Gž-1576/05 od 15. maja 2006. godine, te presuda Prvostepenog suda broj P.166/88 od 23. avgusta 1988. godine). S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da navedena presuda prvostepenog suda od 23. avgusta 1988. godine, koja čini dio dokaznog gradiva u predmetnom parničnom postupku, sadrži dovoljne razloge za primjenu odredbe člana 195. stav 2. (i tada važećeg) ZOO. Sudsko poravnanje od 1. marta 1989. godine zaista ne sadrži razloge zbog kojih je izmijenjena ranije dosuđena rente. Međutim, kako to ispravno uočava revizija, u vrijeme zaključenja pomenutog poravnanja postojala je visoka inflacija, tako da u odsustvu drugih razloga može se zaključiti da je to glavni razlog što je došlo do izmjene odluke o visini rente. U svakom slučaju, tužitelj zbog izostanka razloga u sudskoj odluci kojom je izmjenjena ranija odluka o novčanoj renti, u uslovima visoke inflacije, može sa pravom tvrditi da se okolnosti u odnosu na raniju odluku kojom je povećana ranije ustanovljena renta nisu izmijenile, a da je dopušteno dokazivati suprotno. Zatim je Vrhovni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 195. stav 2. i člana 196. ZOO, navodeći da iz njih ne proizilazi da je razlika u ukupnom standardu u ranijem mjestu rada i sadašnjem mjestu življenja tužitelja od odlučnog značaja, osim prilikom ocjene kolike bi troškove imao tužitelj da štetnog događaja nije bilo, odnosno da živi i radi u Republici Sloveniji, u odnosu na troškove koje ima u Mrkonjić Gradu, gdje sada živi. Također je Vrhovni sud konstatovao da nije od značaja konstatacija drugostepenog suda da tužitelj nije dokazao da troškovi života u inostranstvu (Republika Slovenija) sa većim standardom života utječu na njegov život u Republici Srpskoj, pa da on ima povećane troškove zbog većeg standarda.
18. Nadalje je Vrhovni sud istakao da prvostepeni sud, za razliku od drugostepenog suda, ispravno za ocjenu promjene okolnosti u smislu odredbe člana 196. ZOO uzima upravo činjenice koje je imao isti taj prvostepeni sud prilikom donošenja presude broj P.166/88 od 23. avgusta 1988. godine. U konkretnom slučaju to su primanja koja ima tužitelj po osnovu penzije i primanja koja bi on imao da nije bilo štetnog događaja, odnosno primanja po osnovu plate zaposlenog lica. Od pomenute razlike u primanjima prvostepeni sud je ispravno oduzeo novčani iznos na ime povećanih troškova koje bi tužitelj imao da živi i radi u Sloveniji, a koje nema živeći kao penzioner u Mrkonjić Gradu. Vrhovni sud je istakao da, za razliku od nižestepenh sudova, smatra da nije od značaja što je u ranijem postupku kao osnovica izračuna razlike uzeta plata koju bi tužitelj ostvarivao u Mrkonjić Gradu, dakle, gradu koji se nalazio u istoj državi iz koje je primao penziju (SFRJ). Naime, i u ovom parničnom postupku sud uzima podatke iz iste države u kojoj je tužitelj radio, dakle, iz Republike Slovenije, koja u vrijeme donošenja ranije sudske odluke nije postojala kao samostalna i nezavisna država. Pri tome treba imati u vidu da je sud u parničnom postupku koji se vodio pod brojem P.166/88 primjenjivao tada važeći Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji je sudu davao široka ovlaštenja kod utvrđivanja spornih činjenica od kojih zavisi osnovanost zahtjeva. Prema odredbi člana 7. stav 3. tada važećeg ZPP, sud je bio ovlašten da izvede dokaze koje nisu stranke predložile, ako su ti dokazi od značaja za odlučivanje.
19. Dovođenje u vezu visine primanja koje tužilac dobija (penzija i invalidnina) sa činjenicom da tužitelj živi u Republici Srpskoj u Mrkonjić Gradu suprotno je odredbi člana 195. stav 2. ZOO. Ovakav stav drugostepenog suda suprotan je i navodima iste drugostepene presude gdje se pravilno navodi da priroda štete i odštetni karakter rente u slučaju nesposobnosti za rad isključuje vođenje računa o porastu životnih troškova i opadanju kupovne moći novca, a sa druge strane, pretpostavlja da se vodi računa o porastu zarade koju bi oštećeni ostvarivao da se nije desio štetni događaj, a ne o porastu zarade kao opštoj pojavi u društvu. Naime, na tužitelju je bio teret dokazivanja samo okolnosti na kojima on temelji svoj zahtjev, odnosno da treba doći do povećanja ranije dosuđene naknade. Istina apelant je mogao postaviti protivtužbeni zahtjev sa tvrdnjom da su se okolnosti promijenile, a koje bi dovele do smanjenja ili ukidanja rente. Kako takvog zahtjeva nije bilo, pretpostavka je da i dalje postoje okolnosti kao što su stepen nesposobnosti za rad tužitelja, pa ih on nasuprot drugačijem stavu drugostepenog suda nije bio dužan dokazivati. Kod ovakvog stanja stvari, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje, koje ne može biti predmet pobijanja u ovom revizionom postupku, pravilno primijenio odredbu člana 196. Zakona o obligacionim odnosima kada je povećao dosuđenu rentu, dajući pri tome obrazloženje koje prihvata i Vrhovni sud. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene odluke. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
21. Naime, apelant navodi da je donošenjem osporene odluke Vrhovni sud grubo zanemario imperativne i jasne odredbe ZOO, koji se odnose na institut rente i zastarjelosti. Donošenjem osporene odluke tužitelju je pružena zaštita zastarjelog prava, dok je Vrhovni sud, donošenjem osporene odluke, povrijedio princip zakonitosti, jer je posve arbitrarno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, apelant ukazuje da je Vrhovni sud propustio da primijeni odredbu člana 56. ZPP u vezi sa odredbama čl. 155. i 156. ZOO, nanoseći mu na taj način značajnu štetu i obavezujući ga pritom na isplatu novčanih iznosa rente na koju tužitelj nije imao pravo. Također, apelant osporava i način na koji su redovni sudovi utvrdili iznos rente u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da ukine osporenu odluku i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno postupanje i naloži otklanjanje navedenih povreda.
22. Također, apelant traži da mu se naknade troškovi na ime sastavljanja predmetne apelacije u ukupnom iznosu od 2.047,50 KM.
b)Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da su navodi izneseni u apelaciji neosnovani, te da taj sud nije povrijedio materijalno pravo, niti je povrijeđeno neko drugo apelantovo pravo zaštićeno Evropskom konvencijom. Slijedom navedenog, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
24. Osnovni sud je naveo da je svoje mišljenje iznio u prvostepenoj presudi, te da smatra da ne postoje povrede ni procesnog, ni materijalnog prava na koje apelant ukazuje.
25. Tužitelj je naveo da su bez osnova apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Također je naveo da se apelant odrekao prigovora zastarjelosti, jer nije izjavio pravni lijek na presudu Okružnog suda od 25. marta 2014. godine, a kojom je odbijen njegov prigovor zastare. Apelant, po ocjeni tužitelja, iznosi neosnovane tvrdnje da u predmetnom slučaju nije bilo mjesta za dosuđivanje povećanja rente. Zbog navedenih razloga, tužitelj je predložio Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju odbaci kao nedopuštenu zbog toga što je očigledno neosnovana, ili da apelaciju odbije.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 195. stav 2.
Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
Član 196.
Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke.
Član 372. stav 1.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
Član 379.
(1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravnosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.
(2) Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju konačna odluka je Presuda Vrhovnog suda broj 75 0 P 000251 14 Rev od 5. marta 2015. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantu 6. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2015. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .
34. Apelant smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet raspravljanja pred redovnim sudovima bio tužiteljev zahtjev iz 2006. godine za povećanje rente, koja je prvobitno ustanovljena pravosnažnom presudom prvostepenog suda od 14. decembra 1983. godine, te je naknadno presudama usklađivana, a čiji mjesečni iznos je konačno bio utvrđen sudskim poravnanjem od 1. marta 1989. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je tužitelj nakon rata pokrenuo tužbom parnicu radi naknade štete, potražujući od apelanta neisplaćene iznose na ime rente u ratnom periodu, pa za ubuduće. U toj parnici (P-148/98) je apelantu naloženo da tužitelju naknadi štetu u vidu neisplaćene rente za period od 1. aprila 1992. godine do 30. aprila 2005. godine, dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu rente počev od 1. maja 2005. godine pa ubuduće. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da je apelant u ovoj parnici neosnovanost tužiteljevog zahtjeva za povećanje rente argumentirao navodeći da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari (res iudicata), te da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo, odnosno da se nisu znatnije promijenile okolnosti za povećanje rente u smislu odredbe člana 196. ZOO.
37. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari zauzeli stav da su apelantovi prigovori neosnovani, zaključujući da se ne radi o presuđenoj stvari, niti o zastarjelom potraživanju, odnosno da je tužitelj dokazao u konkretnom slučaju postojanje promijenjenih okolnosti. Ovakav pravni stav je obrazložen činjenicom da renta predstavlja povremeno potraživanje u smislu člana 379. stav 2. ZOO koje dospijeva i ubuduće, tako da je sam zakon (ZOO) ostavio mogućnost izmjene sudske odluke kojom je ona prvobitno utvrđena, kao i činjenicom da renta predstavlja stečeno pravo koje u konkretnom slučaju nije ukinuto utvrđenjem prestanka apelantove obaveze plaćanja rente tužitelju. Pri tome zauzet je stav da apelant pogrešno zaključuje da je odbijanjem tužiteljevog zahtjeva za isplatu rente u ranijem postupku (za period od 1. maja 2005. godine pa ubuduće - Presuda Okružnog suda broj Gž-1576/05 od 15. maja 2006. godine) renta u konkretnom slučaju ukinuta. U odnosu na apelantov prigovor zastare, zauzet je stav da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, s obzirom da je tužba (od 26. decembra 2006. godine) u ovoj pravnoj stvari podnesena u okviru trogodišnjeg roka iz člana 372. stav 1. ZOO, imajući u vidu da je apelant svoju prethodnu obavezu (neisplaćene rente do 30. aprila 2005. godine) izvršio na osnovu sudske odluke donesene u drugoj parnici (Presuda Osnovnog suda broj P-148/98 od 1. jula 2005. godine koja je postala pravosnažna donošenjem Presude Okružnog suda broj Gž-1576/05 od 15. maja 2006. godine). Nadalje, ocjenjujući osnovanost tužiteljevog zahtjeva, Ustavni zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud potvrdio odlučenje prvostepenog suda u tom dijelu, zauzimajući stav (suprotno stavu drugostepenog suda) da tužitelj nije bio dužan ponovno dokazivati okolnosti koje su dovele do utvrđenja njegovog prava na rentu, budući da je pretpostavka da one i dalje postoje. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ocijenio ispravnim pravno rezonovanje prvostepenog suda kada je taj sud za ocjenu promjene okolnosti, u smislu odredbe člana 196. ZOO, uzeo primanja koja ima tužitelj po osnovu penzije i primanja koja bi on imao da nije bilo štetnog događaja, odnosno primanja po osnovu plate zaposlenog lica. Dakle, činjenice koje je imao isti taj prvostepeni sud prilikom donošenja Presude broj P.166/88 od 23. avgusta 1988. godine, što je u konačnom rezultiralo zaključkom Vrhovnog suda iz osporene odluke, tužitelj, suprotno apelantovim navodima, jeste dokazao i osnov i visinu zahtjeva za izmjenu-povećanje rente u smislu odredbe člana 196. ZOO.
38. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama citiranim u obrazloženju osporene odluke, kao i u obrazloženjima presuda prvostepenog i drugostepenog suda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima, obrazloženje osporene odluke u potpunosti zadovoljava standarde iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
40. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi sa primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zabrana diskriminacije
41. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
42. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
43. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
44. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, a imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Troškovi za sastavljanje apelacije
45. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud konstatuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove za sastavljanje apelacije, te stoga navedeni troškovi za sastavljanje apelacije padaju isključivo na apelantov teret.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
47. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
48. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman