Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-752/17 (M. J.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-752/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-752/17, rješavajući apelaciju Mladena Jagića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Jagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 014974 16 Kz 3 od 26. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Jagić (u daljnjem tekstu: apelant) trenutno smješten u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, podnio je 24. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 014974 16 Kž 3 od 26. januara 2017. godine. Apelant je 10. marta 2017. godine dopunio apelaciju. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, odbijena je žalba apelantovog branitelja, dok je uvažena žalba Kantonalnog tužitelja u Tuzli (u daljnjem tekstu: tužitelja) i preinačena Presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 014974 16 K od 8. septembra 2016. godine u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji tako što je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela silovanje iz člana 203. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa stavom 1. u sticaju sa krivičnim djelom ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i sedam mjeseci.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 014974 16 K od 8. septembra 2016. godine apelant je za navedena krivična djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i jedan mjesec, pri čemu je Kantonalni sud kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanta (optuženog) cijenio činjenicu da je otac jednog malodobnog djeteta, da je prilikom učinjenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv, a kao otežavajuću okolnost na strani apelanta je cijenio njegovu višestruku osuđivanost naročito za istovrsno krivično djelo 2002. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i dao valjane razloge za zaključak da je apelant počinio navedena krivična djela na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, a koje razloge u cjelosti prihvata i taj sud. Prvostepeni sud je na osnovu izvedenih predloženih dokaza, između ostalih, iskaza oštećene i svjedoka Tomasa Gluhića i Nasira Džekića, te na osnovu nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka dr. Zdenka Cihlarža i prim.dr. Kasima Brigića utvrdio da je apelant kao optuženi kritične prilike počinio krivično djelo silovanje iz člana 203. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Naime, prvostepeni sud je prihvatio iskaz oštećene kao svjedoka, koji je potvrđen i drugim provedenim dokazima, i to u prvom redu iskazima svjedoka Tomasa Gluhić i Nasira Džekića (komišije apelanta koji su čuli galamu iz apelantovo stana, da bi nakon lupanja na apelantova vrata i fizičkog obračuna između apelanta i svjedoka Tomasa Gluhića, navedeni svjedok odveo oštećenu u svoj stan do dolaska policije). Dalje je navedeno da kada je u pitanju drugo krivično djelo - ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH prvostepeni sud je nedvojbeno utvrdio da je apelant kao optuženi učinio ovo krivično djelo i to na osnovu iskaza svjedoka Tomasa Gluhića, te svjedoka Nasira Džekića i policajaca PU Tuzla PS Zapad Saše Iličića i Mirsada Čamdžića, koji su svi slično opisali događaje i prijetnje koje je apelant uputio Tomasu Gluhiću. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je cijenio odbranu optuženog, ali je nije prihvatio jer drugačije proizilazi iz provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je naveo da apelantov branitelj paušalno osporava pobijanu presudu, te da je prvostepeni sud detaljno obrazložio osporenu presudu, navodeći da samo neslaganje podnositelja žalbe sa navodima iz presude ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, niti pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, tako da po nalaženju ovog suda prvostepeni sud nije povrijedio krivični zakon kada je našao da su se u radnjama optuženog našla sva bitna obilježja bića naprijed navedenih krivičnih djela. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da su osnovani žalbeni prigovori tužitelja da je prvostepeni sud dao prevelik značaj olakšavajućim okolnostima u odnosu na otežavajuće okolnosti. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se apelant sam (konzumiranjem alkohola), neposredno prije izvršenja krivičnog djela silovanja, doveo u stanje bitno smanjene uračunljivosti, a da prijetnje koje je apelant izgovorio i ponovio ukazuju na upornost i ozbiljnost prilikom izvršenja krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je apelant 29 puta osuđivan, od čega jednom za istovrsno krivično djelo, Vrhovni sud je zaključio da se prvobitnom minimalnom kaznom zatvora koja je izrečena za krivično djelo silovanja ne može postići svrha kažnjavanja, te je odlučio kao u izreci i preinačio prvostepenu presudu u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji.
4. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da su sudovi na osnovu izvedenih dokaza (medicinskog nalaza vještaka i izjava svjedoka tužilaštva Tomasa Gluhića i Nasira Đekića) pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, te da osporenom odlukom nije obrazloženo iz kojih razloga mu je povećana kazna. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava iz člana 14. stav 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
9. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opšim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetna krivična djela na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cjelosti je potvrdio i Vrhovni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman