Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1471/17 (D. J.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1471/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1471/17, rješavajući apelaciju Danka Jankovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Danko Janković protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 170321 16 Gž od 20. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danko Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 170321 16 Gž od 20. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 170321 15 P od 17. juna 2016. godine kojom je obavezan apelant da tužitelju („UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka) isplati dug u iznosu od 21.506,57 KM.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet tužbenog zahtjeva naplata mjenice radi namirenja duga. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant, u svojstvu trasanta izdao i akceptirao mjenicu broj: RS 421128045 od 25. novembra 2011. godine na iznos od 21.506,57 KM i da je potpisao dvije blanko mjenice, kao sredstvo obezbjeđenja ugovora o okvirnom kratkoročnom kreditu od 25. novembra 2011. godine koji je zaključen između tužitelja, kao davaoca kredita i „Step“ d.o.o. Banjaluka, kao primaoca kredita na iznos od 20.000,00 KM. Takođe je navedeno da je apelant potpisom sredstva obezbjeđenja vraćanja kredita dao ovlaštenja za popunu navedenih mjenica, od kojih je jedna od mjenica predmet ovog spora, koja je označena kao mjenica „Bez protesta“ i da je dospjela na naplatu 10. juna 2013. godine. Osim toga, navedeno je da je tužitelj raskinuo ugovor zbog neispunjenja ugovornih obaveza od strane primaoca kredita, te da je tužitelj više puta tražio od apelanta iskup mjenice prije podnošenja tužbe (opomene pred utuženje). Dalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da je mjenica izdata u skladu sa odredbama člana 3. Zakona o mjenici, da glavni dužnik nije platio dug, a da je na njegovo mjesto stupio apelant. Okružni sud je naveo da se radi o sopstvenoj mjenici u smislu odredaba člana 111. Zakona o mjenici i prema toj mjenici njen izdavalac izjavljuje i bezuslovno se obavezuje da će je isplatiti. Okružni sud je ukazao da ona nije naredba plaćanja kao što je to trasirana mjenica, već bezuslovno obećanje plaćanja od izdavaoca mjenice, a što proizilazi iz ovlašćenja od 25. novembra 2011. godine, koje je potpisao apelant. Okružni sud je naveo da odredbama člana 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima određeno da se od jemca platca može naplatiti cijela obaveza kao od glavnog dužnika i da ispunjenje obaveze vjerovnik može tražiti bilo od glavnog dužnika, bilo od jemca ili od obojice istovremeno. Okružni sud je istakao da apelant odgovara za predmetni dug kao izdavalac i akceptant mjenice, a ne po nekom drugom osnovu, iz kog razloga su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da nije bio obligacionom odnosu sa tužiteljem, nego sa pravnim licem „Step“ d.o.o. Banja Luka, jer se izdavanjem vlastite mjenice obavezao da će bezuslovno platiti iznos naveden u mjenici. Okružni sud je naveo da je izdavalac mjenice istovremeno i glavni mjenični dužnik, a da valjanost takve mjenice nije uslovljena njenim izdavanjem na propisanom mjeničnom blanketu. Isto tako, Okružni sud je istakao da je apelant akceptant trasirane mjenice i nalazi se u ulozi mjeničnog dužnika, pa se od njega naplata po mjenici može tražiti u zastarnom roku od tri godine. S obzirom da je predmetna mjenica dospjela za naplatu 10. juna 2013. godine (prijedlog za izvršenje podnesen 11. juna 2013.godine), a tužba 4. marta 2016. godine, Okružni sud je naveo da je ista podnesena za naplatu u roku od tri godine, kako je to propisano odredbama člana 80. stav 1. Zakona o mjenici. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da predmetnim ugovorom nije predviđeno obezbjeđenje kredita putem sudužnika ili jemaca i da apelant nije ugovorna strana u tom pravnom poslu, iz kog razloga se apelant može označiti eventualno kao supsidijarni dužnik. Apelant smatra da se na osnovu predmetne mjenice nije mogla donijeti osporena presuda, odnosno da tužitelj na osnovu iste nije mogao dokazati osnovanost i visinu svoga potraživanja. Apelant navodi da se Okružni sud nije očitovao na njegove navode da je nastupila zastara potraživanja. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. S obzirom na činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1471/17 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio