Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-450/15 (N. H.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-450/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 450/15, rješavajući apelaciju Nedima Hadžimehmedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedima Hadžimehmedovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 021397 12 Pž od 10. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 021397 10 Mals od 5.

juna 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedim Hadžimehmedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 28. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mals 021397 12 Pž od 10. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Mals 021397 10 Mals od 5. juna 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i SP „Tuzla stan“ d.o.o. u stečaju, kao pravnog sljednika Javnog stambenog preduzeća Tuzla (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 6. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 17. i 18. aprila 2017. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Mals 021397 10 Mals od 5. juna 2012. godine apelant je kao tuženi obavezan da tužiocu na ime neplaćene stanarine u periodu od 8. marta 1998. do 30. augusta 2001. godine plati glavni dug u iznosu od 875,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. marta 2001. godine kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje-tužbe pa do isplate, kao i da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 519,21 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je tužilac 8. marta 2001. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta radi izmirenja duga u iznosu od 992,36 KM. Općinski sud je 18. maja 2001. godine donio rješenje o izvršenju kojim je odredio predloženo izvršenje. Dalje je navedeno da je 25. aprila 2006. godine Općinski sud zaključkom stavio van snage navedeno rješenje o izvršenju, ukinuo sve provedene izvršne radnje, te je određeno da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom. Stoga je spis dostavljen na redovan parnični postupak Općinskom sudu, te je tužilac 1. novembra 2006. godine dostavio prvostepenom sudu uređenu i dopunjenu tužbu. Istaknuto je da je u odgovoru na tužbu apelant u cijelosti osporio tužbeni zahtjev navodeći da je nastupila apsolutna zastara potraživanja tužioca.

7. Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant u periodu od 1. januara 1996. do 30. augusta 2001. godine koristio predmetni stan i da je bio nosilac stanarskog prava u tom periodu na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog sa Osnovnom zajednicom stanovanja Tuzla, te da u navedenom periodu nije plaćao stanarinu iako je ona utvrđena navedenim ugovorom. Utvrđeno je da je djelimično osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao apelant, i to za dio potraživanja u periodu od 1. januara 1996. do 1. marta 1998. godine, dok preostali dio potraživanja od 3. augusta 1998. pa do 30. augusta 2001. godine nije obuhvaćen zastarjelošću budući da od 3. augusta 1998. godine pa do podnošenja prijedloga za izvršenje-tužbe, tj. 3. augusta 2011. godine nije proteklo više od tri godine. Istaknuto je da je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjen trogodišnji rok zastarjelosti shodno odredbi člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Istaknuto je da je visinu duga prvostepeni sud utvrdio uvidom u analitičku karticu, te zaključio da je u periodu od 9. marta 1998. do 31. decembra 1998. godine apelant ostao dužan tužiocu iznos od 192,89 KM, u periodu od 1. januara 1999. do 31. decembra 1999. godine ostao dužan iznos od 231,36 KM, u periodu od 1. januara 2000. do 31. decembra 2000. godine ostao dužan 262,56 KM, te u periodu od 1. januara 2011. do 30. augusta 2011. godine ostao dužan iznos od 158,40 KM.

9. Općinski sud se pozvao i ukazao na odredbu člana 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, člana 38. Zakona o stambenim odnosima, kao i na odredbu čl. 567. i 583. ZOO, te na osnovu navedenih odredbi obavezao apelanta da tužiocu plati glavni dug.

10. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 32 0 Mals 021397 12 Pž od 10. decembra 2014. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

11. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da za pravilnost i zakonitost prvostepene presude nije od utjecaja jedini žalbeni prigovor da apelant nije bio upoznat s postojanjem duga jer mu tužilac nije dostavljao račune. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantova obaveza proizlazi iz ugovora o korištenju stana koji je apelant zaključio s pravnim prednikom tužioca, a kojim je, između ostalog, ugovorena mjesečna stanarina koju je apelant bio dužan plaćati nezavisno od toga da li su mu ispostavljeni računi ili ne.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da se ispostavljanjem i uručenjem računa zakupoprimcu na način propisan zakonom analogno za tu dostavu moraju primjenjivati odgovarajuće odredbe ZPP i da tek od zakonitog uručenja računa za korisnika teče obaveza plaćanja u roku određenom u svakom mjesečnom računu, a istekom roka nakon uredno dostavljenog računa korisnik pada u docnju i postaje dužnik zakupodavca. Smatra da u razlozima osporenih presuda nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi tog suda za koju smatra da je zakonita i pravilna.

14. Općinski sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke tog suda, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 38.

U skladu sa propisima skupštine opštine nosilac stanarskog prava dužan je plaćati stanarinu i druge troškove vezane za korišćenje stana i zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi, kao i snositi određene troškove održavanja stana. Ako nosilac stanarskog prava koristi stan koji prelazi potrebe nosioca stanarskog prava utvrđene prema mjerilima o racionalnom korišćenju stana na tu razliku plaća povišenu stanarinu.

Ako se ugovorne strane ne mogu sporazumjeti o visini stanarine, svaka strana, prije potpisivanja ugovora o korišćenju stana, može podnijeti zahtjev stambenom organu da utvrdi visinu stanarine.

16. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantna odredba glase:

Član 33.

Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nositelja stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi.

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Član 18.

(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

(3) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze drugog učesnika.

Član 567.

Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.

Upotreba obuhvata i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drukčije ugovoreno ili uobičajeno.

Član 583.

Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona, kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predata zakupcu.

Ako nije drukčije ugovoreno ili u mjestu predaje stvari uobičajeno, zakupnina se plaća polugodišnje kad je stvar data u zakup za jednu ili više godina, a ako je data za kraće vrijeme, po isteku tog vremena.

18. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 231.

U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Mals 021397 12 Pž od 10. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 28. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje isplate duga na ime stanarine, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima budući da sud „ne treba djelovati u svojstvu četvrte instance te, prema tome neće dovoditi u pitanje presudu domaćih sudova na osnovu člana 6. stav 1, osim u slučaju da se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim” (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, kao i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

29. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku usvojen tužbeni zahtjev tužioca i apelant obavezan da plati tužiocu na ime neplaćene stanarine za period od 8. marta do 30. augusta 2001. godine glavni dug u iznosu od 875,21 KM. Naime, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku proveli dokazni postupak u skladu s relevantnim odredbama ZPP, pri čemu su izveli dokaze koje je predložio tužilac, te njihovom ocjenom kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, uz primjenu relevantnih pravnih propisa, došli do zaključka da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan. Nesporno je utvrđeno da je apelant u periodu od 1. januara 1996. do 30. augusta 2001. godine koristio predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog s pravnim prednikom tužioca kojim je utvrđena apelantova obaveza da plaća stanarinu za korištenje navedenog stana. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi, a na osnovu provedenih dokaza (uvid u analitičke kartice), nesporno utvrdili da apelant tužiocu za navedeni period nije plaćao stanarinu na koju je bio obavezan zaključenim ugovorom o korištenju stana. Stoga su redovni sudovi, uz primjenu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko prava, ZOO, kao i uz odgovarajuću primjenu odredbi ZPP, utvrdili da je zahtjev tužioca osnovan.

30. Naime, proizlazi da je apelantova obaveza da tužiocu plaća stanarinu u odgovarajućem mjesečnom iznosu utvrđena samim ugovorom o korištenju stana. Dakle, u spornom periodu apelant se nalazio u obligaciono-pravnom odnosu s tužiocem po osnovu zaključenog ugovora iz kojeg proizlaze odgovarajuća prava i obaveze za ugovorne strane kojih su se one dužne pridržavati u ispunjenju ugovora. Stoga nedostavljanje računa apelantu od strane tužioca za stanarinu nikako ne može apelanta osloboditi obaveze plaćanja stanarine, niti imati utjecaja na postojeći obligaciono-pravni odnos između njih. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je na osnovu bilo čega apelantova obaveza iz predmetnog ugovora prestala, osim što je tvrdio da zbog nedostavljanja računa od strane tužioca on nema obavezu plaćati stanarinu. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelant je morao znati da je dužan ispunjavati svoje ugovorene obaveze u pogledu plaćanja stanarine, te da ga nedostavljanja računa od strane tužioca nikako ne oslobađa ove obaveze budući da je u spornom periodu nesporno koristio predmetni stan. Štaviše, primjenjujući opća načela iz ZOO za ispunjenje ugovornih obaveza (čl. 12, 17. i 18. ZOO), proizlazi da je i sam apelant morao voditi računa o svojim obavezama iz zaključenog ugovora, te pristupiti njihovom ispunjenju i bez dostavljanja fakture od strane tužioca. Pitanje tužiočeve obaveze za ispostavljanje faktura za plaćanje stanarine je, prema mišljenju Ustavnog suda, pitanje koje je relevantno za neke druge aspekte, kao što su vođenje knjigovodstvenih evidencija od strane tužioca, kao i za utvrđivanje poreznih obaveza tužioca, ali nikako ne može utjecati na sporni obligaciono-pravni odnos između apelanta i tužioca u kojem su tačno definirana njihova prava i obaveze.

31. Stoga, imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, suprotno navodima apelanta, koji navode o povredi ustavnih prava zasniva isključivo na tvrdnji da mu nisu dostavljeni računi za stanarinu, u situaciji kada je navedena obaveza utvrđena ugovorom ne može voditi zaključku da odlučenje redovnih sudova u osporenim odlukama ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u konkretnom slučaju za svoje odluke dali zadovoljavajuće razloge u kojima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Također, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova u osporenim odlukama zadovoljavaju zahtjeve za obrazloženom odlukom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

35. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-450/15 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio