Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1564/17 (R.H.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1564/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1564/17, rješavajući apelaciju R. H. na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. H.

protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 013189 14 U od 20. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, zastupan po staratelju majci H. H., koje zastupa Zurijeta Salkanović advokat iz Živinica, podnio je 20. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 013189 14 U od 20. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata) od 23. oktobra 2014 godine kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Zaključka Službe za civilnu zaštitu i poslove boračko-invalidske zaštite, Općina Kladanj od 13. novembra 2013. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za priznavanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida, kao neblagovremen.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 69. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da za lica korisnike prava boračko invalidske zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine koji su svoja prava stekli do 6. aprila 1992. godine u primjeni ostaje Zakon o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. S obzirom na činjenicu da apelant nije stekao pravo mirnodopskog vojnog invalida do 6. aprila 1992. godine, već je zahtjev za priznanje podnio 6. septembra 2012. godine, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 35. stav

2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da se zahtjev za priznavanje svojstva mirnodopskog vojnog invalida po osnovu rane, povrede, oboljenja ili pogoršanja oboljenja, nastalih pod uslovima iz člana 3. stav 6. navedenog zakona može podnijeti najkasnije u roku od tri godine od dana nastanka rane, povrede, bolesti ili pogoršanja bolesti, odnosno od dana stupanja na snagu ovog zakona. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da je oboljenje kod apelanta nastalo u periodu od 1989. do 1990. godine, a da je Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica objavljen u Službenim novinama Federacije BiH 19. juna 2004. godine i stupio na snagu narednog dana od dana objavljivanja, odnosno 20. juna 2004. godine. Imajući u vidu činjenicu da je apelant zahtjev podnio 6. septembra 2012. godine, Kantonalni sud je istakao da je isti podnesen nakon isteka roka od tri godine od dana nastanka bolesti, odnosno od dana stupanja na snagu Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, iz kog razloga je zahtjev neblagovremen, a apelantova tužba neosnovana.

Apelacioni navodi

3. Na osnovu navoda iz predmetne apelacije Ustavni sud zaključuje da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je uskraćeno pravo koje mu pripada u skladu sa Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. Apelant u suštitni smatra da su pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava, te da nema vremenskog ograničenja za uspostavu njegovog prava. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi i u činjenici da je postupak trajao preko pet godina.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2774/16 od 15. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak pred organima uprave trajao oko dvije godine, te da su u tom periodu upravni organi donijeli dvije odluke, a da je upravni spor pred Kantonalnim sudom okončan u roku od dvije godine i četiri mjeseca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je ponašanje organa uprave i Kantonalnog suda bilo primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1564/17 (R.H.) | Sudska praksa | Aktio