Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1047/17 (H. N.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalid
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1047/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1047/17, rješavajući apelaciju Hedije Nalić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Hedija Nalić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 001310 16 U od 16. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hedija Nalić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ilidže, koju zastupa Dženita Homarac, advokat iz Ilidže, podnijela je 17. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 U 001310 16 U od 16. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Federalni zavod za mirovinsko invalidsko osiguranje, Mostar) od 26. septembra 2016. godine kojim je odbijena apelantkinjina žalba podnesena protiv Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Orašju od 25. avgusta 2015. godine kojim apelantkinji nisu priznata prava iz invalidskog osiguranja.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelantkinji rješenjem od 25. avgusta 2015. godine nisu priznata prava iz invalidskog osiguranja, te da je u obrazloženju tog rješenja navedeno da je na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje u Sarajevu od 22. juna 2015. godine utvrđeno da, počevši od 4. novembra 2014. godine, kod apelantkinje postoji promijenjena radna sposobnost, pa je razvrstana u II kategoriju invalidnosti čiji je uzrok bolest. Nadalje je navedeno da je u nalazu naznačeno da zbog promijenjene radne sposobnosti, apelantkinja nije sposobna za posao šivačice, ali je sposobna za drugi odgovarajući posao koji ne zahtjeva teže fizičko naprezanje i upotrebu grube motorne snage lijeve ruke. Isto tako je navedeno da se prvostepeni organ pozvao na odredbe člana 19. Zakona o MIO/PIO kojima je propisano da osobe kojima je prestalo svojstvo osiguranika ne mogu ostvarivati pravo po osnovu promjene radne sposobnosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je suština odbijanja apelantkinjinog zahtjeva činjenica da kod nje ne postoji I kategorija invalidnosti u smislu odredaba člana 22. stav 3. Zakona o MIO/PIO, iz kog razloga nisu ispunjeni uslovi iz odredaba člana 52. istog zakona za priznavanje traženog prava. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da apelantkinja prilikom pregleda (11. avgust 2016. godine) nije priložila noviju medicinsku dokumentaciju, kao i da je neosnovan navod da je drugostepena komisija izvršila izmjenu ocjene prvostepene komisije, iz razloga što se u obrazloženju konstatuje da je nalaz prvostepene komisije pravilan i da su saglasni da kod apelantkinje postoji II kategorija invalidnosti. Kantonalni sud je istakao da je konstatovano stanje utvrđeno neposrednim pregledom i uvidom u cjelokupnu dokumentaciju u spisu (tuženi je u svom rješenju ukazao da se odluke kod priznavanja prava iz invalidskog osiguranja isključivo donose na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja stručnog organa vještačenja, koji je isključivo nadležan da vrši ocjenu radne sposobnosti, u vidu neposrednog pregleda, tako i ocjenom medicinske dokumentacije). Najzad, tuženi je istakao da je odredbama člana 47. Pravilnika o kriterijima i postupku medicinskog vještačenja zdravstvenog stanja propisano da nakon završenog postupka medicinskog vještačenja Institut jedan primjerak ocjene, nalaz i mišljenja dostavlja ovom Zavodu, a ne osiguraniku, iz kog razloga je neosnovan apelantkinjin žalbeni navod da je nadležni organ bio dužan dostaviti joj nalaz, ocjenu i mišljenje prvostepenog organa vještačenja kako bi se na isti izjasnila.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. S obzirom na činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman