Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1531/17 (R. V.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1531/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. sptembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1531/17, rješavajući apelaciju Radojke Vujanović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Radojka Vujanović protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 I 026828 15 Gž od 18. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radojka Vujanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnijela je 20. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 I 026828 15 Gž od 18. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 I 026828 14 Mal od 5. januara 2015. godine kojom je apelantkinja obavezana da tužiteljici (Opština Gradiška) na ime duga za izvršene komunalne usluge
– čistoće, grijanja, vode, kanalizacije i naknade za održavanje za period od 1. marta 2011. do 31. decembra 2011. godine isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prema odredbama člana 2. stav 1. tačka a), b), v) i g) Zakona o komunalnim djelatnostima proizvodnja i isporuka vode, prečišćavanje i odvođenje otpadnih voda, proizvodnja i isporuka toplotne energije i zbrinjavanje otpada iz stambenih i poslovnih prostorija predstavljaju komunalne djelatnosti od posebnog društvenog interesa, odnosno djelatnosti individualne komunalne potrošnje, čije organizovano obavljanje obezbjeđuje jedinica lokalne samouprave (član 6. stav 1.), na način da osnuje javno komunalno preduzeće ili da te poslove povjeri drugim privrednim subjektima (član 7. stav 1.). Nadalje, Okružni sud je naveo da u konkretnoj situaciji postoje različiti davaoci usluga, ali da račune za pružene usluge izdaje Opština Gradiška, Administrativna služba, Odjeljenje za finansije. Okružni sud je ukazao da je u ovoj opštini formirana služba objedinjene naplate komunalnih usluga, iz kog razloga je tužiteljica, u skladu sa odredbama člana 6. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima, ovlaštena na podnošenje predmetne tužbe za isplatu duga po ovom osnovu, odnosno aktivno je legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari, što proizilazi iz odredaba člana 2. stav 1. tačka 6., čl. 5. i 9. Odluke o načinu plaćanja komunalnih sluga i naknada u sistemu objedinjene naplate na području Opštine Gradiška i čl. 2, 11. i 40. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u organizovanju i vršenju poslova objedinjene naplate komunalnih i drugih uluga u Opštini Gradiška. Okružni sud je istakao da nije osnovan apelantkinjin žalbeni navodi da nikada nije zaključila ugovor sa tužiteljicom, iz razloga što prema odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima, koji je važio u vrijeme nastalog duga, nije postojala obaveza zaključenja posebnih ugovora između pružaoca i korisnika komunalne usluge, već se ugovor smatrao zaključenim na osnovu činjenice da su obveznici komunalne usluge vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili drugom prostoru, ako su korisnici tog prostora, nosioci stanarskog prava, zakupci stambenog, poslovnog i drugog prostora, odnosno fizička i pravna lica koja su korisnici objekata i uređaja zajedničke komunalne potrošnje. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 262. stav
1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da je povjerilac u obligacionom odnosu ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Imajući u vidu da su apelantkinji pružene navedene usluge, a da u smislu odredaba člana 7. i
123. Zakona o parničnom postupku nije dokazala suprotno, Okružni sud je naveo da je apelantkinja propustila izvršiti zakonsku obavezu, odnosno redovno izmirivati obaveze po osnovu pruženih komunalnih usluga.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja u suštini smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 872/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman