Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-487/15 („Fortunacommerc“ d.o.o. Donji Podgradci)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-487/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 487/15, rješavajući apelaciju „Fortunacommerc“ d.o.o. Donji Podgradci, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija „Fortunacommerc“ d.o.o.

Donji Podgradci.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 077890 14 Pž od 10. novembra 2014. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija „Fortunacommerc“ d.o.o. Donji Podgradci podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 077890 14 Pž od 10.

novembra 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 077 890 10 Ps od 19. juna 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Fortunacommerc“ d.o.o. Donji Podgradci (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Desimir G. Jošić, advokat iz Gradiške, podnio je 30. januara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 077890 14 Pž od 10. novembra 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 077 890 10 Ps od 19. juna 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i BHES „Elektrosystem“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 11. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužilac su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 22. maja do 2. juna 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 077 890 10 Ps od 19. juna 2014. godine apelant je obavezan da tužiocu na ime duga isplati novčane iznose (pobliže i pojedinačno navedene u izreci presude) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose počev od dospijeća svakog iznosa do konačne isplate i da mu plati troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je 28. januara 2010. godine tužilac podnio tužbu protiv apelanta i utemeljio je na poslovnom odnosu sa apelantom iz kojeg je proizašla narudžba i isporuka robe (šest frekventnih regulatora), kao i na činjenici da apelant svoje obaveze plaćanja robe nije izvršio. Apelant je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev ukazujući da je tužilac od narudžbe pa do ugradnje regulatora aktivno učestvovao u tom poslu i da su kod pet od šest ugrađenih regulatora postojali nedostaci zbog kojih niti jedan od pet ugrađenih regulatora nije mogao dugo raditi.

6. Tokom ročišta za glavnu raspravu je sproveden obiman dokazni postupak uvidom i čitanjem računa i otpremnica za relevantni period, te su na okolnosti iz tužbe i odgovora na tužbu saslušani svjedoci i apelantov zakonski zastupnik. Na osnovu svih izvedenih dokaza, njihove pojedinačne, međusobne i ukupne ocjene, Okružni privredni sud je primjenom člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 454, 262 i 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da tužiocu plati dug na ime isporučene robe. U postupku je naime utvrđeno: da je tužilac apelantu isporučio šest regulatora, od kojih je pet veoma brzo po isporuci i ugradnji prestalo raditi; da su tužiocu zbog nedostataka vraćena dva, a tri regulatora koja su prestala raditi je zadržao apelant; da tek šesti ugrađeni regulator kontinuirano radi, i to nakon što je apelant ugradio zaštitu; da je apelant tužiocu vratio četiri fakture jer isporučeni i ugrađeni regulatori nisu bili upotrebljivi; da se apelant obratio tužiocu pismenim dopisom reklamirajući račune za regulatore koji nisu bili upotrebljivi i da je tužilac, odgovarajući na dopis, obavijestio apelanta da nedostaci nisu bili u regulatorima, već njegovim postrojenjima koja nisu imala neophodnu zaštitu. Okružni privredni sud je, kako proizlazi iz obrazloženja, zaključio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji robe iz asortimana tužioca, da je tužilac apelantu fakturisao robu i ugradnju, te da je apelant navedene fakture primio i nije ih osporavao, ali ih nije platio. U vezi s visinom tužbenog zahtjeva koja je utvrđena na osnovu predmetnih računa, sud je imao u vidu da je tužilac apelantu izvršio isporuku naručene robe, da je izvršio njenu ugradnju i zatim ispostavio fakture koje je apelant primio. S tim u vezi su naglašene nesporne činjenice iz kojih proizlazi da je tužilac apelantu isporučio prvi regulator koji je jedan period bio u funkciji i nakon toga prestao da radi, da je zatim apelant naručio drugi zajedno s prednaponskom zaštitom koji je takođe izvjesno vrijeme bio u funkciji, pa zatim prestao da radi, da bi zatim bio instaliran treći, četvrti i peti koji su na isti način prestali da rade sve do instaliranja šestog i posljednjeg koji je jače snage i koji je u funkciji. Prema izjavi apelantovog zakonskog zastupnika svaki od ugrađenih regulatora je bio naručen od strane apelanta, uredno otpakovan u prisustvu apelantovih zaposlenika, koji su u momentu ugradnje bili ispravni. Obrazlažući neosnovanost apelantovog prigovora da se u konkretnom slučaju radilo o nedostacima na prodatoj stvari, Okružni privredni sud je naglasio da apelant nije postupio u smislu odredbi iz čl. 479, 483 i 484 ZOO kojim su propisani slučajevi postojanja nedostatka na prodatoj stvari i način obavještavanja prodavca o tome, u konkretnom slučaju tužioca. S tim u vezi je naglašena činjenica da apelant nije postupio na propisani način, dakle o uočenim nedostacima nije obavijestio tužioca odmah po njihovom uočavanju, već tek dopisom, i to tek nakon ugradnje posljednjeg regulatora koji je u funkciji. U smislu navedenih odredbi, apelant je, kako je dalje obrazloženo, imao mogućnost da obavijesti tužioca pismenim putem bilo da se radi o skrivenim ili vidljivim nedostacima potrebnih svojstava za upotrebu ili promet kupljene stvari, a to evidentno nije učinio. Nasuprot tome, u postupku je utvrđeno da je svaki od isporučenih regulatora bio upakovan u odgovarajuću ambalažu i predat apelantu, tek zatim otpakovan i ugrađen, pri čemu je pet od šest isporučenih regulatora radilo kraće ili duže vrijeme, sve do ugradnje posljednjeg, šestog, koji je i dalje u funkciji. Pri tome, apelant nije dokazao da je uzrok prestanka rada pet od šest regulatora njihov loš kvalitet i neispravnost jer takve svoje tvrdnje ničim nije dokazao. Takođe, nijedan od svjedoka, dakle lica koja je apelant angažovao za održavanje mašina i elektroinstalacija, nije sa sigurnošću mogao potvrditi da je do prestanka rada regulatora dolazilo zbog njihovog lošeg kvaliteta jer je tek stavljanjem jačeg regulatora, po apelantovoj narudžbi, problem riješen, što ukazuje da su prethodni, koje je takođe naručio apelant, bili neodgovarajući, a ne lošeg kvaliteta.

7. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 077890 14 Pž od 10. novembra 2014. godine apelantovu žalbu djelimično usvojio, prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen zahtjev tužioca za isplatu iznosa po osnovu tri fakture (tačni novčani iznosi navedeni u izreci presude), dok je u preostalom dosuđujućem dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je navedeno da je žalba djelimično osnovana, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su se parnične stranke nalazile u materijalno-pravnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji iz odredbe člana 454 ZOO, da apelant nije u rokovima i na način kako to zakon propisuje obavijestio tužioca kao prodavca o nedostacima na prodatoj robi, ali da se ne može prihvatiti kao pravilno utvrđenje prvostepenog suda da apelant nije, prilikom svake kupovine, tužioca obavijestio o kvaru, tj. prestanku rada regulatora u kratkom roku po puštanju u rad. Iz sadržaja prvostepenog predmeta, kako je dalje obrazloženo, proizlazi da između parničnih stranaka nije postojala pismena korespondencija, ali je bilo usmenih upozorenja koja je apelant uputio tužiocu u smislu prestanka rada kupljenih regulatora i tim povodom je tužilac uzeo nazad dva regulatora koja je reparirao. Ta činjenica je potvrđena pismenim dopisom tužioca u kojem je obavijestio apelanta da upravo iz razloga repariranja vraćenih regulatora prihvata da se dug umanji za te iznose. Iz navedenog, prema ocjeni Višeg privrednog suda, proizlazi da je tužilac priznao činjenicu da je preuzeo i reparirao dva regulatora, a to dalje znači da je apelant u odnosu na tu isporučenu robu blagovremeno izvršio reklamiranje, po čijim je primjedbama tužilac postupio, te je u tom dijelu prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Nadalje, između parničnih stranaka ne postoji pismena dokumentacija, odnosno dogovor o pružanju usluga ugradnje frekventnog regulatora da bi tužilac mogao tražiti plaćanje te usluge. Iz izvedenih dokaza, kako je u obrazloženju navedeno, proizlazi da je tužilac posredstvom svog radnika vršio ugradnju regulatora, ali samo s ciljem otklanjanja sumnje u pravilnost ugradnje i pojave problema u vezi s kupljenom robom, pa je s tim u vezi zaključeno da tužilac ni ovu činjenicu nije dokazao jer faktura sama za sebe ne predstavlja dokaz u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Iz naprijed navedenih razloga je i u ovom dijelu prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen, dok je u preostalom, dosuđujućem dijelu, apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Viši privredni sud je zaključio da je činjenično stanje djelimično pogrešno utvrđeno, što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa je na osnovu odredbe člana 229 stav 1 tač. 2 i 4 ZPP prvostepena presuda djelimično preinačena, a u preostalom dijelu potvrđena. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava zbog pogrešne ocjene dokaza, prije svega, izjava saslušanih svjedoka iz kojih proizlazi da je kvalitet kupljene robe bio loš. Apelant smatra da tužilac u postupku nije dokazao da je isporučena roba bila standardna i ispravna, te da činjenica zbog koje je pet od šest ugrađenih regulatora veoma brzo prestajalo da radi ukazuje na loš kvalitet kupljene robe. Osim toga, povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, konkretno, zanemarivanjem odredbi ZOO kojima je regulisana odgovornost za slučaj postojanja nedostataka na kupljenoj robi, a to je, prema apelantovom mišljenju, tužiočeva odgovornost zbog činjenice da mu je prodao robu s nedostacima. Apelant takođe ukazuje na prekomjernu dužinu trajanja postupka jer je u pitanju privredni spor, a po tužbi tužioca je trajao više od četiri godine. Predložio je da se apelacija usvoji, pobijane presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak. Zatražio je naknadu nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

9. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana, da su apelantu omogućena sva prava koja je imao i tužilac, dakle da predlaže i izvodi dokaze na okolnost svojih tvrdnji, te da su razlozi zbog kojih je prvostepena presuda djelimično preinačena dati u obrazloženju osporene presude, pri čemu je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

10. Okružni privredni sud je naveo da je apelant u apelaciji ponovio navode koje je već isticao u žalbi o kojoj je odlučio Viši privredni sud, pa je predloženo da se apelacija odbije. Osim toga, u prvostepenoj presudi su navedeni jasni i valjani razlozi koji su bili predmet razmatranja pred žalbenim sudom, te se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje u pogledu kršenja prava na koja je apelacijom ukazano.

11. Tužilac je istakao da je tokom postupka nesporno utvrđeno postojanje poslovnog odnosa među parničnim strankama i činjenica da apelant nije koristio prava koja su mu data odredbom člana 484 ZOO. U vezi sa apelacionim navodima je ukazao da apelant nije objektivizirao navode o povredi prava iz apelacije, već je praktično ponovio navode odgovora na tužbu i navode iz žalbe o kojima su Okružni i Viši privredni sud dali svoje mišljenje u jasnim i argumentovanim obrazloženjima svojih presuda. Smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana i da je kao takvu treba odbaciti.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 229.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[...] 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

[...] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.

(4) Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.

(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vrijeme ispunio.

Kad postoje materijalni nedostaci Član 479.

Nedostatak postoji:

1) ako stvar nema potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili za promet;

2) ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavcu, ili mu je morala biti poznata; 3) ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prećutno ugovorene, odnosno propisane;

4) kad je prodavac predao stvar koja nije saobrazna uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazali samo radi obavještenja.

Rokovi u slučaju opravke, zamjene i sl.

Član 483.

Kad je zbog nekog nedostatka došlo do opravke stvari, isporuke druge stvari, zamjene dijelova i slično, rokovi iz prethodna dva člana počinju teći od predaje opravljene stvari, predaje druge stvari, izvršene zamjene dijelova i slično.

Obavještenje o nedostatku Član 484.

1)U obavještenju o nedostatku stvari kupac je dužan bliže opisati nedostatak i pozvati prodavca da pregleda stvar.

2)Ako obavještenje o nedostatku koje je kupac blagovremeno poslao prodavcu preporučenim pismom, telegramom ili na neki drugi pouzdan način zakasni ili uopšte ne stigne prodavcu, smatra se da je kupac izvršio svoju obavezu da obavijesti prodavca.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 077890 14 Pž od 10. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

21. Suština navoda apelacije sa aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je u postupku iz kog su proizašle osporene presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer je izostala brižljiva ocjena dokaza, prije svega, ocjena iskaza saslušanih svjedoka koji su ukazali na nedostatke u pogledu kvaliteta kupljene robe. S tim u vezi, apelant smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer su zanemarene relevantne odredbe ZOO kojima je propisana odgovornost tužioca kao prodavca pri prodaji stvari s nedostatkom. Podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 685/09 od 27. juna 2012. godine, stav 39, dostupna na www.ustavnisud.ba), nespornim proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

22. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke dovoljno obrazložene i da li su zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

24. Razmatrajući apelantove navode u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8 ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123 ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenju zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

25. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni su zapaža da je Okružni privredni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva, u toku postupka (na glavnoj raspravi) proveo veliki broj dokaza koje su predložili i izveli kako tužilac tako i apelant. S tim u vezi, u obrazloženju prvostepene presude, nasuprot navodima apelacije, jasno je navedeno koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, pri čemu je naveden sadržaj iskaza saslušanih svjedoka (apelantovih zaposlenika), i to na okolnosti koje se tiču osnova tužbenog zahtjeva (isporuke i ugradnje robe) i navoda odgovora na tužbu ((ne)ispravnosti robe) koji se, kako je navedeno u obrazloženju, nisu mogli izjasniti da je do prestanka rada regulatora došlo zbog lošeg kvaliteta kupljene robe. Navedeni iskazi su zatim cijenjeni sa svim drugim izvedenim dokazima, između ostalog, i iskazom apelantovog zakonskog zastupnika, nakon čega je zaključeno da apelant nije postupio prema relevantnim odredbama ZOO kojima je propisan postupak obavještavanja prodavca (tužioca) u slučaju postojanja nedostataka na prodatoj stvari. U tom kontekstu je zaključeno da apelantove tvrdnje prema kojima je tužilac isporučio robu s nedostacima nisu osnovane, prije svega, zato što je isporuka robe određene jačine i snage isporučivana isključivo po apelantovoj narudžbi, a zatim i zato što je posljednja (šesta) isporuka u funkciji isključivo zbog toga što je apelant na svojim postrojenjima izvršio određene korekcije stavljanjem jačeg inventera, a ne zato što je tužilac isporučio kvalitetniju robu. Zaključci prvostepenog suda u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva su potvrđeni i nakon žalbenog postupka, presudom Višeg privrednog suda, osim u dijelu faktura za koje je utvrđeno da je tužilac izvršio povrat i repariranje robe i u dijelu pružanja usluga za ugradnju (nisu bile ugovorene), pa je u tom smislu korigovana visina tužbenog zahtjeva tako što je smanjena za ukupno tri ispostavljena računa.

26. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama dali relevantne i dovoljne razloge u pogledu osnova tužbenog zahtjeva i njegove visine, kao i jasne razloge u smislu neosnovanosti apelantovog prigovora kojim je kontinuirano tokom postupka ukazivao na neispravnost kupljene robe, ali tu činjenicu nijednim izvedenim dokazom u postupku nije dokazao, zbog čega u konkretnom slučaju nisu ni mogle da budu primijenjene odredbe o odgovornosti tužioca kao prodavca pri prodaji robe s nedostacima (vidljivim ili skrivenim). U datim obrazloženjima, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom da apelant, dakle, osim ponavljanja svojih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, te da nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti od strane redovnih sudova u primjeni materijalno-pravnih propisa.

27. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Suđenje u razumnom roku

28. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud uočava da je tužilac protiv apelanta tužbom od 28. januara 2010. godine pokrenuo parnični postupak zbog duga u vrijednosti od 9.464,06 KM, koji je u prvom stepenu okončan 19. juna 2014. godine, dakle nakon četiri godine i nepunih šest mjeseci, a u drugom stepenu donošenjem presude 10. novembra 2014. godine, dakle za nešto više od tri mjeseca. Iz navedenog proizlazi da je postupak protiv apelanta radi isplate duga, u kom su donesene dvije presude, ukupno trajao četiri godine i nešto više od deset mjeseci.

29. Imajući u vidu standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, između ostalog, i činjenicu da je u pitanju privredni spor koji nije bio naročito složen (isplata duga za isporučenu robu u vrijednosti od 9.464,06 KM) i u kom apelant, kako prvostepeni sud navodi u obrazloženju, nije izvodio dokaze na okolnost eventualne odgovornosti tužioca zbog prodaje robe s nedostacima, niti je, kako Ustavni sud primjećuje, eventualno u tom pravcu postavio protivtužbeni zahtjev, što je postupak moglo učiniti složenijim, a samim tim i njegovo trajanje, proizlazi da je dužina prvostepenog postupka bila pretjerano duga. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Okružni sud za trajanje konkretnog postupka u periodu od četiri godine i šest mjeseci nije dao nikakve razloge koji bi opravdali dužinu tako dugog trajanja postupka koji je, uz postupak o žalbi, ukupno trajao četiri godine i nešto više od deset mjeseci.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku koji se zbog duga po osnovu ugovora o prodaji vodio četiri godine i 11 mjeseci došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta Okružni privredni sud, pred kojim se postupak od ukupnog perioda vodio četiri godine i nepunih šest mjeseci, nije dao nikakve razloge.

31. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojim novijim odlukama br. AP 2908/16 od 10. maja 2017. godine i AP 5146/14 od 15. juna 2017. godine (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5146/14 od 15. juna 2017. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5146/14 od 15. juna 2017. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . U citiranoj Odluci broj AP 2908/16 (st. od 25 do 31 i druge odluke) Ustavni sud je, između ostalog, naveo da: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTSBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“

32. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz istih razloga kao u Odluci broj AP 2908/16 od 10. maja 2017. godine, te u Odluci broj AP 5146/14 u kojoj se Ustavni sud bavio identičnim činjeničnim i pravnim pitanjem, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja sa aspekta prava na suđenje u razumnom roku poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2908/16. Iz istih razloga i ova se odluka, takođe dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

33. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, onda će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

34. Uzimajući u obzir navedeno, te okolnost konkretnog predmeta, između ostalog, i to da je apelant pravno lice, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na identičnim navodima koji su istaknuti u okviru prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već detaljno obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. Zabrana diskriminacije

36. Apelacijom je takođe ukazano na pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14 Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je apelant navode o povredi ovog prava doveo u usku vezu s pravom na pravično suđenje, dakle činjeničnim stanjem, materijalnim pravom i ocjenom dokaza, odnosno konačnim ishodom predmetnog postupka kojim nije zadovoljan jer je za njega stvorena obaveza plaćanja duga. Imajući u vidu akcesoran karakter ovog prava, a to konkretno znači da se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa „uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom“, te imajući u vidu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje, potrebno je u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

37. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije posebno obrazložio zbog čega smatra da je diskriminisan, već je ovo pravo doveo u isključivu vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da u tom segmentu nije bilo proizvoljnosti. Osim toga, apelant nije ponudio nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije takođe neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak radi isplate duga trajao četiri godine i 11 mjeseci.

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi na dvije instance za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu primjene relevantnih materijalnih i procesnih propisa.

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje, odnosno kada je odluka donesena primjenom relevantnih materijalnih i procesnih odredbi.

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant pozivanje na kršenje navedenog prava doveo u isključivu vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava, za koje je zaključeno da nije bilo proizvoljnosti, i kada apelant nije ponudio drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.

42. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-487/15 („Fortunacommerc“ d.o.o. Donji Podgradci) | Sudska praksa | Aktio