Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-894/17 (E. Z.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-894/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-894/17, rješavajući apelaciju Envera Zubače, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enver Zubača protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 016558 13 Rev od 17. novembra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Zubača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, podnio je 10. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 016558 13 Rev od 17. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojem je tražio da se ponište odluke skupštine tuženog Šumex d.o.o. Vareš i određeno istupanje apelanta iz članstva društva tuženog sa danom isplate tržišne naknade za članski udio, na način kako je to bliže opisano u izreci prvostepene presude, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete isplati razliku između utvrđene tržišne vrijednosti udjela i stvarne vrijednosti osnivačkog uloga apelanta prema nalazu vještaka u iznosu od 146.151.00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 1.260,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke između ostalog je navedeno da su na osnovu provedenih dokaza nižestopeni sudovi utvrdili, a za koja utvrđenja je vezan revizijski sud, da je apelant (tužitelj) bio zaposlenik tuženog od 2004. godine, kao poslovođa jednog gradilišta, da je u 2005. godini postao član Nadzornog odbora Skupštine tuženog, da je od osnivanja društva tuženog apelant imao 1-2% udjela u ukupnom kapitalu tuženog, da je apelant svoj udio kapitala u društvu tuženog povećao na iznos od 18.02% osnovnog kapitala društva i da je po nalazu vještaka finansijske siruke članski udio apelanta u društvu od 18.02% procjenjen na iznos od 67.504,00 KM. Dalje je navedeno da je tužitelj kao dioničar društva 1. juna 2010. godine podnio zahtjev za istupanje iz članstva društva i isplatu članskog udjela u društvu, kao i da mu se naknadi šteta u iznosu od 146.151,00 KM prouzrokovana nezakonitim radom Upravnog odbora društva, a koji iznos štete je tužitelj precizirao po nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke od 24. novembra 2011. i 19. decembra 2012. godine, nakon detaljne analize poslovanja tuženog, utvrđeno je da je apelant iznos tražene štete od 146.151.00 KM pogrešno definisao, da je taj iznos u stvari razlika između procijenjene tržišne vrijednosti osnivačkog udjela odnosno neto imovine društva i tržišne vrijednosti procijenjenog i upisanog kapitala, te da je ukupan kapital po procjeni niži od upisanog i registriranog kapitala društva tuženog. Vrhovni sud je naveo da je na ovako utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 354. stav 1. Zakona o privrednim društvima, a u vezi sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio naknadu štete. Naime, drugostepeni sud je zaključio da apelant nema pravo na isplatu razlike između procjenjene tržišne vrijednosti osnivačkog kapitala, odnosno neto imovine društva i tržišne vrijednosti procijenjenog i upisanog kapitala, za koju pogrešno smatra da se radi o šteti koju je pretrpio. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da i po ocjeni tog suda apelant nije dokazao osnovanost ovog zahtjeva (odgovornost tuženog, Skupštine i Upravnog odbora dioničara društva da su lošim poslovanjem i nezakonitim radnjama, lažnim prikazivanjem stvarne finansijske situacije društava, doveli do umanjenja vrijednosti njegovog kapitala u društvu) jer apelant kao član društva tuženog sve do podnošenja tužbe za istupanje iz društva, imao je i obavezu da snosi rizik lošeg poslovanja društva, a za koje poslovanje u ovom postupku nije dokazao da je prouzrokovano nepoštivanjem zakona, ugovora ili Statuta društva, od strane Upravnog odbora, Nadzornog odbora ili Skupštine društva. Apelacioni navodi
3. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredi, u suštini, argumentira tvrdnjama da je Vrhovni sud bezuslovno prihvatio sve navode drgostepenog suda koji je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio odredbe člana 154. ZOO i člana 354. Zakona o privrednim društvima. Osim toga, apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je povrijeđno pravo lica da ne bude podvrgnuto nečovječnom i ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja je ukazao u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o privrednim društvim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman