Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-298/15 (H. P.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Otkaz
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-298/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 298/15, rješavajući apelaciju Hilme Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hilme Popovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 026250 14 Rsž od 20. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 026250 13 Rs od 13. juna 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hilmo Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 19. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Rs 026250 14 Rsž od 20. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 Rs 026250 13 Rs od 13. juna 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Pobjeda Technology“ d.d. Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 10. do 12. maja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 45 0 Rs 026250 13 Rs od 13. juna 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište odluke o otkazu ugovora o radu, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku, na temelju provedenih dokaza preciziranih na stranici 3. presude, utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. novembra 2012. godine, po kom ugovoru je obavljao poslove pod šifrom 210.002 VSS – „samostalni inžinjer razvoja, konstrukcije, tehnologija i održavanja, te poslove zaštite na radu i PPZ“, te da mu je za obavljanje ovih poslova i zadataka pripadala plaća u neto iznosu od 2.000,00 KM. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je odlukom o otkazu ugovora o radu od 12. aprila 2013. godine apelantu otkazan ugovor o radu zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, a da je istom odlukom apelant raspoređen na poslove pod šiframa 210.002 VSS – „samostalni inžinjer konstrukcije, instalacija i poslove zaštite na radu i PPZ“ pod uslovima kao po ugovoru koji mu je dat na potpis i kojim mu je uspostavljen radni odnos na neodređeno vrijeme počevši od 13. maja 2013. godine (budući da je direktor tuženog djelimično uvažio apelantov prigovor protiv odluke o otkazu, tako da je apelantu ugovor o radu prestao 13. maja 2013. godine umjesto 12. aprila 2013. godine). Potom, ponuđeni novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme apelant je prihvatio tako da je nastavio da radi kod tuženog, a tim novim ugovorom određeno je da će obavljati poslove inžinjera u smanjenom obimu i za nižu plaću koja shodno novom ugovoru iznosi 800,00 KM.
7. Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke utvrdio da je obim apelantovih poslova reduciran, s ciljem revitalizacije proizvodnje, po čijem mišljenju je apelantu opravdano otkazan ugovor o radu od 30. novembra 2012. godine.
8. Općinski sud je istakao da iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da se kod tuženog provodi program racionalizacije procesa proizvodnje uvođenjem novih tehnologija i automatiziranih mašina, te stoga nema potrebe za apelantovim angažiranjem na poslovima rekonstrukcije postojećih mašina i tehnologija, odnosno da nema potrebe da se apelant angažira u daljnji proces rada u obimu kao do otkaza ugovora o radu.
9. Nadalje, Općinski sud je, između ostalog, naveo da iz izvedenih dokaza (uvidom u Pravilnik o radu društva sa sistematizacijom i opisom radnih mjesta) proizlazi da je tuženi izvršio izmjenu sistematizacije radnih mjesta odlukom od 22. oktobra 2012. godine na način da je ukinuo radno mjesto pod šifrom 2,210.002 „tehnolog – konstruktor“, a istovremeno je uveo nova radna mjesta, i to pod šifrom 210.002 – „samostalni inžinjer razvoja, konstrukcije, tehnologije i održavanja – VSS“, te je upisano i radno mjesto pod šifrom 210.002 – „samostalni inžinjer razvoja, konstrukcije, tehnologije i održavanje u sektoru razvoja i tehnologije“. Nakon racionalizacije procesa proizvodnje kod tuženog, kako je Općinski sud utvrdio, tuženi je donio odluku o otkazu ugovora o radu od 12. aprila 2013. godine, koja je, po ocjeni tog suda, kao i ugovor o radu na neodređeno vrijeme, u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta tuženog. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da nije nadležan da svojom odlukom preispituje sistematizaciju s ciljem utvrđivanja nekog drugog broja izvršilaca, nekog drugog broja radnih mjesta, kao i raspored postojećih izvršilaca na radna mjesta predviđena sistematizacijom, jer je to u isključivoj nadležnosti poslodavca, čime on ustvari i ostvaruje svoj povoljni konkurentski status na tržištu. Osim toga, kako je posebno naglasio Općinski sud, i utvrđivanje visine plaće za pojedina radna mjesta je u isključivoj nadležnosti poslodavca. Dakle, cijeneći provedene dokaze, Općinski sud je zaključio da tuženi prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu od 12. aprila 2013. godine i sklapanju novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa izmijenjenim uslovima nije povrijedio odredbe čl. 87. i 97. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).
10. Dopunskom presudom Općinskog suda broj 45 0 Rs 026250 13 Rs od 2. septembra 2014. godine odlučeno je da u stavu I iza riječi „o radu“ treba da stoji „i naknade potraživanja iz radnog odnosa“.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 45 0 Rs 026250 14 Rsž od 20. novembra 2014. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o troškovima parničnog postupka, na način pobliže naveden u izreci osporene presude, dok je u ostalom dijelu odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, budući da iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je kod tuženog došlo do organizacijskih promjena slijedom čega je došlo i do smanjenja obima apelantovih poslova i radnih zadataka, koji su umanjeni za poslove razvoja, tehnologija i održavanja za 60% prema nalazu vještaka tehničke struke. Dakle, prema ocjeni Kantonalnog suda, odlukom o otkazu ugovora o radu od 12. aprila 2013. godine apelantu nije nezakonito otkazan ugovor o radu jer je odluka donesena iz ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, u smislu odredbe člana 87. Zakona o radu. Usto, kako je naveo Kantonalni sud, apelantu je ponuđen novi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima, s obzirom na smanjen obim poslova kod tuženog, pa nije došlo ni do povrede odredbe člana 97. ZOR-a.
13. Potom je Kantonalni sud naveo da je u konkretnom slučaju apelantu otkazan ugovor o radu od 30. novembra 2012. godine i zaključen novi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima, pa se u toj pravnoj situaciji ne mogu primijeniti odredbe čl. 25. i 26. Zakona o vijeću zaposlenika koje se isključivo odnose na otkaz, a ne na zaključenje novog ugovora pod izmijenjenim uslovima, u smislu člana 97. ZOR-a, koji je apelant prihvatio, potpisao i nastavio da radi kod tuženog na drugom radnom mjestu.
14. Također, Kantonalni sud je naveo da nisu prihvatljivi žalbeni prigovori da prvostepeni sud nije odlučio o svim apelantovim zahtjevima, budući da iz pobijane presude od 13. juna 2014. godine proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu odbijen, a iz dopunske presude od 2. septembra 2014. godine proizlazi da je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu naknade potraživanja iz radnog odnosa. S obzirom na to da je odbijen tužbeni zahtjev radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je odbijen i zahtjev za uspostavu radnopravnog odnosa i vraćanje na radno mjesto koje je apelant obavljao prije otkaza.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio odredbu čl. 25. i 26. Zakona o vijeću zaposlenika, u vezi s čl. 97. i 108. ZOR-a. Iz apelacije proizlazi prigovor da tuženi kao poslodavac nije za apelanta, koji je u trenutku otkaza bio zaposlenik sa više od 55 godina života, tražio i imao saglasnost sindikata, što prema tvrdnjama apelacije znači da je odluka o otkazu nezakonita i ništava, te da je stoga tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Nadalje se apelacijom tvrdi da je Kantonalni sud prihvatio razloge koje je dao prvostepeni sud, bez ikakvog obrazloženja, odnosno da nije ni odlučio o svim žalbenim navodima.
16. Osim toga, apelant je naveo da je ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je zaključen 30. novembra 2012.godine, koji je otkazan odlukom o otkazu ugovora o radu od 12. aprila 2013. godine, upravo zaključen nakon donošenja odluke tuženog od 21. oktobra 2012. godine, kojim je uvedeno radno mjesto „samostalni inžinjer razvoja, konstrukcije, tehnologije i održavanja, te poslove zaštite na radu – VSS“ i upravo je bio u skladu s važećom sistematizacijom, te nakon njegovog zaključenja nisu vršene izmjene u sistematizaciji radnih mjesta.
b)Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, pa je predložio da se apelacija odbije jer nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji. Kantonalni sud je naveo da je odluku donio u skladu s navedenim odredbama u osporenoj presudi, te za svoju odluku dao potpuno i jasno obrazloženje, koje sadrži navode žalbe i njihovu ocjenu.
18. Općinski sud je naveo da je njegova odluka utemeljena na dokazima i činjenicama koje je sud prihvatio i poklonio im punu vjeru i pažnju, te da je donesena u skladu s važećim zakonskim propisima i u zakonom propisanoj proceduri, te da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
19. Tuženi je, između ostalog, naveo da u postupku otkaza ugovora o radu i postupku zaključenja novog ugovora o radu nije povrijedio bilo koje apelantovo pravo iz radnog odnosa, kako su pravilno zaključili redovni sudovi.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 87.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana, ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.
Član 97.
Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.
Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.
Član 108.
Zaposlenici kod poslodavca koji redovno zapošljava najmanje 15 zaposlenika, imaju pravo da formiraju vijeće zaposlenika, koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti njihovih prava i interesa.
Ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sindikat ima obavezu i ovlaštenja koja se odnose na ovlaštenja vijeća zaposlenika, u skladu sa zakonom.
21. U Zakonu o vijeću zaposlenika („Službene novine FBiH“ broj 38/04) relevantne odredbe glase:
Član 25.
Odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog Zakona o obavezi konsultovanja s vijećem zaposlenika ništavna je.
Član 26.
Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća uposlenika, donijeti odluku o:
• otkazu članu vijeća uposlenika;
• otkazu zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti;
• otkazu zaposleniku starijem od 55 godina i ženi starijoj od 50 godina;
• prikupljanju, obrađivanju, korištenju i dostavljanju podataka trećim licima o zaposleniku.
Ako se vijeće zaposlenika u roku od 10 dana od dana tražene saglasnosti pisano ne izjasni o davanju suglasnosti, smatra se da je suglasno sa odlukom poslodavca.
Ako vijeće zaposlenika uskrati saglasnost na odluku iz stava 1. ovog člana, rješavanje spora povjerava se arbitraži.
VI.Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 45 0 Rs 026250 14 Rsž od 20. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 24. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene garancije.
30. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i to ZOR-a i Zakona o vijeću zaposlenika. Naime, apelantovi ključni prigovori odnose se na nezakonitost odluke o otkazu ugovora o radu zbog činjenice što tuženi kao poslodavac nije tražio saglasnost sindikata za otkaz, iako je on u trenutku otkaza imao preko 55 godina, iz čega proizlazi da je odluka o otkazu nezakonita i ništava, te da je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Apelant ukazuje da se Kantonalni sud nije osvrnuo na njegove žalbene prigovore, niti je taj sud za svoj stav o neosnovanost žalbe ponudio relevantno obrazloženje. Ukazuje da je ugovor o radu koji je zaključio 30. novembra 2012. godine, koji mu je otkazan, bio u skladu s novom sistematizacijom radnih mjesta, jer tuženi, u međuvremenu, nije mijenjao sistematizaciju radnih mjesta.
31. U vezi s takvim prigovorima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
33. Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je Općinski sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužbeni zahtjev neutemeljen, za što je dao relevantno i argumentirano obrazloženje koje se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim, pri čemu je Kantonalni sud nakon ispitivanja osporene presude u svjetlu žalbenih razloga takav stav prvostepenog suda u cijelosti podržao. U vezi s takvim dojmom koji je Ustavni sud stekao uvidom u raspoložive dokumente, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelantu odlukom o otkazu ugovora o radu otkazan ugovor o radu od 30. novembra 2012. godine, zbog ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga, u smislu člana 87. ZOR-a i istovremeno ponuđen novi ugovor o radu pod izmijenjenim okolnostima, u smislu člana 97. ZOR-a, koji je apelant prihvatio, potpisao i nastavio da radi kod tuženog, uz mjesečnu plaću od 800,00 KM, shodno smanjenom obimu poslova, kako je to tokom postupka utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka tehnološke struke. Usto, iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je novi ugovor o radu, koji je apelant prihvatio, u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta i obimom poslova kod tuženog nakon provedenog procesa racionalizacije rada i poslova, pri čemu je posebno naglašeno da sud nije nadležan da preispituje sistematizaciju radnih mjesta tuženog u kontekstu broja izvršilaca, broja radnih mjesta, rasporeda postojećih izvršilaca na radna mjesta predviđena sistematizacijom, niti da se bavi visinom naknada za pojedina radna mjesta, jer je to u isključivoj nadležnosti poslodavca. Ustavni sud također primjećuje da su redovni sudovi takav zaključak izveli na temelju uvida u raspoložive dokumente, posebno Pravilnik o radu društva sa sistematizacijom i opisom radnih mjesta, pa shodno tome u situaciji kada apelant nije dostavio niti jedan relevantan dokaz da svoje navode potkrijepi, Ustavni sud ne vidi niti jedan razlog da ne prihvati kao relevantno dato obrazloženje redovnih sudova.
34. U vezi s apelantovim ključnim prigovorima koji se tiču nezakonitog otkaza zbog činjenice da tuženi nije tražio saglasnost za otkaz od sindikata, s obzirom na apelantove godine života u vrijeme otkaza (preko 55 godina), Ustavni sud podsjeća da odredba člana 97. stav (2) ZOR-a propisuje da „ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora“. Dakle, shodno citiranoj odredbi i činjenici da je apelant prihvatio novi ugovor o radu pod izmijenjenim okolnostima, zakonski okvir apelantu ne daje mogućnost da osporava odluku o otkazu, pa se time svi prigovori usmjereni u tom pravcu čine neutemeljenim. Konačno, redovni sudovi su u postupku, shodno okolnostima konkretnog slučaja i jasnom zakonskom okviru (član 97. stav 2. ZOR-a), imali zadatak da ispitaju zakonitost takve izmjene ugovora, a redovni sudovi su upravo tako i postupili utvrdivši da je novi ugovor usklađen s programom racionalizacije poslova tuženog i u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta, pri čemu Ustavni sud ponovo naglašava da apelant nije dostavio niti jedan relevantan dokaz u prilog svojim tvrdnjama.
35. U odnosu na navode iz apelacije da Kantonalni sud nije odgovorio na sve žalbene navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na one žalbene navode koje je ocijenio relevantnim za odlučenje, pa Ustavni sud te prigovore smatra neutemeljenim. Konačno, apelant identične prigovore iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, u svjetlu relevantnih odredaba ZOR-a ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja, o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani, te zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja navedenog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZOR-a kojima je regulirano sporno pitanje, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda za svoje stavove dali jasno i logično obrazloženje.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman