Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-626/15 (NLB Razvojna banka a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 33
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-626/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 626/15, rješavajući apelaciju NLB Razvojne banke a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija NLB Razvojne banke a.d.
Banja Luka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 042386 14 Gž 2 od 12. septembra 2014. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija NLB Razvojne banke a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 042386 14 Gž 2 od 12. septembra 2014.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 042386 12 P 2 od 28. januara 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. NLB Razvojna banka a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 9. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042386 14 Gž 2 od 12. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 042386 12 P 2 od 28. januara 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Bogdana Grabovca, Čede Ševarika, mldb. D. G., koga zastupa zakonska zastupnica Ivanka Grabovac, i Sanje Simeunčević (u daljnjem tekstu: tuženi/izvršenici) zatraženo je 9. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kako se pismeno upućeno tuženoj/izvršenici Sanji Simeunčević vratilo s naznakom pošte „nepoznat“, Ustavni sud je dostavljanje pismena tuženoj/izvršenici Sanji Simeunčević obavio stavljanjem pismena na oglasnu tablu Ustavnog suda 17. jula 2017. godine u smislu člana 75 Pravila Ustavnog suda.
3. Osnovni sud i tuženi/izvršenici Bogdan Grabovac i Čedo Ševarik su 22. maja 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, zakonska zastupnica tuženog mldb. D. G. - Ivanka Grabovac 23. maja 2017. godine i Okružni sud 24. maja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelantkinja je u svojstvu tražioca izvršenja kod Osnovnog suda 25. jula 2006. godine pokrenula izvršni postupak na osnovu vjerodostojne isprave radi prinudne naplate potraživanja iz ugovora o kreditu od 25. maja 2004. godine protiv izvršenika Bogdana Grabovca, Čede Ševarika i Sanje Simeunčević, te Milorada Grabovca koji je preminuo 23. februara 2008. godine (pravnog prednika mldb. D. G.).
6. Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju 28. septembra 2006. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.
7. Izvršenica Sanja Simeunčević je protiv rješenja o izvršenju podnijela prigovor, koji je Osnovni sud usvojio zaključkom od 10. aprila 2007. godine, te odredio da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom.
8. U toku postupka je, na osnovu Rješenja o nasljeđivanju broj 71 0 O 015801 08 O od 19. septembra 2008. godine, utvrđeno da je izvršenik Milorad Grabovac preminuo 23. februara 2008. godine i da je za njegovog nasljednika proglašen njegov mldb. sin D. G. koga zastupa zakonska zastupnica Ivanka Grabovac.
9. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 042386 07 P od 17. februara 2011. godine usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev i naloženo izvršenicima (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantkinji solidarno isplate iznos pobliže određen u izreci te presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 042386 11 Gž od 13. marta 2013. godine žalba tuženih Bogdana Grabovca i Sanje Simeunčević je uvažena, Presuda Osnovnog suda od 17. februara 2011. godine ukinuta u odnosu na sve tužene i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da za dosudu zakonske zatezne kamate u konkretnom slučaju nije bila dovoljna analitička kartica, odnosno stanje obaveza u kojem je naveden samo iznos, bez prezentovanja načina na koji se došlo do određenog iznosa. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 191 stav 4 Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da će u obrazloženju sud izložiti zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije dao jasno i logično obrazloženje za dosudu zakonske zatezne kamate na glavni dug, da prvostepena presuda ne sadrži propise na kojima je zasnovana, niti ima obrazloženja za dosudu zakonske zatezne kamate na cjelokupan dosuđeni iznos.
11. Osnovni sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 71 0 P 042386 12 P2 od 28. januara 2014. godine kojom je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kao neosnovan. Istom presudom je obavezana apelantkinja da tuženima Bogdanu Grabovcu i Sanji Simeunčević naknadi troškove postupka.
12. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantkinja tužbenim zahtjevom tražila da sud obaveže tužene da joj solidarno isplate iznos pobliže određen u obrazloženju presude. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja u istorijatu tužbe navela da su kreditna sredstva isplaćena u toku 2004. godine, a zadnja prinudna naplata, putem administrativne zabrane je naplaćena u junu 2013. godine od tužene Sanje Simeunčević kao jemca. Tuženi su u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveli da apelantkinja tokom postupka nije dokazala kako osnovanost tako ni visinu tužbenog zahtjeva, istakavši da apelantkinja nije dostavila dokaz - analitičku karticu, a da se iz dokumentacije koju je dostavila ne može utvrditi datum realizacije kredita, iznos kamate i datumi uplata pojedinačnih anuiteta. Osim toga, tuženi su istakli da je tužena Sanja Simeunčević u cijelosti otplatila kredit, kako glavni dug tako i redovnu i zakonsku zateznu kamatu.
13. Nadalje, Osnovni sud je, između ostalog, naveo dokaze koji su izvedeni pred tim sudom iz kojih je kao nesporno utvrđeno da je tuženi Bogdan Grabovac kao korisnik kredita sa apelantkinjom 25. maja 2004. godine zaključio ugovor o dugoročnom kreditu, kojim su mu, na period od pet godina, odobrena kreditna sredstva u iznosu od 10.000,00 KM sa ugovorenom kamatom od 10% godišnje. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza, takođe, utvrdio da je sredstvo obezbjeđenja kredita mjenica koju su potpisali tuženi Bogdan Grabovac kao korisnik kredita, te tuženi Čedo Ševarika, Milorad Grabovac i Sanja Simeunčević kao mjenični dužnici. Iz izvedenih dokaza, takođe, proističe da tuženi Bogdan Grabovac nije anuitete plaćao u skladu sa odredbama ugovora o kreditu.
14. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja tokom postupka više puta precizirala tužbeni zahtjev u pogledu iznosa potraživanja, pa je u konačnici istakla iznos od 6.797,24 KM, od čega na ime glavnog duga iznos od 901,33 KM i na ime kamate iznos od 5.895,91 KM.
15. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 33 stav 1 Zakona o mjenici kojom je propisano da avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga se jemči. S tim u vezi Osnovni sud je istakao da solidarna obaveza tuženih proizlazi iz mjeničnog jemstva jer su, pored ugovora o jemstvu, dali i mjenično jemstvo za urednu isplatu navedenog kredita. Pored toga, Osnovni sud je ukazao i na odredbu člana 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da dužnik koji zadocni s ispunjenjem novčane obaveze duguje zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Osnovni sud je istakao da su odredbe o zakonskoj kamati prinudne naravi i da se primjenjuju i na potraživanja iz ugovora o bankarskom kreditu, te da obračun kamata mora biti dostavljen tuženom kako bi se on mogao izjasniti o pravilnosti tog obračuna, ako se osporava način obračuna kamata. Slijedom navedenog, zatezne kamate nastaju kao posljedice zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obaveze i teku sve do njenog ispunjenja, tako da su kamate, dok glavni dug ne bude isplaćen, nedjeljive od njega i zajedno predstavljaju jednu cjelinu. Plaćanjem glavnog duga, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju i obračunavaju u apsolutnom iznosu kao glavno potraživanje, na koje se može zahtijevati zatezna kamata u skladu sa odredbom člana 279 stav 2 ZOO.
16. Osnovni sud je naveo da je tuženi Bogdan Grabovac pao u docnju 29. decembra 2005. godine, te da je od tada apelantkinja počela sa obračunom zakonske zatezne kamate, kao i da je tuženi Bogdan Grabovac uplatio ukupan iznos od 1.893,02 KM u toku 2004. i 2005. godine, a nakon toga nije izvršio nijednu uplatu. Osnovni sud je takođe naveo da je od tužene Sanje Simeunčević kao jemca putem administrativne zabrane naplaćeno ukupno 12.316,15 KM (zadnja obustava od ličnih primanja je bila u julu 2013. godine). S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da obračun zakonske zatezne kamate vrši od 29. decembra 2005. godine (kada je tuženi Bogdan Grabovac pao u docnju) i da zakonska zatezna kamata do dana pokretanja izvršnog postupka, tj. do 20. jula 2006. godine iznosi 10.854,92 KM koliko je apelantkinja ukupno obračunala od 29. decembra 2005. godine do 1. jula 2013. godine.
17. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 33 stav 1 Zakona o mjenici, čl. 277 i 279 stav 2 ZOO odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je tuženi Bogdan Grabovac uplatio ukupno devet rata kredita (po 210,36 KM), kao i da je od tužene Sanje Simeunčević kao jemca od plate obustavljen iznos pobliže naveden u obrazloženju presude, i to uplatom 59 rata kredita (po 251,35 KM), odnosno da je apelantkinja po predmetnom kreditu naplatila iznos od 14.510,52 KM, kojim je u cijelosti naplatila glavni dug i redovnu kamatu. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da je ugovorom o kreditu ugovoreno da rata kredita iznosi 210,36 KM, koja sadrži i glavni dug i redovnu ugovorenu kamatnu stopu od 10%, tako da se naplatom iznosa od 210,36 KM za period od 60 mjeseci ukupno vraća iznos od 12.621,60 KM, a naplaćeno je 14.510,52 KM. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da apelantkinja nije izvodila dokaz šta rata kredita koja se naplaćivala od tužene Sanje Simeunčević sadrži jer je očigledno da je rata od 210,36 KM od tužene Sanje Simeunčević kao jemca naplaćivana u iznosu od po 251,35 KM. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da je tužena u cijelosti naplatila glavni dug u iznosu od 10.000,00 KM, te da redovna kamatna stopa iznosi 2.621,60 KM, a kako je uplaćeno 14.510,52 KM, u ovom iznosu je sadržana i naplaćena i redovna kamata.
18. Nadalje, Osnovni sud je odbio i tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu s obzirom da se iz dostavljenog obračuna zakonske zatezne kamate koji je apelantkinja dostavila sudu, te iz ostale finansijske dokumentacije ne može utvrditi datum dospjelosti naplate pojedinačnih anuiteta, do kada je zakonska kamata obračunata za svaki anuitet, te u konačnom jedan zbirni iznos ukupne obračunate zakonske zatezne kamate.
19. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 042386 14 Gž 2 od 12. septembra 2014. godine, između ostalog, apelantkinjinu žalbu odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda od 28. januara 2014. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da je navedeni iznos, pobliže naveden u obrazloženju presude, naplaćen od tužene Sanje Simeunčević 2013. godine, pri čemu se apelantkinja nije izjasnila šta je sadržano u tom iznosu, iz čega proizlazi da je, pored glavnog duga, naplaćena i redovna i zatezna kamata i sudski troškovi, kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud. S tim u vezi, Okružni sud je apelantkinjinu žalbu odbio budući da apelantkinja tokom postupka nije dokazala način obračuna kamata, odnosno da u otplaćenom iznosu nisu sadržane i kamate koje potražuje, a niti je žalbenim razlozima dovela u pitanje odluku prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja je opisala hronologiju predmetnog postupka na način pobliže naveden u činjeničnom dijelu odluke, te istakla da su osporene presude manjkave, neosnovane i neargumentovane iz više razloga. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelantkinja je istakla da su redovni sudovi osporenim presudama grubo prekršili odredbe Zakona o parničnom postupku i svojim postupanjem je onemogućili da naplati dug po osnovu plasiranog kredita. Pored toga, apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku budući da je sudski postupak pokrenut 2006. godine.
b) Odgovor na apelaciju
21. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci i smatra da su neosnovani navodi apelacije koja tvrdi da je drugostepenom odlukom došlo do povrede prava na pravično suđenje. Okružni sud je istakao da primjena zakona nije bila proizvoljna i da drugostepena odluka ima jasno obrazloženje za primjenu mjerodavnih zakonskih odredbi, slijedom čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Osnovni sud se u odgovoru na apelaciju ukratko osvrnuo na hronologiju predmetnog postupka koji je u skladu s dostavljenim podacima naveden u činjeničnom stanju. Osnovni sud je istakao da apelantkinji nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje s obzirom da je sud postupak sproveo u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, a presudu donio pravilnom primjenom materijalnog prava.
23. Tuženi Bogdan Grabovac je naveo da apelantkinja komentariše odluke sudova, a ne predočava relevantne argumentovane dokaze koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njenih prava. Nadalje, tuženi Bogdan Grabovac je naveo da apelantkinja nije dostavila analitičku karticu iz koje se mogu utvrditi datumi uplata anuiteta po kreditu, niti mogu utvrditi dani docnje koji su ključni.
24. Tuženi Čedo Ševarika je naveo da je tuženi Bogdan Grabovac, zajedno sa žirantom Sanjom Simeunčević u toku sudskog postupka sudu dokazao da je izvršena isplata po ugovorenom kreditu, odnosno da je isplaćen osnovni dug, kao i kamata.
25. Ivanka Grabovac kao zakonska zastupnica tuženog mldb. D. G. je navela da apelantkinja nigdje ne navodi koje je to pravo zaštićeno Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine povrijeđeno apelantkinji, a pogotovo ne obrazlaže na koji način je to pravo povrijeđeno. Ono što je u apelaciji navedeno ne ukazuje ni na kakvo kršenje prava na pravično suđenje, već se svodi na to da apelantkinja i sud imaju različita gledišta o utvrđenom činjeničnom stanju iz provedenih dokaza.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
27. Zakon o mjenici („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 33. stav 1.
Avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jemči.
28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 277.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.
Član 279. stav 2.
(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati zatezna kamata samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 042386 14 Gž 2 od 12. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 10. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 9. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantkinja pobija osporene presude, tvrdeći da je tim presudama prekršeno njeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
a) Suđenje u razumnom roku
36. U odnosu na apelantkinjine navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatuje da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem prijedloga za izvršenje 20. jula 2006. godine. Budući da su taj datum redovni sudovi uzeli kao dan podnošenja tužbe, proizlazi da je predmetni postupak, koji je okončan presudom Okružnog suda od 12. septembra 2014. godine, trajao oko osam godina. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom od momenta podnošenja prijedloga za izvršenje (20. jula 2006. godine) do donošenja presude Osnovnog suda od 17. februara 2011. godine trajao četiri i po godine. Nakon toga, Okružni sud je u roku od jedne godine (13. marta 2012. godine) donio rješenje kojim je predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Osnovni sud je u ponovljenom postupku donio presudu nakon godinu i deset mjeseci (28. januara 2014. godine), a Okružni sud nakon sedam mjeseci (12. septembra 2014. godine) donio odluku o žalbi. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je apelantkinja pokrenula radi isplate duga po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
37. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.
38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-44 i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTSBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
39. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2611/15. Iz istih razloga i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
41. Uzimajući u obzir navedeno, te sve okolnosti konkretnog slučaja, između ostalih i to da je apelantkinja pravno lice i da nije riječ o naknadi materijalne štete, već je riječ o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantkinjinih prava dovoljna satisfakcija za apelantkinju.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje - primjena prava
42. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je apelantkinja tražila isplatu duga nastalog na osnovu zaključenog ugovora o dugoročnom kreditu, te apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
43. Ustavni sud dalje zapaža da apelantkinja osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
44. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
45. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba i Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
47. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tužene da joj solidarno isplate iznos pobliže određen u obrazloženju prvostepene presude. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u odnosu na apelantkinjine navode da je onemogućena da naplati dug po osnovu plasiranog kredita, dali jasno obrazloženje zašto je odbijen njen tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je apelantkinja u cijelosti naplatila glavni dug i redovnu kamatu, dok se iz dostavljenog obračuna zakonske zatezne kamate i ostale finansijske dokumentacije nije mogla utvrditi dospjelost naplate pojedinačnih anuiteta ukupno obračunate zakonske zatezne kamate, pri čemu su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe člana 33 stav 1 Zakona o mjenici i čl. 277 i 279 stav 2 ZOO. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da apelantkinja tokom postupka nije dokazala način obračuna kamata, odnosno da u otplaćenom iznosu nisu sadržane i kamate koje potražuje. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima zasnovali činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je shodno tome u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije apelacija neosnovana.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je predmetni postupak trajao oko osam godina, za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud, koji nije djelotvorno kontrolisao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.
50. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji ukazuju na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantkinjinu štetu.
51. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman