Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1448/17 (BOSNA SUNCE osiguranje d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Regres
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1448/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1448/17, rješavajući apelaciju BOSNA SUNCE osiguranje d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo BOSNA SUNCE osiguranje d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 040370 16 Rev od 21. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. BOSNA SUNCE osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Džanan Alijagić, advokat iz Advokatskog društva Milas, Martinović & partneri d.o.o. Ljubuški, podnio je 14. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 040370 16 Rev od 21. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 040370 12 Pž od 8. decembra 2015. godine kojom je uvažena žalba tužitelja (Njemačko mirovinsko osiguranje – LVA NIEDERBAYERN OBERPFHALZ) i preinčena prvostepena presuda, tako što je obavezan apelant tužitelju isplatiti regresnu štetu u iznosu od 12.731,79 eura ili 24.890,62 KM.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora regresni zahtjev tužitelja prema apelantu, kao osiguravatelju od odgovornosti za štetu pričinjenu od neosiguranih vozila za isplaćene iznose iz osnova mirovinskog davanja zakonskim nasljednicima umrlog nositelja osiguranja S. A.. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je nositelj osiguranja poginuo u saobraćajnoj nesreći prouzrokovanoj krivicom J. P. koji je upravljao vozilom sa ukradenim registarskim tablicama. Vrhovni sud je naveo da je pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je smrtno stradali S. A. nosilac socijalnog osiguranja kod tužitelja i da iz popisa davanja tužitelja od 9. marta 2009. godine proizilazi da je tužitelj za period od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2007. godine isplatio ukupan iznos od 12.340,95 eura za suprugu i djecu poginulog. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na odredbama člana 9. stav 6. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti kojima je propisano da osiguravatelji obaveznog i privatnog zdravstvenog, invalidskog i mirovinskog osiguranja mogu za iznose koje su platili oštećenoj strani tražiti regres od osiguravatelja čiji je osiguranik odgovoran za nezgodu. Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud izražava pravno stanovište da ovo pravo na naknadu štete imaju i inostrane ustanove socijalnog osiguranja prema domaćim osiguravajućim organizacijama, odnosno drugim licima odgovornim za nastupanje štetnog događaja, pod uslovom reciprociteta i u skladu sa međunarodnim ugovorima. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se pravni osnov potraživanja tužitelja prema apelantu zasniva na Sporazumu o socijalnom osiguranju (u daljnjem tekstu: Sporazum) zaključenom između SFRJ i Njemačke, koji je stupio na snagu 1. januara 1979. godine od kada se primjenjuje i koji je ratifikovan od strane Bosne i Hercegovine (odredbama člana 2. stav 1. Sporazuma propisano da se isti, između ostalog, odnosi i na zdravstveno i penzijsko osiguranje). Osim toga, Vrhovni sud je istakao da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, iz razloga što je tužitelj iz svojih sredstava platio ono što je po zakonu bio dužan platiti apelant, te je po odredbi člana 218. Zakona o obligacionim odnosima ovlašten od apelanta tražiti naknadu plaćenog iznosa. Vrhovni sud je naveo da takav zahtjev (regresni zahtjev) po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja potraživanje naknade štete, zbog čega se na takvo potraživanje primjenjuje zastarni rok od pet godina, propisan odredbama člana

371. Zakona o obligacionim odnosima. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da je potraživanje regresnog zahtjeva tužitelja dospjelo danom isplate naknade nasljednicima poginulog, a nastupa istekom općeg zastarnog roka iz odredaba člana 371. ZOO (najstariji anuitet isplaćen 1. jula 2003. godine, a tužba podnesena 9. aprila 2008. godine), iz čega proizilazi da potraživanje nije zastarjelo, jer nije proteklo pet godina od isplate do utuženja.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da Vrhovni sud nije odlučio o konkretnim prigovorima koje je apelant istakao u reviziji i da povreda prava na obrazloženu sudsku odluku predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Apelant smatra da tužitelj nije dokazao da je izvršio isplatu, pa se postavlja pitanje kako tužitelj može imati pravo regresa prema apelantu. Apelant u suštini smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1448/17 (BOSNA SUNCE osiguranje d.d… | Sudska praksa | Aktio