Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2777/15 (Digitel Telekom d.o.o. Gradačac)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2777/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2777/15, rješavajući apelacije „Digitel Telekoma“ d.o.o. Gradačac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije „Digitel Telekoma“ d.o.o.
Gradačac.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnim postupcima u kojim su donesene presude Kantonalnog suda u Tuzli br. 28 0 Mal 007372 13 Gž od 29. oktobra 2013. godine, 28 0 Mal 007314 13 Gž od 16.
januara 2014. godine, 28 0 Mal 007448 14 Gž od 30. jula 2014.
godine, 28 0 Mal 007424 14 Gž od 30. jula 2014. godine, 28 0 Mal 007321 13 Gž od 15. novembra 2013. godine, 28 0 Mal 007308 13 Gž od 26. jula 2013. godine, 28 0 Mal 007377 13 Gž od 12. novembra 2013. godine, 28 0 Mal 007437 13 Gž od 31. jula 2013. godine, 28 0 Mal 007417 14 Gž od 11. aprila 2014. godine i 28 0 Mal 007316 14 Gž od 23. maja 2014. godine.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije „Digitel Telekoma“ d.o.o. Gradačac podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli br. 28 0 Mal 007372 13 Gž od 29. oktobra 2013. godine, 28 0 Mal 007314 13 Gž od 16. januara 2014. godine, 28 0 Mal 007448 14 Gž od 30. jula 2014. godine, 28 0 Mal 007424 14 Gž od 30. jula 2014.
godine, 28 0 Mal 007321 13 Gž od 15. novembra 2013. godine, 28 0 Mal 007308 13 Gž od 26. jula 2013. godine, 28 0 Mal 007377 13 Gž od 12. novembra 2013. godine, 28 0 Mal 007437 13 Gž od 31. jula 2013. godine, 28 0 Mal 007417 14 Gž od 11. aprila 2014. godine i 28 0 Mal 007316 14 Gž od 23. maja 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod AP 2777/15
1. „Digitel Telekom“ d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 2. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem testu: Kantonalni sud) broj 28 0 Mal 007372 13 Gž od 29. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju apelant je 21. oktobra 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te je Općinski sud donio prvostepenu presudu 7. septembra 2012. godine (nakon skoro 13 godina), a Kantonalni sud drugostepenu presudu po žalbi 29. oktobra 2013. godine (nakon otprilike jedne godine i jednog mjeseca).
AP 2779/15
2. Apelant je 2. juna 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 28 0 Mal 007314 13 Gž od 16. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju apelant je 21. oktobra 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu, te je Općinski sud donio prvostepenu presudu 3. septembra 2013. godine (nakon otprilike 13 godina i deset mjeseci), a Kantonalni sud drugostepenu presudu po žalbi 16. januara 2014. godine (nakon otprilike četiri mjeseca).
AP 4018/15
3. Apelant je 24. augusta 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 28 0 Mal 007448 14 Gž od 30. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju apelant je 21. oktobra 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu, te je Općinski sud donio prvostepenu presudu 21. januara 2014. godine (nakon otprilike 14 godina i tri mjeseca), a Kantonalni sud drugostepenu presudu po žalbi 30. jula 2014. godine (nakon otprilike šest mjeseci). AP 4019/15
4. Apelant je 24. augusta 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 28 0 Mal 007424 14 Gž od 30. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju apelant je 21. oktobra 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu, te je Općinski sud donio prvostepenu presudu 5. marta 2014. godine (nakon otprilike 14 godina i pet mjeseci), a Kantonalni sud drugostepenu presudu po žalbi 30. jula 2014. godine (nakon otprilike četiri i po mjeseca). AP 4020/15
5. Apelant je 24. augusta 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 28 0 Mal 007321 13 Gž od 15. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju apelant je 21. oktobra 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu, te je Općinski sud donio prvostepenu presudu 14. januara 2013. godine (nakon otprilike 13 godina i tri mjeseci), a Kantonalni sud drugostepenu presudu po žalbi 15. novembra 2013. godine (nakon otprilike deset mjeseci).
AP 5476/15
6. Apelant je 8. decembra 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 28 0 Mal 007308 13 Gž od 26. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju apelant je 21. oktobra 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu, te je Općinski sud donio prvostepenu presudu 30. januara 2013. godine (nakon otprilike 13 godina i tri mjeseca), a Kantonalni sud drugostepenu presudu po žalbi 26. jula 2013. godine (nakon otprilike šest mjeseci). AP 5477/15
7. Apelant je 8. decembra 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 28 0 Mal 007377 13 Gž od 12. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju apelant je 21. oktobra 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu, te je Općinski sud donio prvostepenu presudu 15. aprila 2013. godine (nakon otprilike 13 godina i šest mjeseci), a Kantonalni sud drugostepenu presudu po žalbi 12. novembra 2013. godine (nakon otprilike sedam mjeseci).
AP 5478/15
8. Apelant je 8. decembra 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 28 0 Mal 007437 13 Gž od 31. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju apelant je 21. oktobra 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu, te je Općinski sud donio prvostepenu presudu 28. decembra 2012. godine (nakon otprilike 13 godina i dva mjeseca), a Kantonalni sud drugostepenu presudu po žalbi 31. jula 2013. godine (nakon otprilike sedam mjeseci).
AP 5479/15
9. Apelant je 8. decembra 2015. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 28 0 Mal 007417 14 Gž od 11. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju apelant je 21. oktobra 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu, te je Općinski sud donio prvostepenu presudu 17. decembra 2013. godine (nakon otprilike 14 godina i dva mjeseca), a Kantonalni sud drugostepenu presudu po žalbi 11. aprila 2014. godine (nakon otprilike četiri mjeseca).
AP 744/16
10. Apelant je 16. februara 2016. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 28 0 Mal 007316 14 Gž od 23. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju apelant je 21. oktobra 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu, te je Općinski sud donio prvostepenu presudu 20. novembra 2013. godine (nakon otprilike 14 godina i jedan mjesec), a Kantonalni sud drugostepenu presudu po žalbi 23. maja 2014. godine (nakon otprilike šest mjeseci). II.Postupak pred Ustavnim sudom
11. Ustavni sud je odlukama o dopustivosti br. AP 1112/12 od 23. decembra 2013. godine, AP 1390/14 od 24. aprila 2014. godine, AP 2563/14 od 6. novembra 2014. godine, AP 4715/11 od 15. januara 2014. godine, AP 4015/13 od 22. oktobra 2013. godine, AP 1646/11 od 10. decembra 2013. godine, AP 53/13 od 21. oktobra 2014. godine i AP 3203/14 od 17. septembra 2014. godine (u pojedinim odlukama se nalaze po dvije apelantove apelacije, sve dostupne na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjene apelacije koje je apelant u periodu od 23. septembra 2013. godine do 21. augusta 2014. godine podnio protiv presuda Kantonalnog suda navedenih u uvodu Odluke, jer je apelant protiv navedenih presuda Kantonalnog suda izjavio revizije Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojim u vrijeme rješavanja o podnesenim apelacijama nisu bile donesene konačne odluke. U obrazloženjima odluka Ustavni sud je konstatirao da, nakon njihovog donošenja, nezavisno od vrste tih odluka, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ove odluke Ustavnog suda.
12. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih u predmetnim postupcima zatraženo je da dostave odgovore na apelacije u periodu od 4. jula do 31. jula 2017. godine. Pošto se pismeno upućeno jednom od tuženih iz apelacije broj AP 5477/15 vratilo sa naznakom pošte „obaviješten-nije podigao“, Ustavni sud je dostavljanje pismena tom tuženom obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 21. augusta 2017. godine, u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda.
13. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i pojedini tuženi su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 11. jula do 1. augusta 2017. godine, a ostali tuženi nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.
14. S obzirom na to da se sve navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 2777/15, AP 2779/15, AP 4018/15, AP 4019/15, AP 4020/15, AP 5476/15, AP 5477/15, AP 5478/15, AP 5479/15 i AP 744/16 i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP 2777/15. III.Činjenično stanje
15. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
16. U konkretnim slučajevima osporenim presudama Kantonalnog suda odbijene su žalbe i potvrđene presude Općinskog suda, kojim su odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi kojim je tražio da se obavežu tuženi da apelantu plate određene novčane iznose na ime naknade za priključak na javnu automatsku mrežu ATC Mionica I, općina Gradačac, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je u nekim predmetima obavezan apelant da tuženim nadoknadi troškove postupka, a u drugim je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odnosno da apelant nadoknadi troškove postupka u korist budžeta.
17. U obrazloženjima presuda Općinskog suda je, između ostalog, navedeno da je 1991. godine zaključen trojni ugovor između DP PTT saobraćaja Brčko, apelanta i mjesnih zajednica Mionica I i Bukva, kojim su se utvrdili način i uvjeti priključenja preostalih slobodnih telefonskih priključaka u KATC Mionica I, te da, prema navedenom ugovoru, JP PTTBiH Sarajevo nije smjelo uključiti niti jednog pretplatnika u javni saobraćaj dok pretplatnik ne izmiri obavezu prema apelantu. Na osnovu izvedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da tuženi u predmetnim postupcima (fizička lica kojima je izvršen telefonski priključak) nisu bili niti jedna od ugovornih strana prilikom zaključenja navedenog trojnog ugovora, tako da im nije bila poznata ni njegova sadržina, niti imaju obavezu prema apelantu. Općinski sud je, slijedom provedenih dokaza, primjenjujući odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da apelant nije dokazao da su se tuženi neosnovano obogatili za utužene iznose, budući da apelant nije vlasnik izgrađene PTT mreže (vlasnik je JP PTTBiH Sarajevo) i da su tuženi platili svoj telefonski priključak, inače ne bi bili pušteni u saobraćaj. Stoga, po mišljenju Općinskog suda, tuženi nisu ni dužni isplatiti predmetni dug. Nadalje, Općinski sud je u nekim presudama zaključio da apelant nije dokazao da su mu tuženi svojim radnjama prouzrokovali štetu i na taj način mu omogućili da štetu potražuje po istom tom osnovu.
18. U obrazloženjima nekih presuda Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud, nakon ocjene predloženih i izvedenih dokaza, zaključio da apelant nije dokazao osnovanost svojih tužbenih zahtjeva, odnosno da apelant nije dokazao pravni osnov po kome bi se tuženi mogli obavezati da kao korisnici pretplatničkog broja kod PTT preduzeća isplate apelantu određeni novčani iznos zbog kojih razloga je i odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kantonalni sud je konstatirao da je predmetni trojni ugovor po svojoj prirodi imao sve elemente ugovora o nalogu iz člana 749. ZOO po kome se PTT preduzeće obavezalo da za apelanta preduzme određene poslove, pa je, u skladu sa predmetnim ugovorom, apelant isplatu traženog iznosa eventualno mogao zahtijevati od PTT preduzeća ukoliko bi za to postojali razlozi propisani odredbama čl. 749. do 764. ZOO. Nadalje, Kantonalni sud je u nekim presudama naveo i da, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, predloženim i izvedenim dokazima apelant nije dokazao da je bio u bilo kojem ugovornom odnosu sa tuženima, kao fizičkim licima, zbog čega tuženi nisu pasivno legitimirani da apelantu isplate utužene iznose na ime naknade za priključak na javnu telefonsku mrežu, bez obzira na apelantovu tvrdnju da je on finansirao izgradnju tih priključaka. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je, po predmetnom trojnom ugovoru, apelant bio u ugovornom odnosu sa MZ Bukva i Mionica I, a ne sa tuženim, tako da je apelant eventualno mogao tražiti naknadu štete zbog povrede ugovorenih obaveza od lica sa kojim je bio u ugovornom odnosu, a ne od tuženih sa kojima nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu. U pojedinim presudama Kantonalni sud je ocijenio da su bili neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je trojni ugovor ništav, jer sadržaj navedenog ugovora nije upućivao da je taj ugovor protivan prinudnim propisima ili moralu društva (član 103. ZOO).
19. Rješenjima Vrhovnog suda, koja su navedena u uvodu ove odluke, odbačene su apelantove revizije izjavljene protiv presuda Kantonalnog suda zbog toga što vrijednost pobijanih dijelova pravosnažnih presuda nije prelazila limitirajući vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, niti je bilo mjesta za primjenu odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku.
IV.Apelacije a)Navodi iz apelacija
20. U svim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidu u pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, apelant navodi da je predmetni trojni ugovor ništav zbog razloga i uz dokaze opširno obrazložene u apelaciji, te smatra da su sudovi trebali po službenoj dužnosti procijeniti ništavost navedenog ugovora. Smatra da Kantonalni sud nije izvršio pojedinačnu procjenu većeg broja apelantovih dokaza, niti je dovodio ocijenjene dokaze u vezu sa drugim dokazima, te da sudovi za njegove navode nisu dali nikakvo/zakonito obrazloženje. Apelant, također, ističe da, suprotno stavu Kantonalnog suda, tužene smatra pasivno legitimiranim, i to po dva pravna osnova koja je istaknuo u tužbenom zahtjevu: neosnovano obogaćenje i naknada štete. S tim u vezi, obrazlaže da je došlo do povećanja imovine kod tuženih, a ne kod građevinskih odbora i/ili mjesne zajednice, te do osiromašenja apelanta (neosnovano obogaćenje). Osim navedenog, apelant ističe i da su tuženi protivpravnom radnjom (nepostupanjem po ugovoru) nanijeli štetu apelantu, te su dužni da je nadoknade (naknada štete). Apelant, također, smatra da mu je u svim konkretnim predmetima povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, tvrdeći, između ostalog, da su predmetni parnični postupci počeli 1999. godine a završeni mnogo godina kasnije. Apelant predlaže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 150,00 KM za svaku godinu kašnjenja donošenja pravosnažnih presuda.
b)Odgovori na apelacije
21. U odgovoru na apelacije redovni sudovi ističu da je dužina trajanja predmetnih postupaka bila razumna, te da su njihove odluke u predmetnim postupcima bile zakonite i pravilne.
22. Tuženi, između ostalog, navode da smatraju apelantove navode neosnovanim, te da u svemu podržavaju osporene odluke.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
Pod prelazom društvenog sredstva, odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmeti osporavanja apelacijama su presude Kantonalnog suda, navedene u uvodu odluke, kojim je meritorno odlučeno o apelantovim tužbenim zahtjevima. Apelant je protiv osporenih presuda podnio revizije, ali revizije su bile odbačene rješenjima Vrhovnog suda. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacija uzima u obzir datume kada su podnesene apelantove apelacije u odlukama o dopustivosti br. AP 1112/12 od 23. decembra 2013. godine, AP 1390/14 od 24. aprila 2014. godine, AP 2563/14 od 6. novembra 2014. godine, AP 4715/11 od 15. januara 2014. godine, AP 4015/13 od 22. oktobra 2013. godine, AP 1646/11 od 10. decembra 2013. godine, AP 53/13 od 21. oktobra 2014. godine i AP 3203/14 od 17. septembra 2014. godine, koje su odbačene kao preuranjene (u pojedinim odlukama se nalaze po dvije apelantove apelacije, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nakon izvršenog uvida u navedene odluke i relevantnu dokumentaciju, Ustavni sud zaključuje da su sve apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud konstatira da su se postupci u konkretnim slučajevima odnosili na spor o isplati po osnovu naknade za priključak na javnu automatsku mrežu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnim postupcima uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na suđenje u razumnom roku
33. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatira da su predmetni parnični postupci pokrenuti 21. oktobra 1999. godine, kada je apelant podnio tužbe Općinskom sudu protiv tuženih, a da su okončani donošenjem rješenja Vrhovnog suda kojim su odbačene apelantove revizije. Međutim, pošto apelant u apelaciji predlaže „da Ustavni sud dodijeli apelantu 150,00 KM za svaku godinu kašnjenja donošenja pravosnažne presude“, Ustavni sud će dužinu trajanja predmetnih postupka ispitati do donošenja pravosnažnih presuda Kantonalnog suda. Dakle, predmetni postupci su trajali između 14 godina i 14 godina i devet mjeseci od čega su postupci pred prvostepenim sudom trajali između 13 godina i 14 godina i pet mjeseci, a žalbeni postupci pred Kantonalnim sudom su trajali između četiri mjeseca i jedne godine i jednog mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepene presude).
34. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnim postupcima došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina postupaka bila pretjerano duga za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge. Za nedonošenje odluka u ovako dugom roku odgovornost snosi prvenstveno Općinski sud koji se u odnosu na navode o dužini postupka nije izjašnjavao.
35. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 261/16 od 22. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 261/16 od 22. maja 2017. godine, st. 22-29, koja je dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da, „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.
36. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 261/16. Zbog istih razloga, i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.
Naknada nematerijalne štete
37. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
38. Uzimajući u obzir navedeno, te sve okolnosti konkretnih predmeta, između ostalih, i to da je apelant pravno lice i da nije riječ o naknadi materijalne štete, već je riječ o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovih prava odgovarajuća satisfakcija za apelanta.
b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje
39. Apelant, u suštini, smatra da je do kršenja njegovog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što je Kantonalni sud pogrešno ocijenio dokaze, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.
40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Ustavni sud, u vezi sa ocjenom dokaza, naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8. ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, da izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123. ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
42. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na vlastiti i stav Evropskog suda u kojem je ukazano da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
43. Ustavni sud zapaža da su prvostepenim presudama, koje su potvrđene drugostepenim presudama, odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu isplate određene novčane iznose na ime naknade za priključak na javnu automatsku mrežu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli dokazni postupak, saslušali tužene kao parnične stranke i svjedoke, te izvršili uvid u relevantnu dokumentaciju. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi su usvojili stav da apelant nije dokazao da su se tuženi neosnovano obogatili za utužene iznose, odnosno da apelant nije dokazao da su mu tuženi svojim radnjama prouzrokovali štetu i na taj način mu omogućili da štetu potražuje po istom tom osnovu. Naime, utvrđeno je da tuženi nisu bili niti jedna od ugovornih strana prilikom zaključenja predmetnog trojnog ugovora, tako da im nije bila poznata ni njegova sadržina, niti imaju obavezu prema apelantu. Dovodeći utvrđeno činjenično stanje i relevantne zakonske odredbe u vezu sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjima koja su oni dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u navedenom dijelu. Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao apelacije istog apelanta u vezi sa istim pravnim i činjeničnim pitanjem, te u vezi s tim nije mogao zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 622/16 od 28. aprila 2016. godine, AP 4445/15 od 17. februara 2016. godine i AP 1642/15 od 26. oktobra 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).
44. Dakle, imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir dosadašnju praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovane. Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni prava, za koje je Ustavni sud već u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio i obrazložio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su parnični postupci po apelantovim tužbama trajali između 14 godina i 14 godina i devet mjeseci za šta odlučujući dio odgovornosti snosi Općinski sud. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnih sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.
47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene izvedenih dokaza i primjene relevantnog prava u odnosu na apelantove tužbene zahtjeve, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman