Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1306/17 (S. P. i M. P.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1306/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1306/17, rješavajući apelaciju Stanka Perlinca i Milice Perlinac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Stanko Perlinac i Milica Perlinac protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 151665 16 Gž 2 od 25. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanko Perlinac i Milica Perlinac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 6. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 151665 16 Gž 2 od 25. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata, te je potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 151665 16 P 2 od 31. avgusta 2016. godine u dijelu u kojem su obavezani apelanti da tuženoj (Republika Srpska) nadoknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su tužbom i tužbenim zahtjevom koji je istaknut u odnosu na tuženu, u pismenom podnesku od 15. marta 2013. godine, apelanti tražili da se utvrdi da su stekli pravo sukorištenja na nepokretnostima (precizno navedene u obrazloženju osporene odluke), što su tužena i ostali tuženi (fizička lica) dužni priznati i trpjeti da se apelanti upišu kao sukorisnici tih nepokretnosti sa ½ dijela. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz Rješenja republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka od 11. septembra 2013. godine proizilazi da je u postupku osnivanja katastra nepokretnosti proveden postupak osnivanja katastra nepokretnosti za nepokretnosti koje su predmet spora u sudskom postupku i doneseno rješenje u smislu odredaba člana 86. Zakona o premjeru i katastru. Nadalje, Okružni sud je naveo da u slučaju spora o pravu na nepokretnostima u postupku izlaganja nepokretnosti na javni uvid, stranka sa manje vjerovatnim pravom upućuje se na parnicu, a ukoliko je parnica već pokrenuta, Komisija prekida postupak do pravosnažnog okončanja postupka pred redovnim sudom, u skladu sa odredbama člana 85. st. 1. i 4. Zakona o premjeru i katastru. Okružni sud je ukazao da iz navedenog proizilazi da se spor o pravu na nepokretnostima može pojaviti kao prethodno pitanje u postupku uspostavljanja katastra nepokretnosti i da o tom prethodno pitanju odlučuje redovni sud. Okružni sud je istakao da u izjavi o povlačenju tužbe apelanti tvrde da su izgubili pravni interes za vođenje postupka u predmetnoj parnici i da im u postupku izlaganja nije osporeno pravo na nepokretnosti. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da su predmetni parnični postupak apelanti pokrenuli samoinicijativno, prije postupka uspostavljanja nepokretnosti i da pred nadležnim organom uprave pravo o kojem je pokrenuta parnica nije osporeno u smislu odredaba člana 85. Zakona o premjeru i katastru. Shodno tome, Okružni sud je istakao da rezultat upravnog postupka koji je vođen radi osnivanja katastra nepokretnosti ne može poslužiti kao osnov za zaključak da je tužena udovoljila zahtjevu apelanata. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 390. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da tužilac koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon ispunjenja zahtjeva od strane tuženog, zbog čega je osnovan zaključak prvostepenog suda da su ispunjeni uslovi da se obavežu apelanti da tuženoj naknade troškove parničnog postupka. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da su redovni sudovi odlučili suprotno odredbama člana 390. Zakona o parničnom postupku, iz razloga što je povod za pokretanje postupka dat od strane tuženih, koji su nakon podnošenja tužbe ispunili tužbeni zahtjev, nakon čega su apelanti povukli tužbu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. S obzirom na činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljno i jasno obrazloženje i ponudio argumentovane razloge u vezi sa primjenom odredaba člana 390. stav 1. Zakona o parničnom postupku, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman