Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2923/17 (S. V.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2923/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2923/17, rješavajući apelaciju Saše Vidovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Saša Vidović protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 019581 17 Kž 4 od 28. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Stevanović iz Bijeljine, podnio je 10. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 019581 17 Kž 4 od 28. juna 2017. godine. U predmetnom krivičnom postupku, osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je produžen pritvor apelantu (kao i optuženom A. B.), koji se potvrđenom optužnicom tereti zbog sticaja krivičnih djela teško ubistvo iz člana 149. stav 2., oduzimanja motornog vozila iz člana 237. stav 1., nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. i izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav 1. Krivičnog zakona RS, u vezi sa članom 23. istog zakona.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepenim rješenjem pritvor apelantu (i optuženom A. B.) produžen iz razloga sadržanog u odredbi člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS) i da po tom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže tri godine, uz obavezu kontrole opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Vrhovni sud je istakao da je zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora, zasnovan na iskazima poimenično navedenih svjedoka, te materijalnim dokazima, koji su priloženi uz optužnicu. Vrhovni sud je naglasio da su ti dokazi ocijenjeni u međusobnoj povezanosti i po ocjeni Vrhovnog suda predstavljaju valjanu osnovu za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i optuženi A. B. počinili krivična djela, za koje se potvrđenom optužnicom terete. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da su u obrazloženju prvostepenog rješenja dati razlozi za postojanje osnovane sumnje da su apelant i optuženi A. B., na način opisan u dispozitivu optužnice, počinili krivično djelo za koje se terete. Vrhovni sud je ukazao da je time dato obrazloženje za postojanje zakonskog uslova primjene mjere pritvora, a ne zaključak da su apelant i optuženi A. B. počinili krivična djela za koja se terete, kako se to navodi u apelantovoj žalbi i ukazuje na povredu pretpostavke nevinosti iz člana 3. stav 1. ZKP RS.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da je prekršeno osnovno načelo pretpostavke nevinosti, odnosno da je prvostepeni sud navodeći „… vijeće je utvrdilo da postoji osnovana sumnja da su optuženi organizovano lišili života M. L., na način opisan u dispozitivu optužnice i time učinili krivično djelo teško ubistvo…“ povrijedio pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije, u kojem se navodi da svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji temelje na apelantovoj tvrdnji da mu je prekršeno načelo pretpostavke nevinosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda pretpostavke nevinosti, ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je krivo prije no što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugerira da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu pretpostavke nevinosti (vidi Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).
7. Ustavni sud nadalje podsjeća da za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).
8. U konkretnom slučaju, apelant tvrdnje o povredi pretpostavke nevinosti temelji na rečenici koja je navedena u prvostepenom rješenju, te koju je identičnim navodima osporavao žalbom po kojoj je donesena osporena odluka. Ustavni sud smatra da konstatacija iz osporenog prvostepenog rješenja o produženju mjere pritvora „…vijeće je utvrdilo da postoji osnovana sumnja da su optuženi organizovano lišili života M. L., na način opisan u dispozitivu optužnice i time učinili krivično djelo teško ubistvo…“,suprotno apelantovim tvrdnjama, ne prejudicira apelantovu krivicu. Naime, kako je to već obrzaložio Vrhovni sud u osporenoj odluci, prvostepeni sud je samo iznio zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora, što je i navedeno u samom uvodu sporne rečenice, pa se navedenom konstatacijom u ovoj fazi krivičnog postupka ne prejudicira apelantova krivica. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman