Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1602/17 („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar))

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1602/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1602/17, rješavajući apelacije „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar), na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) protiv:

-Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 041083 16 Rev od 17. januara 2017. godine;

-Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047831 16 Rev od 17. januara 2017. godine i -Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 112040 16 Rev od 21. februara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1602/17

1. „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Alma Ivetić, advokat iz Tuzle, podnijela je 25. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 041083 16 Rev od 17. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude, na način da je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi (M.J. i drugi, pobliže navedeni u prvostepenoj presudi) da apelantici na ime duga solidarno isplate određeni novčani iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Istom presudom obavezana je apelantica da tuženim nadoknadi troškove postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantica, nakon što korisnik kredita nije redovno izmirivao svoje kreditne obaveze, otkazala ugovor o kreditu dana 26. septembra 2007. godine, da je 9. oktobra 2007. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave-mjenice ”bez protesta” u iznosu od 18.988,18 KM, te da je zaključkom suda od 6. juna 2014. godine odlučeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će se postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka. Takođe, da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantica uređenom tužbom od 6. aprila 2015. godine promijenila osnov tužbenog zahtjeva, tražeći isplatu duga pozivom na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi odluku o prigovoru zastarjelosti donijeli pogrešnom primjenom člana 80. Zakona o mjenici, iz razloga jer je zanemareno preinačenje tužbe od 6. aprila 2015. godine, o čemu su se pismenim podneskom očitovali tuženi ističući prigovor zastare. Naime, Vrhovni sud je naveo da apelantica preinačenom tužbom ne potražuje više mjenični novčani iznos od 18.988,18 KM, po trasiranoj mjenici na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak, već dug utvrđen vještačenjem u trenutku raskida Ugovora o kreditu, zahtijevajući solidarnu isplatu iznosa od 19.131,03 KM. Vrhovni sud ističe, da je stav sudske prakse i pravne teorije da se u situaciji kada je došlo do preinačenja tužbe (član 56. ZPP-a) smatra da je ranija tužba povučena, a povučena tužba (član 59. stav 2. ZPP-a) da nije ni podnijeta, pa svi rokovi, kao i zastarni, počinju teći iznova od dana kada je došlo do preinačenja tužbe. Vrhovni sud zaključuje da se pitanje zastare predmetnog potraživanja, suprotno stavu nižestepenih sudova, imalo cijeniti kroz odgovarajuće odredbe ZOO, a ne Zakona o mjenici. Naime, ugovoreno je da, u slučaju neplaćanja ili zakašnjenja u plaćanju dospjelih rata, apelantica ima pravo na raskid ugovora i da se danom raskida smatra da je cjelokupni kredit zajedno sa pripadajućim kamatama dospio za naplatu (član 9. ugovora). Vrhovni sud je istakao da s obzirom da je ugovor o kreditu raskinut 26. septembra 2007. godine, od kada se cjelokupno potraživanje smatra dospjelim, da je od tog dana počeo teći rok zastarjelosti potraživanja u skladu sa odredbom člana 361. ZOO, te da je od tog dana pa do dana preinačenja tužbe (6. april 2015. godine), protekao opći zastarni rok iz člana 371. ZOO. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da nije osnovan prigovor tuženih o zastarjelosti potraživanja, istaknut tokom prvostepenog i žalbenog postupka, a ponovljen u reviziji.

2. AP-1729/17

3. Apelantica, koju zastupa Advokatsko društvo „Arslanagić Elmir i Co“ d.o.o. Sarajevo, podnijela je 5. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 047831 16 Rev od 17. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude, na način da je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi (A.H. i drugi, pobliže navedeni u revizionoj presudi) da apelantici na ime duga solidarno isplate određeni novčani iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Istom presudom obavezana je apelantica da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova i stanja spisa proizilazi da je apelantica, nakon što korisnik kredita nije redovno izmirivao svoje kreditne obaveze, raskinula ugovor o kreditu dana 10. septembra 2007. godine, te popunila bjanko mjenicu na iznos od 18.988,26 KM, nakon čega je na osnovu te mjenice, pokrenula izvršni postupak, da je izvršni postupak po prigovoru tuženih, nastavljen u odnosu na njih po pravilima parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da osnovano revidenti ukazuju da je u drugostepenoj presudi odluka o prigovoru zastarjelosti donijeta pogrešnom primjenom člana 80. Zakona o mjenici, iz razloga jer je zanemareno preinačenje tužbe 2014. godine i to uređenom tužbom preciziranom na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi. Vrhovni sud je naveo da je apelantica uredila tužbu (podnijeta sudu 30. juna 2014. godine), te, pri tome, istakla činjenice da tuženi nisu uredno izmirivali dospjele rate po kreditu, a tužbenim zahtjevom tražila isplatu na ime duga po Ugovoru o kreditu u iznosu od 33.296,26 KM. Naime, Vrhovni sud ističe da je stav sudske prakse i pravne teorije da se u situciji kada je došlo do preinačenja tužbe (član 56. ZPP) smatra daje ranija tužba povučena, a povučena tužba (član 59. stav 2. ZPP) smatra se da nije ni podnijeta, pa svi rokovi, kao i zastarni, počinju teći iznova od dana kada je došlo do preinačenja tužbe, te se zato pitanje zastare predmetnog potraživanja, suprotno stavu drugostepenog suda, imalo cijeniti kroz odgovarajuće odredbe ZOO, a ne odredbe Zakona o mjenici. Naime, ugovoreno je da, u slučaju neplaćanja ili zakašnjenja u plaćanju dospjelih rata, apelant ima pravo na raskid Ugovora i da se danom raskida smatra da je kredit zajedno sa pripadajućim kamatama dospio za naplatu (član 8. Ugovora). Vrhovni sud je naveo da s obzirom da je ugovor o kreditu raskinut dana 10. septembra 2007. godine od kada se cjelokupno potraživanje smatra dospjelim, da je od tog dana počeo teći rok zastarjelosti potraživanja u skladu sa odredbom člana 361. ZOO, te da od tog dana pa do dana podnošenja (preinake) tužbe, protekao je opšti zastarni rok iz odredbe člana 371. ZOO. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da nije osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji su istakli tuženi.

3. AP-1751/17

5. Apelantica, koju zastupa Alma Ivetić, advokat iz Tuzle, podnijela je 5. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 I 112040 16 Rev od 21. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene presude, na način da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tužena (I.M.) da apelantici na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom preinačena je odluka o troškovima postupka tako što je obavezana apelantica da tuženoj nadoknadi troškove postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz nevedenog činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantica, nakon što korisnik kredita nije redovno izmirivao svoje kreditne obaveze, otkazala ugovor o kreditu dana 29. juna 2010. godine, te podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu mjenice bez protesta, u iznosu od 7.652,55 KM, kao vjerodostojne isprave, da je rješenjem prvostepenog suda dozvoljeno predloženo rješenje o izvršenju, da je po prigovoru tužene izvršenje određeno rješenjem o izvršenju odgođeno zaključkom prvostepenog suda i odlučeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će se postupak nastaviti nakon pravosnažne odluke parničnog suda. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelantica svoje potraživanje zasnovala prethodno na mjenici i mjeničnom dugu, a da je na ročištu 30. oktobra 2014. godine postavila zahtjev za isplatu duga po osnovu ugovora o kreditu od 4. januara 2007. godine. Vrhovni sud je naveo da je apelantica na taj način promjenila činjeničnu osnovu zahtjeva, jer je mjenično-pravni odnos neovisan od osnovnog posla radi kojeg je mjenica izdata i kojem služi, što jeste objektivno preinačenje tužbe, a ne samo uređenje i sniženje tužbenog zahtjeva, kako pogrešno zaključuje drugostepeni sud. Vrhovni sud ističe da je stav sudske prakse i pravne teorije je, da se u situaciji kada je došlo do preinačenja tužbe (član 56. ZPP-a), smatra daje ranija tužba povučena, a povučena tužba smatra se da nije ni podnijeta (član 59. stav 2. ZPP-a), pa svi rokovi, kao i zastani počinju teći iznova od dana kada je došlo do preinačenja tužbe. Vrhovni sud je ukazao da je, prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, tužena posljednju ratu po ugovoru o kreditu uplatila 11. februara 2009. godine, te da nakon otkaza kredita od 29. juna 2010. godine nije bilo uplata od strane tužene, što znači da je cijela obaveza po članu 8. ugovora dospjela na ispunjenje duga u cijelosti po proteku dva mjeseca od dana posljednje uplate tj. dana 11. aprila 2009. godine. S obzirom na to da tužba preinačena na ročištu održanom 30. oktobra 2014. godine, Vrhovni sud je zaključio da je predmetno potraživanje zastarjelo po članu 373. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1602/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantice.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4504/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1602/17 („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo… | Sudska praksa | Aktio