Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-499/17 (R. S.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-499/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-499/17, rješavajući apelaciju Ranka Savića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ranko Savić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003841 16 Kvlz od 11. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Gordana Damjanović, advokat iz Dervente, podnio je 6. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003841 16 Kvlz od 11. januara 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela polnog nasilja nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

2. U predmetnom krivičnom postupku, drugostepeni sud je u obrazloženju odluke naveo da se apelantovim žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak prvostepene presude da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Drugostepeni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, kao neprihvatljiv, te iskonstruisan i usmjeren na izbjegavanje krivične odgovornosti, kao i iskaz svjedoka V. S., kojim ona daje alibi svom mužu (apelantu), koji je usmjeren na pomaganje apelantu u izbjegavanju krivice. Naime, drugostepeni sud je pojasnio da analizirajući iskaze apelanta i njegove supruge, prvostepena presuda je iste dovela u vezu sa ostalim dokazima, prvenstveno sa iskazima svjedoka oštećene mldb. J., njene majke T. Z., zatim sa iskazima svjedoka S. I., J. I. i D. I., kao i sa nalazom i mišljenjem vještaka psihologa Lj. S. i na osnovu takve analize i ocjene, pravilno zaključila da su iskaz apelanta i njegove supruge, neuvjerljivi i nevjerodostojni, jer su u suprotnosti sa ostalim naprijed navedenim dokazima. Osim toga, drugostepeni sud je naglasio da su njihovi iskazi u suprotnosti i sa iskazom svjedoka B. S. u dijelu u kojem taj svjedok navodi da je čekao apelanta u radionici, dok su apelant i njegova supruga iskazali da ih je kritičnog dana, kada su došli kući, pred kapijom čekao B. S. sa svojim traktorom. Drugostepeni sud je konstatovao da je također iskaz apelantove supruge u suprotnosti i sa iskazima svjedoka J. I., S. I. i D. I.. Naime, drugostepeni sud je istakao da osim što ti svjedoci nisu potvrdili dio iskaza apelantove supruge u kojem je iskazala da je majka oštećene tražila od nje i od apelanta da joj daju kuću u Derventi i auto "Opel-kadet“, a da ona, u zamjenu, ne prijavljuje apelanta policiji, već je naprotiv svjedok J. I. iskazao da je upravo apelant tražio od majke oštećene da se nagode, kako se ne bi saznalo za inkriminisani događaj. Drugostepeni sud je ocijenio da su, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, iskazi svjedoka oštećene i njene majke, sa aspekta sadržaja, konzistentni (u istrazi i na glavnom pretresu) u svim odlučnim činjenicama. Drugostepeni sud je pojasnio da su radi toga, sa aspekta kvaliteta i prihvatljivosti iskaza oštećene maloljetne svjedokinje i njene majke, neosnovani apelantovi žalbeni prigovori, kojima se jednom opširnom analizom njihovog sadržaja, ukazuje na razlike u iznošenju određenih činjenica. Drugostepeni sud je istakao da te navedene razlike prihvata i prvostepeni sud i obrazlaže ih u prvostepenoj presudi, navodeći da su to neznatne razlike, koje ne mogu u bitnome uticati na postojanje krivičnog djela i apelantove krivice, jer je oštećena u vrijeme kada se događaj desio, bila dijete, kao i u vrijeme kada je davala i prvi i drugi iskaz ali da te male razlike ne mogu dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećene maloljetne, s obzirom da je njeno svjedočenje dosljedno u izlaganju bitnih detalja, te u saglasnosti sa svjedočenjem njene majke o svim bitnim okolnostima inkriminisanog događaja. Stoga, drugostepeni sud je zaključio da je činjenično stanje u konkretnoj krivično pravnoj stvari utvrđeno i potpuno i pravilno, a da su apelantovi prigovori žalbe po tom osnovu neosnovani.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se činjenično stanje koje je utvrđeno u pravosnažnoj presudi ne može mijenjati zahtjevom za zaštitu zakonitosti i na tome zasnivati povreda prava na odbranu. Vrhovni sud je istakao da postupanjem sudova u prvostepenom i drugostepenom postupku, na način kako to posmatra apelantov zahtjev, nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešnoj ocjeni dokaza, odnosno o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude, što je kao pravilno potvrdio i drugostepeni sud. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je, kao i prvostepeni sud, prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-499/17 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio