Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2273/15 (Z. T.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2273/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2273/15, rješavajući apelaciju Zorana Topića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zorana Topića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015832 12 U od 26. februara 2015. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Zoranu Topiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Zoranu Topiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Topića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015832 12 U od 26. februara 2015. godine u odnosu na ostale aspekte člana 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zoran Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 015832 12 U od 26. februara 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Vlade Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Vlada) i Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 17. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Vlada i Ministarstvo su u periodu od 24. maja do 14. juna 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je, odlučujući u ponovnom postupku, Ministarstvo donijelo Rješenje broj 04-27-5638-10 od 24. februara 2012. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za dodjelu taksi-oznake za vozilo određenih registarskih oznaka, uz obrazloženje da je na osnovu podataka iz „Statističkog biltena Kantona Sarajevo“ utvrđeno da je u tom kantonu 436.572 stanovnika, a da je, prema službenoj evidenciji tog ministarstva, trenutni broj vozila koja imaju važeću licencu sa „TA“ tablicama za obavljanje taksi-djelatnosti 986, što je 1,55 više od dozvoljenog omjera propisanog članom 33. Odluke o taksi-prijevozu Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odluka), a koji iznosi 1:700 na utvrđeni broj stanovnika, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti iz člana 33. Odluke za udovoljavanje apelantovom zahtjevu i određeno je da do postizanja omjera iz citiranog člana navedene odluke Ministarstvo neće izdavati nove taksi-oznake.

6. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja Ministarstva, koju je Vlada odbila kao neosnovanu Rješenjem broj 02-27-725/12 od 31. maja 2012. godine.

7. Vlada je u obrazloženju rješenja, u vezi sa apelantovim žalbenim navodima, konstatirala da je prvostepeni organ u postupku donošenja prvostepenog rješenja, shodno odredbi člana 33. Odluke, utvrdio sve relevantne činjenice (ukupan broj stanovnika i taksi-vozila) i na osnovu njih utvrdio da je 1,55 više taksi-vozila u odnosu na propisani broj prema omjeru iz člana 33. navedene odluke. Također, Vlada je ukazala da su u upravnim sporovima po tužbama protiv rješenja (pobliže navedenih u obrazloženju tog rješenja) odbijene tužbe i potvrđena prvostepena i drugostepena rješenja kojima su odbijeni zahtjevi stranaka u tim predmetima za dodjelu taksi-oznake i utvrđeno da je prvostepeni organ pravilno primijenio materijalno pravo, a koje je primijenio na isti način kao u osporenom rješenju. Imajući u vidu navedeno, Vlada je zaključila da je osporeno rješenje doneseno pravilnom primjenom odredaba čl. 31. i 33. Odluke, kao i odredaba Zakona o upravnom postupku.

8. Apelant je 2. jula 2012. godine podnio tužbu protiv rješenja Vlade, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 09 0 U 015832 12 U od 26. februara 2015. godine.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ocijenio da se osporeno i prvostepeno rješenje zasnivaju na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a da tužbeni navodi nisu osnovani, posebno oni kojim se ističe da je „organ trebalo da utvrdi potpuno činjenično stanje, tj. koliko je bilo stanovnika u Kantonu Sarajevo u vrijeme kad je tužitelj podnio zahtjev, a koliko taksi-vozila, te da li je došlo do smanjenja taksi-prevoznika zbog prestanka licence, zbog neuplaćivanja zakonskih obaveza i ako nije, zbog čega se to nije desilo“. Kantonalni sud je istakao da je ovo zbog toga što su drugostepeni i prvostepeni organ upravo nakon utvrđenja broja stanovnika u Kantonu Sarajevo, na osnovu podataka iz „Statističkog biltena Kantona Sarajevo“, u skladu sa članom 33. Odluke, vodeći računa o propisanom omjeru (1:700) taksi-vozila u odnosu na broj stanovnika i prema službenoj evidenciji Ministarstva dostavljenoj Vladi (prema kojoj je na 8. novembar 2010. godine broj taksi-vozila koja imaju važeću oznaku i važeću licencu sa ,,TA“ tablicama za obavljanje taksi-djelatnosti višestruko veći i iznosi 968, uz veliki broj zahtjeva koji nisu riješeni), na ovako potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant navodi da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant tvrdi da je iz spiska taksi-prevoznika sa važećom potrebnom dokumentacijom sa stanjem od 14. januara 2013. godine vidljivo da je „tuženi“ odobravao taksi-djelatnost drugim licima i nakon što je apelant podnio zahtjev za dodjelu taksi-oznake, što znači da je imao različit pristup prema podnosiocima zahtjeva, a da je Kantonalni sud bio pristrasan, jer je donio presudu bez utvrđivanja relevantnog činjeničnog stanja. Apelant, također, tvrdi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, imajući u vidu da je predmetni zahtjev podnio 4. maja 2009. godine. Pored toga, tvrdi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na pristup sudu. Traži da mu se isplati kompenzacija štete zbog povrede prava na pravično suđenje u iznosu od 21.000,00 KM. U pogledu navodne povrede prava na imovinu, apelant se nije posebno izjašnjavao.

b) Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje kod osporene presude i razloga datih u njenom obrazloženju i smatra da tom presudom nisu povrijeđena prava na koja je apelant ukazao u apelaciji.

12. Vlada u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporenog rješenja. Ističe da su navodi apelacije koji se odnose na različitu primjenu materijalnog prava prema različitim podnosiocima zahtjeva paušalno izneseni bez dostavljanja adekvatnih dokaza o tome. Pri tome Vlada navodi da ne vodi posebnu evidenciju o načinu odlučivanja o zahtjevima za izdavanje, ali da u odgovoru na konkretnu apelaciju dostavlja informacije o posljednjim raspoloživim odlukama u istim upravnim stvarima. U vezi sa tim, Vlada je u prilogu odgovora na apelaciju dostavila dva rješenja Vlade (iz 2013. i 2016. godine) i presudu Kantonalnog suda (iz 2016. godine). Vlada tvrdi da iz tih odluka proizlazi da je u istim upravnim stvarima (izdavanje taksi-oznake) Vlada imala jedinstven stav u pogledu odlučnih materijalnopravnih činjenica koje su proizlazile iz Odluke, odnosno da je njima odlučeno na isti način kao i u osporenom rješenju Vlade.

13. Ministarstvo u odgovoru na apelaciju, prije svega, izlaže hronologiju postupka u kojem je donesena osporena odluka. Naime, Ministarstvo, između ostalog, navodi da je uvidom u predmetni spis utvrđeno da je apelant 13. maja 2010. godine podnio ovom organu uprave zahtjev za izdavanje licence D za taksi-prijevoz i rješenja o ispunjavanju tehničko-eksploatacionih uvjeta za vozilo određenih registarskih oznaka. Dalje, navodi da je, s obzirom na to da apelant nije dostavio dokaze propisane Zakonom o cestovnom prijevozu Federacije BiH, pozvan da svoj zahtjev upotpuni, a nakon što po traženom nije postupio, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 04-4-27-5638/10 od 19. oktobra 2010. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za izdavanje rješenja o dodjeli licence D, licence vozila i rješenja o ispunjavanju tehničko-eksploatacionih uvjeta za vozilo određenih registarskih oznaka, kao i iskaznice za vozača. Zatim, navodi da je apelant podnio žalbu protiv navedenog rješenja, nakon čega je drugostepeni organ Rješenjem broj 06-27-12-209-1/10 od 15. februara 2011. godine poništio osporeno rješenje i vratio na ponovni postupak uz upute da je potrebno riješiti apelantov zahtjev od 14. septembra 2010. godine, koji se odnosi na izdavanje dopunske taksi-oznake, imajući u vidu činjenicu da je Zakonom o cestovnom prijevozu Federacije BiH, te Pravilnikom o licenci za obavljanje prijevoza u cestovnom prometu propisano da je jedan od uvjeta za izdavanje licence D taksi-prijevoza posjedovanje dopunske taksi-oznake. Također, navodi da je, postupajući prema navedenim uputama, Ministarstvo saobraćaja apelantov zahtjev zavelo pod brojem 04-4-27-5638-1 O/M, te 21. aprila 2011. godine donijelo Rješenje broj 04-4-27- 5638-1 O/M kojim je odbilo apelantov zahtjev za dodjelu taksi-oznake za vozilo određenih registarskih oznaka. Zatim, navodi da je protiv Rješenja Ministarstva broj 04-4-27-5638-1 O/M od 21. aprila 2011. godine apelant podnio žalbu Vladi, koja je Rješenjem broj 02-27-2052/11 od 2. septembra 2011. godine poništila to rješenje i predmet vratila na ponovni postupak uz upute da je potrebno otkloniti određene propuste koje je učinio prvostepeni organ, a koji se odnose na broj stanovnika i broj taksi-prijevoznika, te raspraviti sve apelantove navode uz njegovo učešće u predmetnom postupku. Pored toga, Ministarstvo ukazuje da je u ponovnom postupku 28. decembra 2011. godine održalo usmenu raspravu, te nakon toga donijelo osporeno prvostepeno rješenje od 24. februara 2012. godine. Ministarstvo ukazuje da je apelant 9. marta 2012. godine podnio žalbu protiv tog rješenja, koja je odbijena osporenim drugostepenim rješenjem Vlade od 31. maja 2012. godine, a protiv kojeg je podnio tužbu koja je odbijena osporenom presudom Kantonalnog suda. Pri tome Ministarstvo ističe da ostaje pri svom zaključku da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen materijalni propis, a da su apelantove tvrdnje paušalne i da se nisu dodjeljivale nove taksi-oznake koje su u suprotnosti sa materijalnim propisom.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

15. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

17. Odluka o taksi prijevozu („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 49/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Za vrijeme obavljanja taksi prijevoza, taksi vozač dužan je u vozilu imati:

[…] dopunsku taksi oznaku za vozilo;

[…] Član 31.

[…] Podnosilac zahtjeva za dopunsku taksi oznaku po kojem je Ministarstvo rješavalo ima pravo žalbe Vladi Kantona.

Član 33.

Ukupan broj taksi vozila za taksi prijevoz u Kantonu, odnosno ukupan broj dopunskih taksi oznaka, određuje se vodeći računa o broju stanovnika, organizovanosti javnog gradskog prijevoza, broju i razmještaju državnih, stranih i javnih institucija i objekata, opštem stanju saobraćaja, dnevnoj migraciji stanovništva, konfiguraciji tla, visini nacionalnog dohotka i drugih uslova koji su od značaja za određivanje broja taksi vozila težeći da broj taksi vozila i oznaka bude u omjeru prema broju stanovnika 1:700, odnosno da se smanji postojeći broj vozila a uzimajući u obzir sve gore navedene uslove.

Dok se ne postigne broj taksi vozila iz stava 1. ovog člana Ministarstvo neće potpisivati ugovore za korištenje taksi vozila iz člana 18. Odluke o taksi prijevoznicima - pravnim ili fizičkim licima.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 015832 12 U od 26. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene odluke redovnog suda i organa uprave tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke kojima je odbijen njegov zahtjev za dodjelu taksi-oznake za vozilo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali ista pravna pitanja, da se garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju i na postupak u kojem su donesene takve odluke (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 4656/12 od 10. juna 2014. godine i AP 109/09 od 12. oktobra 2011. godine, dostupne na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. A.U odnosu na osporene odluke

25. Iz apelacionih navoda u suštini proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Također, smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje, te tvrdi da je sud prilikom odlučivanja o njegovoj tužbi bio pristrasan.

26. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnom postupanju organa uprave i redovnog suda.

28. U kontekstu navedenog Ustavni sud, prije svega, zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud razmotrili sporna pitanja u konkretnom predmetu i da su dali jasne razloge za svoju odluku da odbiju apelantov zahtjev za dodjelu taksi-oznake za vozilo određenih registarskih oznaka. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ uprave jasno obrazložio da je na osnovu podataka iz „Statističkog biltena Kantona Sarajevo“ utvrđeno da je broj stanovnika u tom kantonu 436.572, a da je, prema službenoj evidenciji Ministarstva, trenutni broj vozila koja imaju važeću licencu sa „TA“ tablicama za obavljanje taksi-djelatnosti 986, što je 1,55 više od dozvoljenog omjera propisanog članom 33. Odluke koji iznosi 1:700 na utvrđeni broj stanovnika, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti iz člana 33. Odluke za udovoljavanje apelantovom zahtjevu. Također, Ustavni sud zapaža da su drugostepeni organ uprave i Kantonalni sud, odlučujući u postupku povodom pravnih lijekova koje je podnio apelant, prihvatili činjenične i pravne zaključke prvostepenog organa uprave i da su, razmatrajući apelantove žalbene navode, odnosno navode iz tužbe, dali jasne razloge zbog čega ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnoj stvari. U vezi sa apelacionim tvrdnjama da je iz spiska taksiprevoznika sa važećom potrebnom dokumentacijom sa stanjem od 14. januara 2013. godine vidljivo da je „tuženi“ odobravao taksi-djelatnost drugim licima i prije nakon što je apelant podnio zahtjev za dodjelu taksi-oznake, Ustavni sud ukazuje da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je taj spisak uopće izveden kao dokaz u postupku u kojem su donesene osporene odluke, odnosno da se apelant pozivao na taj spisak u predmetnom postupku kako bi se o njemu nadležni organi, odnosno Kantonalni sud mogli izjasniti u osporenim odlukama. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu u predmetima koji su se ticali istih činjeničnih i pravnih pitanja (već citirane odluke br. AP 4656/12 i AP 109/09) u kojima su isti organi uprave i Kantonalni sud, također, odbili zahtjeve apelanata za izdavanje taksi-oznaka temeljeći takvo odlučenje na istim razlozima kao i u konkretnom slučaju, dakle na odredbi člana 33. Odluke, a u kojem je Ustavni sud odbacio apelacije kao očigledno neosnovane. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i svoju raniju praksu u navedenim predmetima koji su se ticali istih činjeničnih i pravnih pitanja, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama, suprotno apelantovim navodima, nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. U odnosu na apelantove navode da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant te navode uopće nije obrazložio. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da je u konkretnom slučaju pred organima uprave i redovnim sudom raspravljano i odlučivano o meritumu predmeta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantu omogućeno da podnese žalbu i tužbu i da su u osporenim odlukama razmatrani njegovi prigovori. Ovo, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća da u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud odbacio, zbog nekog od procesnih razloga, da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su predmetni apelacioni navodi neosnovani.

30. U odnosu na apelantove navode o pristrasnosti suda, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode zapravo veže za činjenično stanje u osporenim odlukama, koje je, prema apelantovom mišljenju, proizvoljno utvrđeno. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i imajući u vidu prethodna razmatranja vezana za navodnu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je redovni sud prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju bio pristrasan, pa su stoga i ovi navodi neosnovani.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B. U odnosu na suđenje u razumnom roku B.1) Relevantna načela

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut apelantovim zahtjevom od 13. maja 2010. godine, a da je okončan donošenjem Presude broj 09 0 U 015832 12 U od 26. februara 2015. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je cjelokupan postupak trajao oko četiri godine i devet mjeseci.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti, te obim dokaznog postupka, u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je od velikog značaja za apelanta s obzirom na to da se on odnosi na pitanje dodjele taksi-oznake za vozilo bez koje apelant ne može obavljati djelatnost taksi-prevoza kao djelatnost kojom se ostvaruju prihodi, odnosno određena zarada.

35. Dalje, u vezi sa ponašanjem organa uprave, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su se u konkretnom slučaju pred organima uprave vodila tri seta postupka, i to, prije svega, zbog propusta prvostepenog organa uprave u utvrđivanju činjeničnog stanja, što je u izvjesnoj mjeri produžilo trajanje tog postupka. Također, u vezi sa ponašanjem Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da su tom sudu trebale dvije godine i skoro osam mjeseci da donese odluku povodom apelantove tužbe, a da u odgovoru na apelaciju nije ponudio nikakve razloge koji bi mogli opravdati njegovu neaktivnost u tako dugom periodu. U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant u prvom setu postupka pred organom uprave nije postupio po određenom nalogu prvostepenog organa uprave, ali da je to samo u neznatnoj mjeri utjecalo na ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud konstatira da dužina trajanja konkretnog postupka, u periodu oko četiri godine i devet mjeseci, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se odgovornost za to u najvećoj mjeri može pripisati Kantonalnom sudu pred kojim se postupak najduže vodio i koji je u dužem vremenskom periodu bio potpuno neaktivan u konkretnom predmetu, u manjoj mjeri i prvostepenom organu uprave zbog čijih propusta su se vodila tri seta postupka pred tim organom.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini u parničnom postupku razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da, uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud je zaključio da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.

38. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom upravnom postupku, zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1062/16. Zbog istih razloga, i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

40. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 600,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 1062/15 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta, tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

41. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište organa uprave, te Kantonalnog suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

42. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o kršenju tog prava zapravo zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak radi ispunjavanja određenih uvjeta za obavljanje djelatnosti taksi-prevoza pred upravnim organima i redovnim sudom trajao četiri godine i devet mjeseci, a da se takvo neopravdano trajanje postupka može u najvećoj mjeri pripisati ponašanju Kantonalnog suda pred kojim se postupak najduže vodio, a u manjoj mjeri i ponašanju prvostepenog organa uprave.

44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim aspektima ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su organi uprave i Kantonalni sud jasno i logično obrazložili svoje meritorne odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i, u vezi s tim, primjenom materijalnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zapravo svodi na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2273/15 (Z. T.) | Sudska praksa | Aktio