Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-475/15 (E. R.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javni interes
- Građanski postupak
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-475/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 475/15, rješavajući apelaciju Eseda Radeljaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Eseda Radeljaša podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 360431 14 Gž od 29. decembra 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 360431 13 P od 19. augusta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Esed Radeljaš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 360431 14 Gž od 29. decembra 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 360431 13 P od 19. augusta 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od učesnika u postupku Alije Delimustafića (u daljnjem tekstu: predlagač mjere osiguranja) zatraženo je 27. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni i Općinski sud su odgovore dostavili 9, odnosno 11. maja 2017. godine, dok predlagač mjere osiguranja nije odgovorio.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Prijedlogom od 18. juna 2013. godine predlagač mjere osiguranja predložio je određivanje privremene mjere osiguranja i mjere osiguranja kojom bi se radi osiguranja novčanog potraživanja u iznosu od 2.220.000,00 eura i 970.000,00 KM zabranilo apelantu, kao protivniku predlagača mjere osiguranja, da otuđi, da u zakup ili na bilo koji drugi način optereti precizirane nekretnine.
6. Općinski sud je 18. juna 2013. godine donio Rješenje o privremenoj mjeri osiguranja broj 65 0 P 360431 13 P kojim je odredio privremenu mjeru osiguranja novčanog potraživanja u iznosu od 2.220.000,00 eura i 970.000,00 KM, tako što je apelantu kao protivniku predlagača privremene mjere osiguranja zabranjeno da otuđi, da u zakup ili na bilo koji način optereti nekretnine preciznije određene u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, cijeneći navode predlagača privremene mjere osiguranja i priložene dokaze utvrdio da je predlagač učinio vjerovatnim da je predložena privremena mjera osnovana i hitna, te da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere osiguranja. Općinski sud se pozvao na odredbu iz člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi s odredbom iz člana 271. stav 1. tačka 1. ZPP, u vezi sa članom 278. stav 2. i članom 279. ZPP. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da protiv tog rješenja žalba nije dozvoljena, a da „tuženi“ može u roku od tri dana od njegovog prijema podnijeti odgovor na prijedlog tužioca za određivanje mjere osiguranja i osporiti razloge za određivanje te mjere.
7. Protiv rješenja o određivanju privremene mjere osiguranja apelant je dostavio odgovor sudu, a predlagač mjere osiguranja svoje izjašnjenje na odgovor apelanta. Općinski sud je povodom određivanja mjere osiguranja održao ročište 23. septembra 2013. godine i nastavak ročišta 26. juna 2014. godine.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 360431 13 P od 19. augusta 2014. godine na prijedlog predlagača mjere osiguranja određena je mjera osiguranja novčanog potraživanja u iznosu od 2.220.000,00 eura i 970.000,00 KM, tako što je apelantu kao protivniku predlagača mjere osiguranja zabranjeno da otuđi, da u zakup ili na bilo koji način optereti nekretnine preciznije određene u izreci rješenja (stav I izreke rješenja). Istim rješenjem je odlučeno da mjera osiguranja ostaje na snazi do okončanja parničnog postupka (stav II izreke), te da žalba ne odlaže izvršenje rješenja (stav III izreke). Stavom IV izreke je određeno da će se mjera osiguranja odmah nakon donošenja zabilježiti u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu i posjedovne listove označene u izreci tog rješenja, dok je stavom V izreke odbijen apelantov prijedlog za određivanje jemstva.
9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je između parničnih stranaka 3. aprila 2009. godine zaključen ugovor o zajedničkoj gradnji koji su istog dana svojeručno potpisale parnične stranke u prisustvu notara. Dalje je utvrđeno da je predmet tog ugovora zajednička gradnja poslovno-stambenog objekta na lokaciji Nedžarići, općina Novi Grad Sarajevo, da je za navedeni objekt, rješenjem Općine Novi Grad Sarajevo od 6. decembra 2006. godine, predmetno zemljište izuzeto u korist Općine Novi Grad Sarajevo i dodijeljeno apelantu kao ugovornoj strani u svrhu uređenja građevinske parcele i izgradnje poslovnog objekta. Dalje je istaknuto da su ugovorom definirana prava i obaveze ugovornih strana. Pored ostalog je utvrđeno da je predlagač mjere osiguranja apelantu do dana zaključivanja istog ugovora, a na ime ugovorene cijene, isplatio iznos od 2.220.000,00 eura i 970.000,00 KM, kao i da se apelant obavezao da u slučaju da ne izgradi dio objekta u ugovoru određenim rokovima vrati predlagaču mjere osiguranja do tada uplaćena sredstava u roku od 60 dana od dana utvrđenog za izgradnju dijela objekta iz člana 2. stav 2. istog ugovora. Nadalje je utvrđeno da je ugovorom o kupoprodaji, zaključenim 17. maja 2006. godine između apelanta i privrednog društva ,,ZEUS“ d.o.o. Sarajevo, apelant u svojstvu prodavca prodao privrednom društvu ,,ZEUS“ d.o.o. Sarajevo nekretnine koje su predmet ugovora o zajedničkoj gradnji od 3. aprila 2009. godine, kao i da apelant na spomenutim nekretninama ima stvarna prava. Nadalje, uvidom u ugovor o poklonu nekretnina, koji je zaključen 15. jula 2009. godine između apelanta, privrednog društva ,,INGRA“ d.o.o. Sarajevo kao poklonodavca i R. S. kao poklonoprimca, utvrđeno je da je nakon zaključenja ugovora o zajedničkoj gradnji od 3. aprila 2009. godine apelant poklonio nekretnine pobliže označene u navedenom ugovoru.
10. Na osnovu navedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da je osnovan prijedlog za donošenje predložene mjere osiguranja, pa ju je donio u smislu člana 269. ZPP, odnosno zamijenio rješenje tog suda o određivanju privremene mjere osiguranja od 18. juna 2013. godine, u smislu čl. 278. i 279. ZPP, na način bliže opisan u izreci navedenog rješenja. U odnosu na apelantov prijedlog o određivanju jemstva Općinski sud je utvrdio da je neosnovan „jer se jemstvo samo daje kao uvjet za osiguranje štete koja bi mogla nastati protivniku predlagača mjere osiguranja [apelantu] određivanjem i provođenjem mjere osiguranja“. Naime, kako je istaknuto, jemstvo iz stava 2. člana
269. ZPP se ne smatra u svakom slučaju kumulativnim uvjetom za određivanje mjere osiguranja. Općinski sud je zaključio da u konkretnoj pravnoj stvari, prema stanju spisa, nije evidentna šteta jer apelant nije konkretizirao i dokazao koju bi štetu pretrpio i u čemu se ona ogleda, odnosno da je na štetu morao ukazati apelant i dokazati je podobnim dokaznim sredstvima.
11. Apelant se žalio Kantonalnom sudu protiv navedenog rješenja Općinskog suda od 19. augusta 2014. godine. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 360431 14 Gž od 29. decembra 2014. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepeno rješenje preinačio u dijelu odluke kojim je određeno da mjera osiguranja ostaje na snazi do okončanja parničnog postupka (stav II izreke prvostepenog rješenja) tako što se nalaže predlagaču mjere osiguranja da u roku od 30 dana podnese tužbu radi ostvarenja zahtjeva koji se osigurava određenom mjerom osiguranja i da sudu odmah dostavi dokaz o tome, s tim da izrečena mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja (stav I izreke). Istim rješenjem apelantova žalba je u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
12. Kantonalni sud je utvrdio da su irelevantni apelantovi žalbeni navodi koji ukazuju na povrede odredaba parničnog postupka prilikom donošenja rješenja kojim je određena privremena mjera osiguranja. Istaknuto je da je navedeno rješenje posebnim rješenjem suda ukinuto, odnosno zamijenjeno novim rješenjem o određivanju mjere osiguranja u smislu člana 278. stav 3. ZPP, pa se predmetnom žalbom može pobijati samo rješenje o određivanju mjere osiguranja novčanog potraživanja predlagača osiguranja od 19. augusta 2014. godine.
13. Dalje je Kantonalni sud utvrdio da su neosnovani navodi žalbe da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za određivanje mjere osiguranja predviđeni odredbama člana 269. st. 1. i 2. ZPP. Kao razloge Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon detaljne i jasne ocjene dokaza u skladu sa članom 8. ZPP pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za odlučivanje suda o prijedlogu za osiguranje, te je izveo pravilan materijalno-pravni zaključak o osnovanosti predložene mjere osiguranja, primjenom odredaba člana 269. st. 1. i 2. ZPP. Nadalje je istaknuto da su paušalni i bez pravnog osnova žalbeni navodi da je mjerom osiguranja nezakonito određena zabrana davanja u zakup predmetnih nekretnina, navodeći pri tome da takva mjera nije predviđena zakonskim odredbama. Davanje stvari u zakup, kako je smatrao Kantonalni sud, predstavlja jedan vid raspolaganja stvarima, a odredba člana 271. stav 1. tačka 1. ZPP upravo predviđa mogućnost da se radi osiguranja novčanog potraživanja apelantu može odrediti mjera zabrane da raspolaže određenom imovinom. U odnosu na žalbene navode da je sud obavezan prilikom određivanja mjere osiguranja obavezati predlagača na davanje jemstva za štetu koja bi apelantu mogla nastati provođenjem mjere osiguranja, Kantonalni sud je utvrdio da suština davanja jemstva kao uvjeta za određivanje sudske mjere osiguranja jeste osiguranje od štete koja bi mogla nastati protivniku osiguranja određivanjem i provođenjem mjere osiguranja, pa stoga primjena odredbe iz člana 269. stav 2. ZPP nije uvijek neophodna. Stoga je taj sud mišljenja da primjena odredbe iz čl. 269. stav 2. ZPP dolazi u obzir samo onda kada protivnik osiguranja navede, protiveći se mjeri osiguranja, da bi takvom mjerom pretrpio štetu, konkretizirajući u čemu se ta šteta ogleda. Tek onda, ukoliko to sud smatra opravdanim, naredit će u određenom roku uplatu jemstva kao uvjet za određivanje mjere osiguranja. Stoga su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori izjavljeni u tom pravcu jer apelant nije ponudio sudu relevantne dokaze na okolnost trpljenja eventualne štete.
14. Dalje je navedeno da je apelant pravilno uočio da predlagač osiguranja nije podnio tužbu zajedno s prijedlogom za određivanje mjere osiguranja, odnosno nije prezentirao tužbu do donošenja mjere osiguranja. Međutim, apelant gubi iz vida da se mjera osiguranja može predložiti i prije pokretanja sudskog postupka, kako to propisuje odredba člana 276. stav 1. ZPP. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, u smislu člana 221. ZPP, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud propustio pravilno primjeniti odredbu iz člana 280. ZPP jer prilikom određivanja mjere osiguranja nije odredio rok u kome je predlagač dužan podnijeti tužbu, odnosno nije naložio predlagaču da sudu podnese dokaz o tome da je pokrenuo postupak, a bio je dužan shodno članu 280. ZPP. S tim u vezi je istaknuto da je odredbom člana 285. stav 1. ZPP propisano da ako predlagač osiguranja u roku određenim rješenjem o određivanju mjere osiguranja ne podnese dokaz iz člana 280. istog zakona, sud će obustaviti postupak i ukinuti provedene radnje, dok su odredbama člana 285. stav od 2. do 3. ZPP predviđeni slučajevi kada se postupak obustavlja i ukidaju provedene radnje na prijedlog protivnika osiguranja. Imajući u vidu da predlagač osiguranja osnovano traži određivanje mjere osiguranja, u skladu sa odredbama člana 269. st. 1. i 2. ZPP, to se zbog propusta prvostepenog suda da naloži predlagaču osiguranja da u određenom roku u skladu sa zakonom podnese tužbu radi ostvarenja zahtjeva koji se osigurava mjerom i da o tome dostavi dokaz sudu, prema mišljenju tog suda, predlagač osiguranja, kao stranka, ne bi smio izlagati eventualnoj šteti za koju nije kriv, pa je Kantonalni sud, imajući u vidu navedene odredbe člana 280. st. 1. i 2. ZPP, te člana 281. stav 1. ZPP, primjenom člana 235. tačka
3. ZPP, djelimično uvažio žalbu i pobijano rješenje preinačio na način naveden u izreci predmetnog rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava. Apelant navodi da je Općinski sud prekršio odredbu člana 278. stav 2. ZPP kojom je propisano da protivnik osiguranja, u slučaju kada se izda privremena mjera, u roku od tri dana daje odgovor, a sud u naredna tri dana zakazuje ročište. Stoga je, prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju ročište moralo biti zakazano najdalje do 25. juna 2013. godine i mjera je morala biti donijeta najdalje do 1. jula 2013. godine. Nasuprot te činjenice apelant navodi da je sudija prolongirao rok da raspravlja o apelantovom podnesenom prigovoru i odluku je donio godinu dana kasnije, 19. augusta 2014. godine. Nadalje apelant navodi da je sud povrijedio i član 269. ZPP kojim je propisano kada i pod kojim okolnostima se može izdati mjera osiguranja. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni kumulativni uvjeti iz st. 1. i 2. člana 269. ZPP. Također, prema apelantovom mišljenju, nije bio ispunjen ni treći kumulativni uvjet iz člana 269. stav 2. kojim je propisana obaveza suda da prilikom izdavanja mjere osiguranja utvrdi jemstvo za štetu koja bi apelantu kao protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem ili provođenjem mjere osiguranja. Apelant smatra da sud nije cijenio činjenicu da će apelantu nastati šteta zbog izdate mjere kojom mu je zabranjeno da izdaje u zakup svoju imovinu. Također navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu člana 271. ZPP kada je odredio zabranu davanja imovine u zakup jer takvu zabranu ne propisuje navedeni član Zakona. Nadalje, apelant navodi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje u vezi s prodajom, odnosno poklonom predmetnih nekretnina trećim licima. Apelant je naveo da je predlagač osiguranja u tužbenom zahtjevu tražio da sud utvrdi da je predmetni ugovor o građenju raskinut, iz čega proizlazi da apelant nije jednostrano raskinuo ugovor, kako su to sudovi smatrali u osporenim odlukama.
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud tom sudu dostavio spis sa žalbom 9. oktobra 2014. godine, o kojoj je odlučeno 29. decembra 2014. godine. Slijedom navedenog, Kantonalni sud smatra da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji s obzirom na to da je taj sud odmah nakon dostavljanja spisa odlučio o apelantovoj žalbi, nakon čega je spis vraćen Općinskom sudu na daljnje postupanje.
17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je 19. augusta 2014. godine donio osporeno rješenje, da je apelant podnio žalbu 3. septembra 2014. godine, te da je Općinski sud spis predmeta dostavio Kantonalnom sudu 9. oktobra 2014. godine.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
X - Sudske mjere obezbjeđenja Član 269. st. 1. i 2. i stav 2.
(1) Mjera obezbjeđenja može se odrediti:
1) ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja.
(2) Ako drugačije nije zakonom određeno, sud će odrediti mjeru obezbjeđenja samo pod uslovom da predlagač obezbjeđenja, u roku koji odredi sud, po odredbama zakona o izvršnom postupku, da jemstvo za štetu koja bi protivniku obezbjeđenja mogla nastati određivanjem i sprovođenjem mjere obezbjeđenja.
Ako predlagač obezbjeđenja ne da jemstvo u određenom roku, sud će odbiti prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja. Na njegov zahtjev, sud može osloboditi predlagača obezbjeđenja od obaveze davanja jemstva ako sud utvrdi da on nije u finansijskoj mogućnosti da jemstvo da.
Član 271. stav 1. tačka 1.
(1) Radi obezbjeđenja novčanog potraživanja mogu se odrediti sljedeće mjere:
1) zabrana protivniku obezbjeđenja da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže određenom imovinom u vrijednosti koja je dovoljna za obezbjeđenje potraživanja predlagača obezbjeđenja. Ova zabrana će se zabilježiti u odgovarajućim javnim registrima;
Član 277.
(1) Osim u slučajevima određenim ovim zakonom, mjera obezbjeđenja ne može se odrediti ako protivnik obezbjeđenja nije imao mogućnosti da se o prijedlogu za njeno određivanje izjasni.
(2) Prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja sud zajedno sa prilozima dostavlja protivniku obezbjeđenja uz obavještenje da protivnik obezbjeđenja može podnijeti pismeni odgovor na prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja u roku od osam dana.
Član 278.
(1) Na prijedlog predlagača obezbjeđenja, istaknut sa prijedlogom za određivanje mjere obezbjeđenja, sud može odrediti privremenu mjeru obezbjeđenja bez prethodnog obavještavanja i saslušanja protivnika obezbjeđenja ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim da je mjera obezbjeđenja osnovana i hitna i da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere obezbjeđenja.
(2) Sud dostavlja odluku iz stava 1. ovog člana protivniku obezbjeđenja odmah.
Protivnik obezbjeđenja u roku od tri dana u svom odgovoru može osporiti razloge za određivanje privremene mjere obezbjeđenja, nakon čega sud mora zakazati ročište u naredna tri dana. Odgovor protivnika obezbjeđenja mora biti obrazložen.
(3) Nakon održanog ročišta iz stava 2. ovog člana, sud će posebnim rješenjem ukinuti rješenje o određivanju privremene mjere ili zamijeniti to rješenje novim rješenjem o određivanju mjere obezbjeđenja, u skladu sa članom 279. ovog zakona. Protiv novog rješenja o određivanju mjere obezbjeđenja dozvoljena je žalba u skladu sa članom 282. ovog zakona.
Član 279. stav 1.
(1) U rješenju o određivanju mjere obezbjeđenja sud će odrediti vrstu mjere, sredstva kojima će se ona prinudno ostvariti i predmet mjere obezbjeđenja, uz odgovarajuću primjenu pravila sudskog izvršnog postupka. Sud će po službenoj dužnosti dostaviti rješenje o određivanju mjere obezbjeđenja nadležnom izvršnom sudu radi njenog prinudnog sprovođenja i odgovarajućim javnim registrima radi upisa.
Član 280.
(1) Kada je mjera obezbjeđenja određena prije podnošenja tužbe, odlukom o određivanju mjere obezbjeđenja odrediće se rok ne duži od 30 dana u kome predlagač obezbjeđenja mora podnijeti tužbu.
(2) Predlagač obezbjeđenja podnosi sudu dokaz da je pokrenuo postupak u skladu sa stavom 1. ovog člana.
Član 281. stav 1.
(1) Izrečena mjera obezbjeđenja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri obezbjeđenja.
Član 285. st. 1, 2. i 3.
(1) Ako predlagač obezbjeđenja u roku određenim rješenjem o određivanju mjere obezbjeđenja ne podnese dokaz iz člana 280. ovog zakona, sud će obustaviti postupak i ukinuti sprovedene radnje.
(2) Na prijedlog protivnika obezbjeđenja postupak će se obustaviti i ukinuti sprovedene radnje, ako su se okolnosti zbog kojih je mjera određena docnije promijenile tako da više nije potrebna.
(3) Sud će na prijedlog protivnika obezbjeđenja obustaviti postupak i ukinuti sprovedene radnje i u sljedećim slučajevima:
1) ako protivnik obezbjeđenja položi sudu dužni iznos potraživanja koje se obezbjeđuje, sa kamatama i troškovima;
2) ako protivnik obezbjeđenja učini vjerovatnim da je potraživanje u vrijeme donošenja rješenja o određivanju mjere obezbjeđenja već bilo naplaćeno ili dovoljno obezbjeđeno;
3) ako je pravnosnažno utvrđeno da potraživanje nije nastalo ili da je prestalo. VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 360431 14 Gž od 29. decembra 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
23. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
24. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.
25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama kojima mu je zabranjeno da otuđi, da u zakup ili na bilo koji način optereti predmetne nekretnine povrijeđeno pravo na imovinu zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Član 1. Protokola broj 1 obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana - drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg načela iskazanog u prvom pravilu.
28. Pojam „imovina“ koji se navodi u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne treba tumačiti na restriktivan način nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava, kao što su sredstva, dionice ili novčani zahtjevi zasnovani na ugovorima ili deliktnoj odgovornosti, kao i određena ekonomska i socijalna primanja propisana zakonom. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali, općenito shvaćeno, tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine u budućnosti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda iz 1979, tom 31, stav 50).
29. Prilikom razmatranja da li je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo se mora utvrditi da li je apelant titular prava koja se ubrajaju u član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju osporenim rješenjima je apelantu zabranjeno otuđenje i raspolaganje nekretninama koje su nesumnjivo njegovo vlasništvo. Stoga, Ustavni sud konstatira da predmetne nekretnine predstavljaju imovinu, odnosno da je apelant titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu s obzirom na to da je osporenim odlukama određena privremena mjera zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da ta imovina apelantu nije oduzeta, ali je određena privremena mjera zabrane otuđenja i raspolaganja te imovine, pa osporene odluke u svojoj suštini potpadaju pod treće pravilo, odnosno predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesima (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. 32˗37, te Arkuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).
31. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su osporena rješenja donijeta u skladu s relevantnim odredbama ZPP. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su se redovni sudovi pozvali na odredbe člana 269. st. 1. i 2. ZPP u vezi sa članom 271. stav 1. tačka 1. ZPP, a kojima su propisani uvjeti pod kojima se mjera osiguranja može odrediti. Pri tome, Ustavni sud ističe da su sudovi utvrdili da je u konkretnom slučaju predlagač mjere osiguranja učinio vjerovatnim postojanje potraživanja, kao i da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja (apelant) mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, shodno članu 269. st. 1. i 2. ZPP. Također, redovni sudovi su radi osiguranja novčanog potraživanja predlagača mjere osiguranja apelantu odredili mjeru osiguranja propisanu članom 271. stav 1. tačka 1 ZPP. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo na imovinu apelanta bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu.
32. Odgovarajući na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne cilju i svrsi, te da, stoga, na apelanta nije stavljen pretjeran teret, prvenstveno zbog toga što suštinski ne zadiru u obim korištenja te imovine (predmetna imovina nije oduzeta i dalje je u apelantovom posjedu), ali je, kako proizlazi iz osporenih rješenja, bilo neophodno da se donese privremena mjera, te privremeno (do naredne odluke suda) zabrani i onemogući apelantu da imovinu otuđi ili da u zakup ili na bilo koji način optereti. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se privremenom mjerom koja se isključivo odnosi na zabranu raspolaganja i otuđenja predmetne imovine ne stavlja pretjerani pojedinačni teret na apelanta u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti, a koji se u konkretnom slučaju ogleda u dosljednoj primjeni odredbi ZPP kojim je reguliran institut sudske mjere osiguranja u smislu izvjesnosti da će predlagač mjere osiguranja samo uz ispunjenje zakonom propisanih uvjeta moći izdejstvovati osiguranje svog novčanog potraživanja. Budući da je, dakle, nesporno da je miješanje u apelantovu imovinu u skladu s načelom pravne sigurnosti, time je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca, tj. apelanta.
33. Imajući u vidu izneseno Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
36. Ustavni sud zapaža da se osporenim rješenjima ograničava apelantovo pravo da raspolaže svojom imovinom, te smatra da se u konkretnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i da apelant u konkretnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1676/10 od 27. novembra 2010. godine, tač. 27-35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. Nadalje, Ustavni sud ističe da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene procesnog prava.
38. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
40. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud primjećuje da je u konačnici osporenom odlukom Kantonalnog suda mjera osiguranja novčanog potraživanja predlagača osiguranja protiv apelanta ostala na snazi s tim što je predlagaču osiguranja naloženo da u određenom roku podnese tužbu radi ostvarenja zahtjeva koji se osigurava izdatom mjerom osiguranja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke dali dovoljne i jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih navoda koje je Kantonalni sud ispitao u osporenoj odluci i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvar, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 269. st. 1. i 2. ZPP budući da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni kumulativni uvjeti koje propisuje navedena odredba da bi se odredila mjera osiguranja. Apelant je također naveo i pogrešnu primjenu člana 269. stav 2. ZPP budući da u konkretnom slučaju nije utvrđeno jemstvo, kao i pogrešnu primjenu člana 271. ZPP kada su redovni sudovi apelantu odredili zabranu davanja imovine u zakup. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode već isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, te da je Kantonalni sud u svojoj odluci dao dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja zašto je zaključio da istaknuti žalbeni razlozi nisu osnovani, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZPP, pri čemu je eksplicitno pojasnio da davanje stvari u zakup predstavlja jedan vid raspolaganja, kao i da apelant nije ponudio relevantne dokaze na okolnost trpljenja eventualne štete, odnosno nije konkretizirao u čemu se ta šteta ogleda. Imajući to vidu Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljne primjene procesnog prava.
41. U odnosu na apelantove navode da je Općinski sud prekršio odredbu člana 278. stav 2. ZPP, te da je u konkretnom slučaju ročište moralo biti zakazano najdalje do 25. juna 2013. godine, a mjera biti donijeta najdalje do 1. jula 2013. godine, Ustavni sud zapaža da navedena odredba predviđa da protivnik osiguranja nakon što primi privremenu mjeru u roku od tri dana može podnijeti obrazloženi podnesak koji zakon označava kao „odgovor“ i u kome može pobijati razloge (odnosno potrebu) za određivanje privremene mjere. Nadalje Ustavni sud ističe da je sud povodom takvog protivljenja donesenoj privremenoj mjeri osiguranja dužan u naredna tri dana zakazati ročište radi raspravljanja o razlozima koje je u protivljenju privremenoj mjeri iznio protivnik osiguranja. Stav 3. člana 278. ZPP predviđa proceduru povodom ročišta održanog po pravilima iz stava 2. Ustavni sud dalje ističe, da zavisno od rezultata raspravljanja sud će donijeti posebno rješenje kojim može ukinuti ranije izdatu privremenu mjeru osiguranja i ujedno odbiti prijedlog ako nema uvjeta za određivanje mjere osiguranja ili će novim rješenjem izmijeniti ranije rješenje tako što će odrediti mjeru osiguranja po općim odredbama o mjerama osiguranja koje imaju u vidu pravila iz člana 279. ZPP ako se njom može osigurati potraživanje ili pravo predlagača osiguranja. Protiv tog novog rješenja kojim se ukida ili zamjenjuje ranije rješenje dopuštena je žalba u skladu s pravilima iz člana 282. stav od 1. do 4. ZPP.
42. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su pred Općinskim sudom ročišta održana 23. septembra 2013. i 26. juna 2014. godine na kojima je apelant osporio razloge za određivanje privremene mjere osiguranja. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u vezi s apelantovim navodima o povredi odredaba parničnog postupka prilikom donošenja rješenja kojim je određena privremena mjera osiguranja utvrdio da je navedeno rješenje posebnim rješenjem suda (od 19. augusta 2014. godine) ukinuto, odnosno zamijenjeno novim rješenjem o određivanju mjere osiguranja u smislu člana 278. stav 3. ZPP, te da se predmetnom žalbom može pobijati samo rješenje o određivanju mjere osiguranja od 19. augusta 2014. godine. Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Također, u okolnostima konkretnog slučaja u kojima je prethodno rješenje o privremenoj mjeri zamijenjeno gotovo identičnim osporenim rješenjem o određivanju mjere osiguranja, a za koje apelant tvrdi da je trebalo biti doneseno ranije (poštujući rokove iz člana 278. ZPP), Ustavni sud smatra da apelant nije ukazao na suštinske razloge zbog kojih smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno da je zakon primijenjen na njegovu štetu, pa u takvim okolnostima činjenica da sud nije održao ročište u navedenim rokovima, sama po sebi, ne može automatski voditi zaključku o kršenju apelantovih prava. Stoga, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je apelantu pravo raspolaganja imovinom ograničeno na osnovu zakona, u javnom interesu i da je to ograničavanje proporcionalno zakonitom cilju kome se teži.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman